Da prokomentira odluku o otvaranju pristupnih pregovora s BiH oko ulaska u punopravno članstvo EU-a, zamolili smo Adnana Ćerimagića iz Sarajeva, višeg analitičara Inicijative za europsku stabilnost (ESI), u kojoj od 2013. godine prati situaciju u zemljama zapadnog Balkana i njihove odnose s Europskom unijom.

- Odluka o otvaranju pregovora s Bosnom i Hercegovinom (BiH) o članstvu u EU-u dobra je vijest, koja otvara mogućnosti za novu i kvalitetniju razinu odnosa EU-a i BiH. Njome će se pokrenuti neki procesi na tehničkoj razini, no hoće li građani i gospodarstvo u BiH, osim kao znak ohrabrenja, osjetiti i njezine pozitivne posljedice u svakodnevnom životu, ovisi o tome hoće li pregovori voditi k članstvu u EU-u ili će BiH zaglaviti tamo gdje su godinama i njezini susjedi, od Crne Gore preko Srbije do Sjeverne Makedonije.

Koliko je u sadašnjoj, složenoj geopolitičkoj situaciji, s ukrajinskim ratom na istoku Europe, opravdano širenje EU-a na tzv. Zapadni Balkan?

- Ako pogledamo kartu Europe u posljedenja tri desetljeća, onda vidimo tri grupe zemalja.

Prva grupa su zemlje koje su krajem 1990-ih bile dio EU-a ili njezina jedinstvenog tržišta i koje do danas uživaju u miru i razvoju. Druga grupa su zemlje kojima je ponuđena prilika da se pridruže EU-u, održe mir, te krenu u sustizanje društveno-ekonomskog razvoja. Od Estonije do Hrvatske. Treća grupa su zemlje koje su ostale izvan tog kluba, i koje su uz društveno-ekonomsku stagnaciju često prolazile kroz nasilje, čak i oružane sukobe, od Ukrajine do Kavkaza. Dakle, proširenje Europske unije na Zapadni Balkan, regiju koja se nalazi unutar granica Europe, ali ne i unutar EU-a, prije svega je sigurnosno pitanje, pitanje širenja zone mira i društveno-ekonomskog razvoja.

U širem i dubljem kontekstu, koji su i kakvi najveći problemi sadašnje BiH, države utemeljene na Sporazumu iz Daytona?

- Najveći problem BiH je to što su građani i većina reformski orijentiranih političara izgubili vjeru da je EU ozbiljan u pitanju njezina članstva i da se ono može dogoditi u nekom razumnom vremenu. Kad god su bili uvjereni da je to bilo moguće, naročito do 2006. godine, BiH i njezini političari, bez obzira na njezinu kompleksnu i decentraliziranu strukturu, bili su sposobni dogovarati i provoditi reforme.

To, međutim, već dugo nije slučaj. EU u ovom trenutku nije sposoban ili voljan ponuditi konkretniji datum za članstvo Crne Gore, jedne male, jednostavne zemlje i ekonomije, NATO članice, i prozapadno orijentirane. Čemu se onda može nadati BiH? Takvu situaciju, uz sve globalne promjene, od Ukrajine do Gorskog Karabaha i Bliskog istoka, iskorištavaju onda političari s alternativnim vizijama, uključujući i one koji žele oslabljenu ili podijeljenu BiH, i koji ne prezaju od nasilja.

Kad se povede riječ o opstanku i dugoročnoj stabilnosti BiH, mnogi analitičari kao glavni unutrašnji problem izdvajaju Milorada Dodika. Koliko je to opravdano ili postoje i drugi vanjski faktori koji remete opstanak daytonske BiH?

- Milorad Dodik je metastazirao u političara opasne vizije, pokazao je da je sposoban napraviti konkretne korake k urušavanju teško izgrađene institucionalne i ustavne arhitekture BiH, koja je bez obzira na sve svoje mane osigurala gotovo tri desetljeća mira i kakve-takve demokracije. U samoj BiH i pretežno zapadnoj međunarodnoj zajednici već godinama postoje napori da se pronađu politički, pravni, ekonomski i institucionalni odgovori na takvu njegovu viziju i aktivnosti. U ovom trenutku možemo zaključiti da je to dalo nekog rezultata, Dodik je usporen, ponekad i natjeran da napravi korake natrag. Ali on je još uvijek tu i aktivan, i iščekuje povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, za kojeg se nada da će podijeliti NATO i oslabiti EU.

Svim sugovornicima u ovotjednoj temi o BiH i EU-u postavljamo na kraju isto pitanje: Kako vidite, da se tako izrazim, Bosnu i Hercegovinu u budućnosti?

- Iako je uvijek nezahvalno prognozirati, pred BiH su do kraja ovog desetljeća tri puta. Prvi put vodi k članstvu u EU-u, odnosno dubljoj integraciji s EU-om i NATO-om, pri čemu se BiH, uz sve teške i nužne reforme, ipak mora nastaviti razvijati kao duboko decentralizirana i multietnička država. Drugi put je nastavak statusa quo, koji se u ovom trenutku čini najmanje realnim jer je došlo do promjena na europskoj i globalnoj razini. I treći put je najstrašniji, a to je pobjeda, nazovimo je, Dodikove vizije BiH, odnosno teritorija s urušenom institucionalnom i ustavnom arhitekturom i svim negativnim posljedicama koje se iz toga mogu izroditi. (D.J.)