Hrvatska rukometna reprezentacja s još jednog se natjecanja vratila s medaljom. Naravno, brončanom, a na taj sjaj smo se u posljednje vrijeme “pretplatili” i navikli. Treba se dečkima nakloniti do poda, svaka im čast, uzeti tri medalje u godinu dana, pa bile sve tri brončane, mogu samo veliki. No, kako to kod nas već biva, svaki uspjeh ima ono svoje ali... Umjesto da dostojanstveno slavimo i veličamo, ne možemo bez omalovažavanja. I to ne bilo koga nego onih koji nisu sudjelovali u posljednjoj “operaciji”, i nikad, i unatoč malo većem egu, ne zaslužuju pokude. Rukomet mi dođe onako usput, kolega iz redakcije razumije se mnogo bolje u taj sport, igre na terenu i izvan njega, ali za “slučaj ponižavanje Maestra” ne treba velika rukometna naobrazba. Samo malo ljudskosti. I dovoljno živaca. Gazda hrvatskog rukometa Zoran Gobac, onako u svom stilu, bez pardona i srama, osuo je paljbu po rukometnom geniju Ivanu Baliću, naciji servirao priču od koje normalanom čovjeku dođe malo muka. Izišao čovjek ravno pred TV kamere i rekao: “Balić je kriv. Da je bio pravi, Hrvatskoj bi donio pet zlatnih medalja, ali nije, znači problem je u njemu”. Baš u nikome, samo u Baliću! Dok je izgovarao povijesne rečenice, Gobac se nije zasramio, vjerujte - meni je ipak bilo malo neugodno, pa gdje i u kakvom okruženju živimo. Nije Ivano više onaj iz portugalske 2003., ili olimpijske 2004., ni 2006. godine, ali rukometni Mozart, jedan od najvećih genija koje je hrvatski sport ima(o), čovjek kojem se svijet godinama klanjao, divio i s poštovanjem pričao o njegovim nevjerojatnim potezima, igrač koji je u tu grubu, ratničku igru unosio poeziju..., to jednostavno nije zaslužio. Dokazao se Balić svima, odveo Hrvatsku u rukometne visine, ali, eto, gazda nije zadovoljan. Jednostavsno, Balić nije taj, nije pravi. Gobac ima velike rukometne zasluge, to nitko ne osporava, a na putu do njegovog vrha zasluge ima i naš tragični junak, “rukometni Jordan”. Bez Balića i zlatnog društva, ne bi ni Gobac bio gdje je danas.

Priča nije ista ni slična, ali sjetila sam se devedesetih kad si je naš bivši predsjednik države utvarao i usput nama tupio kako je Goran Ivanišević trećerazredni tenisač. A pravi je bio Bruno Orešar. I neki su šutjeli, i tom vrlom tenisaču Orešaru, kasnije poznatom poduzetniku koji je upropastio svaki posao koji je poduzimao, davali veliki medijski prostor. I pratili svaku tenisku partiju u kojoj je predsjednik “tijesno” pobjeđivao ili gubio, a Ivaniševića pljuvali, jer se “drznuo” i bojkotirao (zbog neslaganja sa šefom Saveza) igrati za Hrvatsku. Istu onu Hrvatsku koju je od samih početaka, kad to baš i nije bilo najpreporučljivije i najsigurnije, časno promovirao po svijetu. Kod neke fele ljudi po pravilu su uvijek najbolji i prvaci, klimači i ulizice, oni s kičmom i stavom ipak “nisu pravi”. Beskičmenjaci su dobri za pajdose, gazde bez granica i velike šefove.