Datum objave: 10. travnja, 2019.
I dok u Hrvatskoj razne "radničke fronte" i "živi zidovi" udruženi s dokonim nevladinim udrugama i aktivistima, koji se nisu vrući ‘ladne vode napili, lupetaju o "divljem kapitalizmu", iako je na djelu državni, dogovorni kapitalizam, i dok isti lupetaju o Hrvatskoj u raljama "krupnog kapitala", koji baš zbog toga u širokom luku zaobilazi Hrvatsku, gdje se sve dogovara i "šteli", Zapad je od stvarnog kapitalizma - obolio.
Znanstveni časopis Psychological Bulletin donosi istraživanje koje pokazuje kako nove generacije koje su ušle na tržište (da, tržište, ne partijsko šteljenje) žive u permanentnom paranoičnom stanju da će zakazati, da neće biti dovoljno dobre, da će ih sve zahtjevnije tržište kad-tad učiniti - škartom. Taj poremećaj nazvali su neoliberalni perfekcionizam. Do tog istraživanja psiholozi su promatrali poremećaj perfekcionizma jednodimenzionalno, samo onaj prema sebi. To su, narodski rečeno, "picajzle", koje su ponajprije teret samima sebi, pa onda i svima oko sebe, jer su neurotski fokusirani na stvarne i fiktivne nedostatke. No ono što se zanemarilo jest perfekcionizam kao kolektivna neuroza, perfekcionizam koji nam nameće ekonomska paradigma neoliberalnog kapitalizma. Temeljne njegove odrednice su bezgranična konkurencija, neka vrsta rata svih protiv svih, što dovodi do inidividualizacije i atomizacije, pri čemu smo stalno napeti, misleći paranoično da okolina samo čeka našu pogrešku ili nedostatak da bi nas eliminirala. Čovjek je tu sveden na robu - kao svaka roba, s patološkim strahom od zakazivanja glede zahtjeva tržišta, s popratnim osjećajem neadekvatnosti, anksioznosti, depresije te paničnim strahom od neuspjeha ili "zastarijevanja".
Pod nadzorom
Druga odrednica neoliberalnog kapitalizma, osim konkurencije bez kraja i granica koja te stalno drži u anksioznoj napetosti, jest meritokratski princip. Prema tom principu ništa, pa ni čovjek, nije vrijedno u sebi i po sebi, vrijednost ili nevrijednost čovjeka određuje tržište, a čovjek je tu tek roba među robom. Meritokracija je ideja koja kaže da socijalni status i probitak zavisi od tvojih zasluga i kvaliteta, tvojih znanja i vještina te teškog rada i probijanja osamljenog pojedinca, pa ako negdje ne uspiješ, ti ne kažeš - nisam uspio u tom području, nego - ja ne vrijedim kao čovjek, kao takav, jer izvan tržišta i meritokratskog principa nema drugog kriterija kojim se kao čovjek mjerim. Broj suicida, od Japana do SAD-a, prouzročen "neoliberalnim perfekcionizmom" i strahom od neuspjeha postaje zabrinjavajući. Zapad se tako pogubio, izgubio bilo kakve zajedničke vrijednosti za koje bi se čovjek, osim tržišta, mogao "uhvatiti", nema ni osjećaja zajednice koja čovjeka nosi u takvim situacijama, jer suradnja među ljudima izgubila je primat pred ratom, u smislu stalnog uzajamnog natjecanja.
Na tržištu je sve fleksibilno, nema ni pojma stalnog radnog mjesta, nema više kolektivnih ugovora, društvo, tržište, drži te u stalnom strahu i napetosti. Ista je fleksibilnost prenesena na intimno područje, ljudi se ne žele vezati, nestaju brak i obitelj kakve smo poznavali, i koji su nam bili oslonac i utočište. Prepušteni smo sami sebi, i, ako je viktorijanski brak bio klaustrofobičan, nove su veze agorafobične, nemate nigdje rukohvat za koji biste se uhvatili kada počne pad. Usto, u tzv. call-out kulturi već i djeca imaju telefone na koje mogu nazvati zbog "nasilja" ako roditelji samo podviknu na njih, što je u Norveškoj dovelo do patološkog stanja masovnog oduzimanja djece sasvim normalnim obiteljima. Seksisam, rasizam, homofobija i drugi stvarni i umišljeni neoprostivi grijesi - svaki ima svoj telefon na koji vas "žrtva" može prijaviti, i vi ste stalno pod nekim #meetoo nadzorom, pa postaje problem kako ste nekog oslovili, dodirnuli, pa i, bukvalno, pogledali. Telefon zvoni, a inkvizicija stiže...
U stupici
Autori nisu protiv kapitalizma, samo žele reći da je neoliberalni kapitalizam otišao u krajnost u smislu tržišnog talibanizma, u kojem se sve, baš sve, mjeri tržištem.
I dok je Zapad obolio od kapitalizma, mi u Hrvatskoj još uvijek liječimo, neuspješno, ljude i političare od socijalizma, u kojem je meritokratski princip zamijenjen stranačkim ili rodijačkim, u kojem se tržišno natjecanje svodi na mafijaške stranačko-gospodarske dogovore. Kome je gore, nama ili zapadnjacima? Uistinu, teško mogu odgovoriti. Konkurencija je žestoka, a svijet se, kako bi rekao Kundera, pretvorio u stupicu.