Zakon o osobnoj asistenciji, kojim se propisuju sadržaj i način pružanja usluge, to tko može biti korisnik usluge, određeni su također postupci za priznavanje prava na uslugu osobne asistencije i uvjeti za priznavanje prava na uslugu, uvjeti za osobnog asistenta, kao i svi drugi propisi nužni kako bi se osiguralo kvalitetno pružanje usluge osobama s invaliditetom koje imaju potrebu koristiti osobnu asistenciju, u Hrvatskoj je donesen prošle godine.



Osobna asistencija podrazumijeva svakodnevnu pomoć i podršku u kući i izvan nje, pomoć i podršku u komunikaciji i primanju informacija s ciljem veće samostalnosti i uključenosti u zajednicu, zaštite i osiguravanja ljudskih prava osobe s invaliditetom, kao i ostvarivanja ravnopravnosti s drugima. Do donošenja novog Zakona osobna se asistencija ostvarivala kroz projekte, što znači da su pružatelji usluge bile udruge koje su sredstva osiguravale preko natječaja Ministarstva ili EU fondova financirajući tako rad asistenata.

Početkom ove godine Zakon o osobnoj asistenciji je u primjeni, a njime osobe s invaliditetom ostvaruju pravo na uslugu osobne asistencije. Prije su korisnici sami pronalazili osobnog asistenta, a udruge su provjeravale ispunjavaju li te osobe uvjete za zapošljavanje, danas je sve to propisano Zakonom, a financiranje je preuzela država.

Kako to funkcionira u praksi provjerili smo u razgovoru s korisnicima usluge osobne asistencije i njihovim asistentima.

Dražen Higl 2004. godine teško je stradao na radnom mjestu, nakon čega je, zbog oštećenja kralježnice, postao tetraplegičar i više se nije mogao samostalno kretati, nego ga je to vezalo uz invalidska kolica. Draženu u svakodnevnom životu pomaže i osobna asistentica Gordana Kajinić, koja s njim svaki radni dan provede po četiri sata, a prema potrebi to bude i duže, ponekad i vikendom.

“Bez Goce doista ne bih mogao, ona mi je pomoć u svakom pogledu. Ono što ne mogu sam, odradi ona", kaže nam 56-godišnji Dražen dodajući kako sve obveze dogovaraju dan prije. "Hoće li to biti odlazak do doktora, trgovine, ljekarne ili nešto drugo isplanira se ranije, iako se mogu dogoditi i manje oscilacije ili zbog lošeg vremena ili zbog neke važnije stvari koja je neplanirano došla i moramo je obaviti", pojašnjava Dražen.

S obzirom na to da se zbog svakodnevnih bolova budi rano, i asistentica Gordana dolazi već u 7 sati, a ostaje do 11, s obzirom na to da je Dražen pravo na asistenta dobio na četiri sata dnevno. "Dan počinje tako da prvo skuham kavu ili čaj, nakon toga operem posuđe, očistim kuhinju i podove, a onda redom odradimo sve ono što smo se dan prije dogovorili. Svaki drugi dan Draženu dolazi medicinska sestra radi previjanja i njegovatelj maser. Ako Dražen nema nekih obveza, a vrijeme nam to dopusti, uglavnom smo vani", objašnjava Gordana napominjući da je Dražen jako dobar kuhar i da mu pri pripremi hrane pomaže samo toliko da mu bude sve pristupačno.

Oboje ističu kako je za "idiličan" odnos važno međusobno razumijevanje, komunikacija i dogovor. Dražen je zbog svoje bolesti osjetljiv na promjene vremenskih uvjeta koji utječu na njegovo raspoloženje. "Bolovi su svakodnevni, tako da to utječe i na moje raspoloženje. Ima dana kada mi nije ni do čega, pa onda Goca i ja sjedimo i pričamo. Dosta razgovaramo o svemu i ona mi je velika potpora da prebrodim takva stanja", zahvalan je Dražen.

Gordana na to dodaje kako posao asistenta nije lagan, zahtijeva puno strpljenja i odlučnosti. "I ja imam dana kada mi je teško, ali s Draženom se dobro razumijem, tako da već znamo kako treba postupiti u kojem trenutku. Nekada samo sjedimo i šutimo. Važno je da surađujemo, da slušamo jedno drugo i onda je sve puno jednostavnije", naglašava asistentica Gordana, na što Dražen dodaje i da se dobro dopunjuju.



Za razliku od Dražena, Osječanin Dalibor Šorda korisnik je prava na osobnog asistenta osam sati dnevno. Multipla skleroza dijagnosticirana mu je 2001. godine i u prvo se vrijeme za kretanje koristio nordijskim štapovima, a kako je bolest uznapredovala, prešao je prvo na kretanje s rolatorom, a na kraju posljednjih sedam godina isključivo u kolicima. "Terapija nema, medicina nema lijeka za ovu bolet, u ovom se stadiju bolesti jedino može raditi na suzbijanju invalidnosti vježbama", govori ovaj 45-godišnji suprug i otac, čija je osobna asistentica Jovana Krolo iskusna u asistenciji osobama s invaliditetom.

Za Jovanu radni dan nekada počinje u 7, nekada u 8 sati, sve ovisi o dogovoru dan prije. "Dođe li do izvanrednih situacija, uglavnom sam tu. Stanujem u blizini i nije mi nikakav problem skočiti kada god treba. Kada dođem, Dado je već popio svoju kavu. Prvo obavimo sve što je potrebno u stanu, pospremim, pa ako je Dalibor sposoban za izlazak, odemo u šetnju. Ako ne pada kiša, uglavnom budemo na zraku, bilo da boravimo ispred zgrade ili idemo u obilazak. Moram, međutim, paziti da nije jako sunce jer Daliboru smeta direktno sunce. Ako se ne osjeća dobro, primjerice ima glavobolju, onda ostajemo u stanu i razgovaramo, kartamo se, komentiramo vijesti", opisuje uobičajeni dan Jovana dodajući kako kao asistentica nema obvezu kuhati, ali da ponekad znaju zajedno skuhati ručak. Objašnjava kako osobni asistenti nisu njegovatelji osobe s invaliditetom, tako i Dalibor za vježbe ima za to obučenu osobu. "Iskreno, i ne znam kako bih mogla raditi te vježbe s Daliborom. Asistenti ne smiju raditi poslove fizioterapeuta. Kada se, naime, krenulo s asistentima za osobe s invaliditetom, rečeno nam je da nismo njegovatelji i da ne diramo ono što ne smijemo kako se slučajno ne bi nešto nepredviđeno dogodilo. Daliborova sam desna ruka za hranu, piće, odjeću, obuću i šetnju. No mi se i obiteljski družimo, idemo zajedno na večere, sladoled, družimo se i nakon onog poslovnog vremena", doznajemo od Krolo.

Dalibor je pak zahvalan što je dobio pravo na osmosatnu asistenciju. "Postali smo prijatelji i ako mi se nešto dogodi, nevezano uz radno vrijeme, Jovana uvijek priskoči. Živi blizu, brzo dođe i pomogne. Korisnici kao što sam ja znali su imati i posebne prohtjeve. Daj mi pokosi travu, posadi vrt, a to nema nikakve veze s asistentom. Mora postojati sinergija, da ona mene poštuje i ja nju. Nemam takvih zahtjeva. I nama su govorili da su pojedini korisnici stvarali probleme asistentima, ali nas dvoje takvih problema nemamo", kaže Dalibor.

Ima i teških dana, potvrđuje Krolo, no kada zajednički prolaze kroz sve to, lakše je. "Sve to prolazimo bez povišenih tonova. Dado je divan čovjek, našli smo se", ocjenjuje asistentica Krolo njihov odnos asistenta i korisnika. Kaže nam na kraju kako su oboje željeli da se Dalibor kao osoba s invaliditetom bavi aktivno sportom, ali su naišli na mnoštvo nepremostivih prepreka, zbog čega su od toga morali odustati.



Osječanka Pavka Petričević ostala je u listopadu prošle godine bez dobre asistentice i strahovala je od toga koga će dobiti te kako će se naviknuti na novu osobu. "Jako je važno da se razumijemo, da se poštujemo međusobno, zato sam se bojala koga će mi poslati. Nakon sedam mjeseci mogu samo reći da je nevjerojatno kako se ljudi uspiju poklopiti tako kao što smo nas dvije", pohvalila je Pavka svoju osobnu asistenticu Jasnu Babić.

Jasna je iskusna osobna asistentica i kaže da joj nije bio problem uspostaviti dobar odnos s Pavkom. "I prije Pavke radila sam kao asistent, na četiri sata, međutim tražila sam posao s punim radnim vremenom, tako da sam jedno vrijeme radila nešto drugo. Mi se poštujemo, Pavka je vedra, vesela i brbljava osoba. Lako se prilagodim njezinu raspoloženju. Ako danas nije dobro ili ju nešto boli, vidim da je nešto tiša nego što je to uobičajeno, pa se onda i ja stišam, radim svoje, a ako treba nešto, ona kaže", pojašnjava asistentica Babić kako funkcionira taj odnos osobnog asistenta i korisnika usluge osobnog asistenta na njihovu primjeru.

Kao i prethodni "parovi", i njih se dvije dogovaraju ranije kako će odraditi sljedeći, odnosno što će sve morati taj dan odraditi. U pravilu, a naravno prema dogovoru, asistentica dolazi u 11 sati, osim ako je nešto drugo isplanirano prije, kao odlazak liječniku, po lijekove, u trgovinu ili nešto drugo.

Pavka je veliki fan nogometa i pohvalila se kako je bila na Opus Areni, gdje je gledala kvalifikacijsku utakmicu Hrvatska - Turska. "Bilo je odlično i pohvalila bih NK Osijek, koji je osobama s invaliditetom osigurao odlične uvjete za praćenje utakmica. Još mi je želja da odem u osječki HNK, voljela bih pogledati komediju. Puno mi znače i ta četiri sata s asistenticom. Imamo jako dobar odnos. Ako nije u mogućnosti nešto napraviti baš ovog trenutka, nema veze, mi to pomaknemo za drugo vrijeme, isto kao što i ona dođe ili ostane dulje nego što bi trebala ako mi zatreba", opisuje Pavka.

Iako Jasna s Pavkom baš i ne dijeli ljubav prema nogometu, za kazalište je uvijek spremna. "Kada dođem, prvo što napravim su kućni poslovi, a onda idemo prošetati ili k doktoru, u ljekarnu i trgovinu. Evo, danas smo išle platiti račune. Na našem prvom susretu Pavka je rekla što njoj najviše treba. Pomažem joj da se premjesti iz kolica u krevet, ali masaže i slične stvari ne smijemo raditi jer to radi medicinsko osoblje. Više se može zla napraviti nego pomoći, ali zato sam tu da je odvedem liječniku. Rekla sam joj da sam joj na raspolaganju i kada joj treba nešto iznenada. S Pavkom mi je dobro i ako ostane tako, bit ćemo dugo zajedno", zaključuje asistentica Babić.

Zanimljivo je da se poslom osobnog asistenata osobama s invaliditetom uglavnom bave žene, čak se može reći da se muškarci u tom poslu mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Ako i uđu u taj posao, vrlo brzo odlaze raditi druge.

Na kraju valja spomenuti kako su svi naši sugovornici pohvalili činjenicu da je novim Zakonom o osobnoj asistenciji država na sebe preuzela troškove, odnosno plaćanje osobnih asistenata.