Dok se cijeli hrvatski kontingent u Neuruppinu bacio na kalkulacije može li naša reprezentacija s dva boda proći u drugi krug Eura, mi smo nehajno Dan antifašističke borbe u domovini odlučili iskoristiti za odlazak u jedan od brojnih outleta u Berlinu ili oko njega.

Izbor nam nije bio baš nešto, ali, ako ništa drugo, nije moglo proći bez neočekivanog događaja. Oduvijek sam znao koliko težinu imaju akreditacije koje izdaje UEFA za europska prvenstva. Vrijednost im je jednaka kao bilo kojem osobnom dokumentu, ali u Adidasovu outletu dobile su novu dimenziju. Šećući trgovinom u potrazi za nekakvim masnim sniženjem, odjednom je pred mene iskočio nekakav “njemački hajduk”. Tip je na jednoj nozi imao svoju, a na drugoj tenisicu koju je želio kupiti i sav se upljuvao tražeći od mene nekakvo objašnjenje. U prvi trenutak baš ništa mi nije bilo jasno, pa sam mu pristojno pokušao dati do znanja d ne govorim njemački jezik. No ako mislite da sam ga se time riješio, prokleto niste u pravu. Nije se dao zbuniti, iako je bio u čudu kada sam mu rekao da možemo na engleskom. I nastavio se na engleskom propitkivati o tim tenisicama, pa sam tek tada shvatio kako me zamijenio za trgovca. Zašto pobogu? Izgledao sam svakako samo ne kao zaposlenik Adidasove trgovine, ali onda mi se upalila lampica. Tip je vidio akreditaciju i zbog toga pomislio da mu mogu pomoći u odabiru obuće. Vrlo brzo smo došli na zelenu granu, objasnio sam mu kako nisam zaposlenik trgovine. Razočarano se okrenuo i nestao u smjeru mjesta na kojem mi je bio postavio zasjedu. Iako se u tom outletu nije moglo pronaći bogzna što, naletio sam zato na zanimljiv popust. Naime, Adidas je odlučio dati pet posto popusta na sve proizvode za svaki pogodak koji Njemačka zabije na Euru. Ipak, pametno su se ogradili tako da se popust može akumulirati samo do 20 posto, jer Nijemci su već u prvom kolu zabili pet komada Škotima i “odradili posao” kada su popusti u pitanju. Očito se uoči starta Eura nije baš vjerovalo u izbornika Juliana Nagelsmanna i njegove igrače. No brzo su sve demantirali, pa je limit u popustu na kraju Adidasu ipak dobro došao. Dan poslije smo se otisnuli prema Leipzigu. Putovanje u usporedbi s onim prema Hamburgu nije išlo ni izbliza glatko. Prvo prometna nesreća pa radovi na autocesti usporili su naše napredovanje prema mjestu odigravanja posljednjeg kola naše reprezentacije u grupnoj fazi. Kada smo se napokon dokopali hotela, opet sam se, ni kriv ni dužan, našao u središtu pozornosti. Dočekala me šaljiva recepcionarka. Nakon što sam joj predao vaučere, radoznalo je zapitala: “Tko je Keler?” Javio sam se kao u osnovnoj školi, pomalo uplašeno, a ona je mrtva-hladna ispalila: “Tako sam i mislila, i izgledate kao Keler.” Vrag će ju znati što je pod tim mislila. Je li to bila aluzija na moj izgled i plave oči ili sam ju asocirao na podrum koji se na njemačkom piše keller. Uglavnom, oboje smo razvukli osmijeh, s tim da je moj ipak bio nešto kiseliji, ali recimo da smo probili komunikacijski led, pa smo u miru mogli dovršiti formalnosti oko smještaja.

Navalili Nijemci na mene posljednjih dana...