Magazin
INTERVJU: ZVONKA OBAJDIN, GLAZBENICA, O SVOM NOVOM PROJEKTU LIBERTYBELL

Pjesme za Sandmana i Kafku
Objavljeno 11. svibnja, 2024.
Za slavu nikad nije kasno: Put je bio vijugav, ponekad naporan, često zabavan, i uvijek uzbudljiv
Nakon što se posvetila suradnjama i sviranju u tuđim bendovima, kantautorica Zvonka Obajdin koristi se svojim pseudonimom libertybell za povratak pisanju vlastite glazbe i vlastitih tekstova. Upravo je prethodni singl "Tako se prelazi pustinja" nastao nakon što je pročitala Gaimanova Sandmana, a sada inspiraciju pronalazi u Franzu Kafki i njegovim poznatim pismima Mileni Jesenskoj, češkoj novinarki, spisateljici, urednici i prevoditeljici, u koju je bio zaljubljen. Iako nova pjesma "Pismo Mileni" dolazi uoči stote obljetnice Kafkine smrti (3. lipnja 1924.), njegove riječi i dalje pokreću neka vrlo aktualna pitanja. U povodu objave singla predstavljen je i videospot u režiji Marine Uzelac, nagrađivane autorice koja se bavi i eksperimentalnom fotografijom, a koja je savršeno shvatila i prikazala temu pjesme - ono čega u spotu nema, ono je o čemu se radi.

libertybell - koji sjajan naziv! Kakva je priča iza tog imena, i ako iza sve svoje glazbe stojiš ti, imenom i prezimenom, zašto imaš potrebu stvarati pod pseudonimom?

- Ime je inspirirano stihom iz pjesme "Don‘t go down" američkog kantautora Elliotta Smitha, koji mi je jedan od najdražih autora i glazbenika uopće. Stih kaže: "I met a girl, snowball in hell/she was as hard and as cracked as the liberty bell", svidjela mi se slika i metafora, a i ja sam Zvonka, pa se sve nekako povezalo.

Prvi sam put iskoristila to ime kad sam 2005. otvarala blog na tada popularnom servisu blog.hr. U to doba nisam se još bavila glazbom, pa sam se bloganjem prvo izložila. Trebao mi je alter ego da se odmaknem od svoje tadašnje, navodno, stvarne osobe - racionalne žene s karijerom u financijama i no-nonsense stavom. Ispalo je, naravno, da je ova koja piše po blogovima, a poslije i svira i pjeva o suzama, dušama i odrazima oblaka u lokvama na asfaltu, zapravo stvarnija. Kako se sada vraćam intimnijem, kantautorskom izrazu i preokupacijama svog unutarnjeg života, željela sam se vratiti i tom davnom imenu.

KLIK U TRIDESET PETOJ


Koliko vidim iz tvog CV-a, glazbom se počinješ baviti, kako kažeš, u svojim nježnim godinama, kada si imala 37-38 godina. Što se dogodilo da se tako kasno odvažiš ući u svijet glazbe i koliko te je takva odluka oblikovala kao osobu kakva si danas?

- Sada, nakon gotovo petnaest godina bavljenja glazbom, teško mi je zamisliti život u kojem toga nema i ustvari je i meni nevjerojatno da sam ga živjela tako dugo. Kao klinka završila sam osnovnu muzičku školu, pa i u srednjoj tu i tamo nešto svirala, no kako sam prilično rano postala mama (na trećoj godini fakulteta), jednostavno me odnijela životna struja - trebalo je uz majčinstvo još i položiti sve te ispite, zaposliti se, osamostaliti, nekako posložiti život u ne baš jednostavnim uvjetima, i u svemu tome odustala sam od svojih snova. Ipak, oni su tinjali negdje u dubini i nisu se dali do kraja zatrti. Konačno se tamo negdje iza trideset pete dogodio taj klik koji je prevrnuo sve postavke i natjerao me na veliki životni reset, i na ovom i na nekim drugim poljima. Dogodilo se ono nešto najbanalnije i najdublje istovremeno - zaljubila sam se k‘o debil.

Uzimajući u obzir tvoje višegodišnje iskustvo u glazbi, kako bi na svoj način opisala taj put koji si prošla, od kantautorstva do vođe benda, a poslije i neke sporednije uloge u tuđim bendovima, pa u konačnici ponovno povratak sebi i svojoj glazbi, koju sada stvaraš pod imenom libertybell?

- Put je bio vijugav, ponekad naporan, često zabavan, i uvijek uzbudljiv. Ponekad se zezam da bi mi na nadgrobni spomenik trebalo uklesati: And now, for something completely different!

Počelo je s bendom Svemir, u kojem sam u početku svirala samo akustičnu gitaru, a zvuk nam je bio žanrovski relativno lako odrediti - bila je to neka klasična americana. Do našeg četvrtog albuma stilski smo se dosta raširili, dodala sam u repertoar i električnu gitaru, klavir, a taman sam pred sam kraj djelovanja benda počela eksperimentirati i s elektronikom.

Kada je Svemir stao s radom, već sam paralelno bila članica u Rebel Staru i istovremeno s prijateljem Nikolom Brkljačićem osnovala bend Sjeverozapad. Svaki od ta dva benda gurao me izvan granica ugode na svoj način: u Rebel Staru ušla sam u ulogu izvođačice tuđih pjesama, a trebala sam uz klavir savladati i električne orgulje.

Istovremeno, u Sjeverozapadu smo Nikola i ja pripremali, pa na kraju s bendom i snimili i izdali, konceptualni album "Pomrčina", na kojem je uglazbljen ciklus pjesama našeg pjesnika Stojana Vučićevića.

Da mi ne bude dosadno, paralelno sam često surađivala i s bendovima svog dragog, basistom u punk i garage rock bendovima, pa ćete me tako uskoro moći čuti kao prateći vokal na skorašnjem albumu Slick Stingsa. Zajedno sviramo i u našem obiteljskom bendu, u kojem s prijateljima i članovima familije obrađujemo bendove raznih žanrova kojima je poveznica Detroit.

KREATIVNI UTORAK


U ovom novom ciklusu stvaranja oslanjaš se na nadahnuće koje dobivaš iz književnih djela. "Pismo Mileni" naslanja se na najpoznatiji epistolarni roman Franza Kafke. Što voliš čitati i što je to što te nakon pročitanog štiva inspirira?

- Čitam svašta, i prozu i poeziju, eseje, biografije, a posljednjih nekoliko godina najviše priručnike za opremu u kućnom studiju! Jako mi je teško odrediti neku konkretnu stvar koja inspirira: to može biti atmosfera djela, zamišljena konverzacija s protagonistom ili samo jedna ubojita rečenica koju čak ne moram ni razumjeti. Dapače, stvari koje me najviše dirnu one su u koje na svjesnoj razini možda i ne uspijevam proniknuti, ali nešto govore mojoj podsvijesti. Među omiljenim piscima su mi Cormac McCarthy, Imre Kertész, ali i Phillip K. Dick, s obzirom na to da sam na SF navučena od djetinjstva. Posebno volim Conradovo "Srce tame".

Kako je nastala "Pismo Mileni" i tko su suradnici s kojima si radila na toj pjesmi?

- Pjesma "Pismo Mileni" nastala je 2020., u kojoj sam se dosta okrenula knjigama kao lijeku protiv ovladavajuće tjeskobe u koju nas je ta godina gurnula. Sjećam se da me knjiga baš dirnula - i kao cjelina i nekim svojim posebno divnim rečenicama. U tom nekom stanju povišenih emocija sjedila sam večerima uz klavir. Na kraju je većina pjesme napisana jednog utorka oko ponoći, uz klavir i otvorene prozore, na čemu se iskreno ispričavam svojim susjedima. Kako sam upravo te godine, između ostalog, i zbog zastoja u radu bendova s kojima sam svirala, formirala svoj mali kućni studio, nakon što sam napisala pjesmu na klaviru, počela sam joj dodavati synth ruho, u kojem je na kraju i završila. Većinu materijala snimila sam sama, kod kuće. Odlučila sam produkciju povjeriti svom prijatelju Miši, Dimitriju Petroviću, u njegovu studiju Radost!, a na pjesmi smo radili tako da smo si snimke slali mailom ili komentirali preko telefona. Pomogla nam je i Helena Ernoić, koja je doma snimila neke synth bass dionice. Eto, pjesma o samoći (nekad željenoj, nekad neželjenoj) i o povezivanju s ljudima bez fizičkog kontakta, snimljena je i producirana u samoći (nekad željenoj, nekad neželjenoj) i završena u suradnji s ljudima bez fizičkog kontakta.

Poveznica jedne i druge pjesme očita je melankolija. Smatraš li se melankoličnom osobom ili je to samo tvoj glazbeni izraz?

- Mislim da nisam pretežno melankolična, iako je to stanje koje mi pali kantautorske motore. Melankolija je kod mene često izraz neispunjene želje za povezivanjem s drugim ljudima, pa je možda i logično da se manifestira pisanjem. Ono mi je uvijek neka vrsta obraćanja drugima, čak i kada to što sam napisala na kraju nikome ne pošaljem na čitanje.

Istina je i da slušam puno melankolične muzike. Ima nešto utješno u tom raspoloženju.

BEND I ALBUM


Prije desetak godina, možemo reći, bila si dobri duh domaće kantautorske scene. Kao jedna od začetnica, bila si zaslužna za DIY kompilacije kojima si skrenula pozornost javnosti na neka alternativna glazbena imena koja su poslije ipak postigla neku viđenost i stekla publiku. Govorimo o Nini Romić, Ireni Žilić, Sari Renar, ali i Denisu Katanecu, koji je tada izvodio glazbu kao Felon, a sada oduševljava svojom Klinikom. Kako se pokrenula cijela ta priča oko kompilacija i zašto je u jednom trenutku stala?

- Pokrenula sam kompilacije "Bistro na rubu šume", baš kao što kažete - da skrenem pažnju na scenu. Poklopile su se neke dobre stvari i kompilacija je imala jako dobar odjek. Osim navedenih hrvatskih bendova uključili smo i bendove iz Srbije i Slovenije, što joj je dalo još širu prisutnost. Svi uključeni rado su pomagali na razne načine. Ne samo što su dali dozvolu da stavimo njihove pjesme na kompilaciju nego su se i uključivali raznim idejama, fotografijama za omot, kontaktima za širenje vijesti, tehničkom ekspertizom u vezi s pripremom audiomaterijala za CD i tako dalje. Ta povezanost, koja je u nekim slučajevima prerasla i u prijateljevanje glazbenika koji su sudjelovali na Bistrou, možda je čak i važnije postignuće od toga što smo postali vidljiviji publici.

Stali smo s kompilacijama zato što smo od prvog trenutka odlučili da ćemo ih napraviti točno četiri i da nećemo dalje cijediti taj koncept.

Što možemo očekivati od libertybell u budućnosti?

- Planiram zaokružiti album i nadam se da će izići do kraja ove ili početkom sljedeće godine. Do sada su objavljene pjesme "Tako se prelazi pustinja" i "Pismo Mileni". Konačno sam formirala i bend, u kojem su Ernest Džananović na bubnju i Lana Filipin na bas-gitari, tako da smo u toj postavi nastavili snimati nove pjesme za libertybell. Obrisi albuma počinju se nazirati.

Zaključimo uobičajenim pitanjem za prepoznavanje: Zvonka Obajdin u tri-četiri-pet-deset riječi?

- Uvijek radije deset riječi nego tri ili pet! Matematički mozak, muzičarsko srce, pankerski duh, austrougarski odgoj, balkanski maniri...

Darko Jerković
PISMA MILENI: Biser europske književnosti
 
 
Milena Jesenská bila je češka književnica, novinarka i prevoditeljica. Rođena u Pragu 1896, majka joj je umrla kad je imala 16 godina, a s ocem, liječnikom i profesorom, nije imala najvedriju mladost. Nezadovoljan buntovnom prirodom svoje kćeri, i pod egidom “moralne neuračunjivosti”, 1917. smjestio ju je u ludnicu na devet mjeseci. Tako ju je htio odvojiti od Ernsta Pollaka, 10 godina starijeg Židova, bankovnog činovnika iz provincijskog gradića Jičína, upućenog u glazbu i književnost. No čim je sa 21 stekla punoljetnost, za njega se i udala. Ubrzo se sele u Beč, gdje ne poznaje nikoga i suočava se s usamljenošću i nerazumijevanjem. Usto i troškovi vođenja domaćinstva sve više su njena briga te pomalo počinje pisati za novine i prevoditi. Za to vrijeme muž ima stalni kružok u bečkoj kavani Herrenhof, gdje su ga čak i vodeći austrijski književnici, poput Hermanna Brocha, tražili za savjete i pomoć. U Beču Pollak je publicirao i djelo tada nepoznatog praškog pisca Franza Kafke, te je tako na njega skrenuo pažnju svoje mlade supruge, čiji je njemački već bio dovoljno dobar da je započela s prevođenjem književnosti na češki. Svoje je prijevode slala češkim novinama i časopisima, gdje su joj brojni prijatelji radili kao urednici i novinari.

Kafkina priča “Ložač” nije bila prvo djelo njemačkog autora koje je prevodila. Kao što je imala običaj, i Kafki se obratila pismom oko prijevoda, da bi se njihova prepiska razvila u svojevrsnu epistolarnu romansu. Tijekom 1920. godine pisma su putovala između sjevernotalijanskih toplica Merano, gdje se Kafka oporavljao od tuberkuloze grkljana, i Beča, gdje je Milena živjela u ne baš sretnom braku. Dva su se puta osobno susreli. Njihov prvi susret, u Beču, bio je ispunjen optimizmom, a drugi, u pograničnom gradu Gmündu, označio je prekid njihove veze. Milena nije htjela napustiti Ernsta Pollaka, kojeg je voljela unatoč tome što ju je varao, te je, na izričit Kafkin zahtjev, prestala i prepiska. Kasnije je rekao da od tada nije pisao pisma jer je bilo besmisleno pisati bilo kome ako ne piše Mileni. A Milenini prijevodi Kafke ujedno su prvi njegovi prijevodi na strani jezik. (Ana Bogišić/VL)

Možda ste propustili...