Magazin
RAZGOVOR: SINIŠA MALEŠEVIĆ

Umjesto da države oslabi, globalizacija ih je ojačala
Objavljeno 15. lipnja, 2024.
DR. SC. SINIŠA MALEŠEVIĆ, PROFESOR SOCIOLOGIJE NA SVEUČILIŠTU U DUBLINU
U intervjuu za Magazin iz listopada 2018., između ostalog, dr. sc. Siniša Malešević, profesor sociologije na Sveučilištu u Dublinu, autor knjige "Države-nacije i nacionalizmi", rekao je kako je u 21. stoljeću nacionalizam okosnica državne legitimacije...

Koliko se u međuvremenu potvrdila ta konstatacija, uzimajući uobzir sadašnje stanje u Europi, kao i protekle izbore za EU parlament, u kojima su desne opcije, uključujući i one radikalnije, dobile velik broj glasova - pitali smo prof. Maleševića.

- Da, nacionalizam je okosnica državne legitimacije u suvremenom svijetu. Na našim prostorima nacionalizam se obično povezuje s radikalnim i desnim političkim projektima, ali u povijesnom i sociološkom smislu nacionalizam je vrlo plastična ideologija koja oscilira od krajnje desnice do političkog centra i radikalne ljevice. Riječ je o vrlo fleksibilnom ideološkom diskursu koji može prihvatiti sasvim različite političke projekte. Nacionalizam je kroz povijest poprimio mnogo različitih oblika. Počeo je kao liberalni projekt nakon francuske i američke revolucije te latinoameričkih ratova za neovisnost. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća fokus je bio na zamjeni imperijalnih poredaka republikanskim modelom političkog ustrojstva, gdje se politički legitimitet izvodi iz suvereniteta naroda, a ne iz religijskih principa, civilizacijskih misija ili kraljevskih loza. Do kraja 19. stoljeća nacionalizam se uvelike pomaknuo udesno - postao je prožet imperijalističkim, šovnističkim i socijal-darvinističkim idejama, koje su sve korištene za opravdavanje kolonijalne borbe za moć od Afrike do Kine. Taj ideološki brak između rasističkog imperijalizma i nacionalizma kulminirao je u Drugom svjetskom ratu, kada su nacistička Njemačka, fašistička Italija i Japan pokušali stvoriti novi svjetski poredak temeljen na institucionaliziranim rasnim i nacionalnim hijerarhijama.

Nakon što je taj projekt vojno poražen, nacionalizam se pomaknuo ulijevo. Od 1950-ih do 1970-ih većina nacionalističkih pokreta u Africi, Aziji i Latinskoj Americi bili su dekolonijalni projekti inspirirani socijalizmom i usmjereni na uništenje europskih imperijalnih poredaka. Do kraja 1980-ih nacionalizam se više pomaknuo prema političkom centru, gdje su liberalne revolucije srušile državni socijalizam diljem istočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza.

Na našim prostorima taj nacionalizam bio je puno više desni nego liberalni. Nedavno se nacionalizam ponovno pomaknuo udesno, a u nekim slučajevima i krajnje desno - s izborima raznih populističkih pokreta diljem svijeta. Taj val desnog nacionalizma trenutno dominira i u Europi, ali to ne znači da nacionalizam neće ponovo promijeniti svoj politički oblik u skoroj budućnosti. Dakle, nacionalizam je prilično fleksibilna ideologija, koja može biti vrlo destruktivna i isključiva, ali može funkcionirati i kao progresivna sila koja potiče građansku solidarnost, opire se konzervativizmu statusa quo ili stoji protiv neoimperijalnih ambicija.

MONOPOLIZACIJA MOĆI


Kad se radi o "državnoj legitimaciji", da upotrijebim vaš izraz, što zapravo danas znači sam pojam "država", s kojeg i kakvog aspekta treba državu danas motriti i tumačiti, u okolnostima kakve nameće suvremeno doba, 21. stoljeće, digitalno i i globalno umreženo?

- Max Weber je davno definirao modernu drzavu kao ljudsku zajednicu koja je uspješno uspostavila monopol nad legitimnom upotrebom fizičke sile unutar određenog teritorija. Znači, ključna osobina države je legitimna upotreba prisile. Moderne nacije-države održavaju taj monopol kontrolom vojske, policije i sudstva. Taj monopol nad fizičkom silom moguć je samo zato što moderne države imaju politički legitimitet koji dolazi od narodnog suvereniteta. Građani prihvaćaju taj monopol jer smatraju vlast legitimnom u smislu prava da upravljaju državnim aparatom. Taj legitimitet vlast dobiva kroz ideju narodnog suverenita - država predstavlja volju nacije. U tom kontekstu nacionalizam se nalazi u temaljima moderne države. To je dominantni tip političke legitimacije. Ne možemo pobjeći od nacionalizma u suvremenom svijetu.

Nacionalno-državni model društveno-političkog uređenja danas je dominantan i jedini legitiman oblik teritorijalnog uređenja. Ruska invazija na Ukrajinu ili pokušaj ISIS-a da izgradi kalifat pokazali su da se svaki pokušaj ponovnog stvaranja formalnih imperijalnih poredaka smatra duboko nelegitimnim i osuđen je na neuspjeh. Budući da je nacionalizam glavna ideologija koja opravdava postojanje nacionalnih država, nemoguće je pobjeći od nacionalizma bez zamjene nacionalno-državnog sustava političkog poretka. Globalizacija i digitalizacija nisu smanjile utjecaj države, kako su to neki ekonomisti očekivali. Upravo suprotno, kako to pokazujem u mojim knjigama, koje su prevedene i na hrvatski, "Zašto je nacionalizam tako moćan?" (2021.) i "Države - nacije i nacionalizmi" (2017.), države-nacije i nacionalizam su nastali kao globalni fenomeni te su s globalizacijom i novim tehnologijama samo postali jači, dublje utemeljeni i intenzivniji. Umjesto da države oslabi, globalizacija ih je ojačala. To smo mogli svi vidjeti u vrijeme COVID-19 krize, kad su države preko noći zatvorile granice, ograničile kretanje unutar države i uvele različite restriktivne mjere. Kao što Michael Mann pokazuje u svojim knjigama, moderne države imaju izrazito jaku infrastrukturnu moć.

Da se još malo zadržimo na teoriji i praksi države. Iz mnoštva knjiga napisanih o državi, sagledano s raznih aspekata, vjerojatno je najpoznatija i najpopularnija Platonova "Država", a od novijih tu je i Louis Althusser i njegovo djelo "Ideologija i ideološki aparati države", kao i "Država" Harolda Barclaya te djelo Thomasa Hobbesa... Što nas ta i još neka važna razmišljanja (tu je i Luj XIV. s izrekom "Država, to sam ja"!) iz bliže i dalje povijesti uče o državi, i što je iz svih tih razmišljanja poučno i primjenjivo i u vremenu sadašnjem kad zborimo o državi kao univezalnom pojmu, ali i državi kao ovodobnoj praksi, recimo tako?

- Važno je napomenuti da se pojam i društvena praksa državnosti mijenjaju kroz vrijeme. Ogromne su razlike između modela države iz vremena Platona, Hobbesa ili Grotiusa i država u kojima živimo danas. Polis iz Platonova vremena ima vrlo malo zajedničkog s patrimonijalnim kraljevstvima iz vremena Hobbesa ili Grotiusa ili carstvima iz 17. ili 18. stoljeća. A ta kraljevstva i carstva opet nemaju nikakve sličnosti s modernim državama-nacijama. U polisu vlast je mogla pripadati despotima ili njegovim muškim naoružanim starosjediocima koji su bili spremi boriti se za svoj polis. Žene, robovi i stranci nisu imali nikakva prava. U patrimonijalnim kraljevstvima suverenitet pripada vladaru po krvnoj ili religijskoj osnovi, a obični ljudi nemaju veze s državnom vlasti. U takvom svijetu aristokrati i obični ljudi nemaju ništa zajedničko. U imperijalnim poredcima tipa Osmanskog Carstva sultan je vlasnik države i svi su njegovi podanici, uključujući i aristokratske obitelji.

Dominantni oblik političke legitimacije potpuno se promijenio s pojavom dražava-nacija u kojima danas živimo. Takve države danas posjeduju hegemonijsku poziciju, te se ostali oblici teritorijalne organizacije države tipa imperijalnih poredaka, gradova-država, plemenskih konfedercija ili saveza gradova smatraju nelegitimnim. Danas nitko službeno ne zagovara stvaranje nekakvog imperijalnog poretka, iako je to još u 20. stoljeću bio sasvim normalan politički diskurs. Međutim, ova hegemonija nacije-države i nacionalizma u suvremenom svijetu povijesno je vrlo nova. Tisućama godina drugi su ideološki diskursi bili dominantni jer je glavni oblik teritorijalne vlasti bio znatno drukčiji. Stoga su naši predci umjesto u nacionalnim državama živjeli u svijetu carstava, patrimonijalnih kraljevstava, gradova-država, sultanata, kanata i tako dalje. Nacionalizam je tek postupno postao dominantan ideološki diskurs, a nacija-država jedini legitimni oblik državnosti. U početku, u kasnom 18. i 19. stoljeću, ta je ideologija bila prerogativ srednje klase, a tek u 20. stoljeću i sada nacionalizam je prodro u gotovo sve sektore društva diljem svijeta.

HRVATSKA DRŽAVA


Kad sagledamo širu i dublju sliku države u kojoj i kakvoj danas živimo, dakle Republike Hrvatske, članice Europske unije, NATO saveza i niza drugih svjetskih i europskih asocijacija, kakav bi bio zaključak, jesmo li se u cijelosti ostvarili kao država ili još bolujemo od nekih "dječjih bolesti", kao država i demokracija općenito?

- Ne postoji moderna država bez većih društvenih problema. Sve države prolaze kroz različite političke, ekonomske ili vrijednosne krize. Hrvatska je vrlo mala država u svjetskim okvirima i u nekim stvarima kao što su geopolitika ili ekonomija ne može biti potpuno samostalna. S druge strane, pripadnost velikim organizacijama kao što su EU i NATO omogućuje i malim državama da imaju veći utjecaj u svijetu. U tom smislu Hrvatska je puno dobila članstvom u tim moćnim organizacijma u smislu vojne sigurnosti, političke stabilnosti i relativnog ekonomskog prosperiteta. To naravno ne znači da EU može ili treba rješavati brojne probleme koje Hrvatska ima kao država, kao što su izrazito raširena korupcija, nepotizam i klijentelizam ili jaka politička polarizacija u društvu.

Velike su i društvene i regionalne nejednakosti u Hrvatskoj. Državni aparat je glomazan, trom i prilično neučinkovit. Mislim da je sudstvo posebno u jako lošem stanju. U nekim stvarima Hrvatska dosta zaostaje u odnosu prema drugim članicama EU-a, ipak, kao što pokazuje nova studija Ivana Burića, "Sociologija hrvatskog društva" (2024.), napravljeni su i mnogi pozitivni pomaci od 90-ih do danas u različitim sferama države i društva. Naravno, postoji puno prostora za poboljšanje. Hrvatska može biti bolje društvo, a za to je nužna i transformacija postojećeg državnog aparata. Država treba služiti građanima, no čini se da i dalje građani služe državi. (D.J.)
Ne postoji moderna država bez većih društvenih problema. Sve države prolaze kroz različite političke, ekonomske ili vrijednosne krize.

Danas nitko službeno ne zagovara stvaranje nekakvog imperijalnog poretka, iako je to još u 20. stoljeću bio sasvim normalan politički diskurs...

Možda ste propustili...

PROF. DR. SC. ERNEST VLAČIĆ, SVEUČILIŠNI I VELEUČILIŠNI PROFESOR

Vremena su neizvjesna, pred suvremenim liderima golemi su izazovi

PREDSTAVLJAMO: JASEN BOKO - NA PUTU SVILE

Tragovima korčulanskog Münchhausena i svilenog moljca

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana