Bez obzira na evidentne probleme u kojima se nalazi Europa/EU, uključujući i ukrajinsko-ruski ratni sukob, posljedice sankcija i posljedice inflacije, najnoviji pokazatelji za Hrvatsku su itekako povoljni - evidentiran je rast BDP-a za 4,3 posto u četvrtom kvartalu prošle godine, odnosno stopa rasta za 2023. od 2,8 posto druga je najveća u Uniji, nakon rekordne Malte!

Kako sve to objašnjava, čega su navedeni pokazatelji rezultat, graniče li s čudom ili se realno mogu objasniti - pitali smo dr. sc. Ernesta Vlačića, sveučilišnog profesora u zemlji i inozemstvu, partnera suosnivača razvojno-istraživačke organizacije NOVAMINA Centar Inovativnih Tehnologija.

- Doista, živimo u vremenima permakriza, polikriza ili u eri ‘jata‘ crnih labuda, no takav modus vivendi mora postati naša ‘nova normalnost‘, i što se prije prilagodimo i agilno djelujemo u okvirima mogućeg, bit će nam lakše hvatati se uspješno ukoštac s takvim on demand krizama. I zato je svaki optimizam utemeljen na objektivnim procjenama i stvarnim postignućima ne samo dobra vijest nego i zalog za bolju i sretniju budućnost, uključujući i onu ekonomsku, gospodarsku i poslovnu.

Kako je već objavljeno, u prošloj je godini Hrvatska sa stopom od 2,8 % imala drugi najveći rast nakon Malte. Prema predviđenom rastu za tekuću 2024. godinu Hrvatska zauzima peto mjesto s 2,6 %, odmah iza Malte (4,6 %), Rumunjske (2,9 %), Poljske (2,7 %) i Cipra (2,8%). Kada se raščlane dominantni faktori ovakvog relativno visokog rasta, jasno postaje da se ne radi o posebnom ekonomskom čudu. Razlog takvom gospodarskom rastu utemeljen je ponajprije na snažnoj domaćoj potražnji, pri čemu je privatnoj potrošnji pogodovalo povoljno kretanje rasta plaća, potrošačko kreditiranja i snažno povjerenje potrošača. Takvim potrošačkim trendovima trebaju biti pridodane i doznake iz inozemstva velikog broja iseljenih Hrvata. Ne zaboravimo, rast također kataliziraju investicije u gospodarstvo koje su u velikoj mjeri rezultat pokretanja projekata sufinanciranih od strane EU-a. Konačno, a malo se o tome priča, jedan od čimbenika rasta ili pada BDP-a je i brzina tranzita i kretanja roba/dobara i ljudi, pa na taj način izraženiji dinamizam robnog prelaska granica uvećava BDP. Simulacije su pokazale da u graničnom prometu zagušenih zemalja smanjenje od tri sata čekanja robe na graničnim prijelazima može povećati BDP i do 2 %.

Prije neki dan sam debatirao s dragim prijateljem, jednim od lidera u poslu logistike i dobavnih lanaca, koji odlično poznaje regionalno poslovno okruženje, koji kaže: "Mi smo logističari i distributeri kao toplomjeri nacionalnih gospodarstva, u tom smislu za Hrvatsku osjećamo da funkcionira kao golema regionalna trgovina!" Dobro je poznato da je nemoguće generirati visoku dodanu vrijednosti u nacionalnom gospodarstvu koje je u velikom djelu orijentirano na trgovinu široke robe. Stoga kao mantru treba ponavljati frazu da je Hrvatskoj potrebna reindustrijalizacija, posebno industrijama visoke ili više dodane vrijednosti, koje će povećavati antifragilnost zemlje, što je kategorija iznad otpornosti gospodarstva. Čini se da je upravo Osijek grad koji tim smjerom snažno korača! Zašto prerađivačke industrije više dodane vrijednosti? Jer privlačenje industrija niže dodane vrijednosti, pa makar one bile proizvodnog karaktera, što bi zbog niza multiplikativnih razloga moglo biti poželjno, može stvoriti situaciju generiranja relativno niskog profila radnika koji je takvim industrijama svojstven. Takav profil radnika na duge staze može biti deficitaran, i kao takav kritičan. To može biti ublaženo u slučajevima kad su takve industrije visoko automatizirane ili robotizirane. Stoga, iako se rast čini visokim, njegova je struktura daleko od idealnog.

S tim u vezi, koliko je sadašnje dobro ekonomsko i gospodarsko stanje u RH velikim dijelom posljedica i odgovornog upravljanja krizom od strane države (državne intervencije), odnosno uspješnog provođenja Vladinih mjera, pa i pojedinih reformi, uključujući i održavanje financijske stabilnosti, smanjivanja poreznih opterećenja, korištenje EU fondova...?

- Vlada je u trenucima kada je trebala svojim mjerama ublažiti utjecaje polikriza korektno reagirala u smislu jačanja spomenute antifragilnosti, i o tome sam pisao više puta. No, je li se moglo bolje, to je veliko pitanje. Doista je složeno bilo u trenutcima eskalacije polikriza pronaći prava operacionalna rješenja, no držim da se bolje i učinkovitije moglo djelovati u trenucima nakon oporavka, odnosno kada se u makroekonomskom smislu stabiliziralo stanje i ponovno uspostavio solidan makroekonomski temelj koji je ključan za privlačenje novih stranih, ali i domaćih investicija. Tu je trebalo agilnije prigrabiti prilike koje su se ponudile uslijed raspadnutih lanaca dobave, pa je u tom smislu trebalo na najvišim razinama promovirati Hrvatsku kao idealan gospodarski ekosustav za nearshoring ili rearshoring, odnosno atrakcije proizvodnih postrojenja, posebice iz Azije. Odnosno trebalo je inovativno putem mudrih pregovora s EU-om osigurati i dio EU fondova u cilju tog ostvarenja, odnosno koristiti sve poluge gospodarske diplomacije, koje nažalost u kontekstu "prodaje" vrhunskih hrvatskih kapaciteta i potencijala de facto nema. Može li se još uvijek reagirati? Mislim da može, i da je doista gospodarska diplomacija nešto što ne umijemo učinkovito koristiti ni na najnižim razinama potencijala takvog sjajnog mehanizma. Pri tome ne mislim na resursno limitirane kapacitete u okviru ministarstava, već same gospodarske diplomacije koja bi trebala snažno operirati na terenu, odnosno u gospodarstvima i zemljama gdje su smješteni. Kako bi se to ostvarilo u eri novih globalnih megatrendova treba postavljati sposobne i okretne diplomate, a značajno manje salonske političare ili "diplomate prema zaslugama".



Da se dodirnemo i jednog aspekta vezanog uz vašu djelatnost. Naime, u kojoj mjeri pozitivni ekonomski trendovi mogu pomoći, i na koji način, u poslovanju razvojnoistraživačkih tvrtki kakva je primjerice NOVAMINA, odnosno dati dodatni poticaj inovacijskom aspektu razvoja i napretka...?

- Razvojnoistraživačkih organizacija kao što je NOVAMINA, koja funkcionira kao contract reseach organization, ili institut ugovornih istraživanja i razvoja u RH, nema puno. Na prvi pogled problem je takvih organizacija koje se bave složenim multidisciplinarnim istraživanjima i razvojem proizvoda najviše dodane vrijednosti nepostojanje snažne nacionalne industrije, koja bi trebala djelovati kao poligon i naručilac takvih tehnologija. Stoga se takve organizacije, ali i sva poduzeća u Hrvatskoj koja teže rastu, moraju orijentirati od trenutka samog nastajanja prema inozemnim tržištima, na prvom mjestu tržištima EU-a. Sličnu mantru propovijedam i svojim studentima, koji su u svojim promišljanjima stvaranja novih poduzetničkih prilika često ograničeni isključivo na domaće tržište. Poruka svima njima je da se treba od prvog dana poslovanja orijentirati prema vanjskim tržištima za one koji tek pokreću poslove, odnosno za one koji su već u vrtlogu poslovanja da se što prije preorijentiraju na inozemna tržišta.

Poznato je iz raznih ekonomskih modela da su na prvom mjestu tehnološke, pa onda i socijalne inovacije temeljni pokretači dugoročnog gospodarskog rasta, na način da stvaraju proizvode i usluge visoke dodane vrijednosti u okviru nacionalnih ekosustava. Stoga su nacije koje su u stanju brže producirati veći broj proizvoda ili usluga visoke dodane vrijednosti one koje imaju i najviše razine BDP-a, kao što su Švicarska, Singapur, J. Koreja i druge. U tom je smislu što se RH tiče itekako potrebno dalje jačati inovacijski ekosustav države, koji je nažalost u nekoliko posljednjih godina zapao u neku vrstu hibernacije, na što sam u nekoliko navrata javno upozoravao, no malo se ili ništa o tom pitanju nije reagiralo.

Kad je u pitanju poslovanje organizacija kao što je NOVAMINA, u trenutnim makroekonomskim ili globalno megatrednovskim uvjetima, potrebno je naglasiti da tu postoji određena specifičnost u djelovanju, jer su razvojni procesi koji predstavljaju jezgru aktivnosti u provedbi nešto duži. Zatim, izlazak na tržište ima također svoj produženo razdoblje, a i vrijednosti koje se stvaraju su višestruke, ali i znatno neizvjesnije. Takvim je organizacijama mnogo važnije imati osigurana financijska sredstva kroz cijelo vrijeme razvoja, a posebno poslije u fazama komercijalizacije tako razvijenih ponuda, odnosno kada je potrebno premostiti tzv. financijsku dolinu smrti, gdje troškovi mogu biti i više stotina puta veći od onih temeljnih razvojnih.

Ukupno uzevši, ima li Hrvatska dostatno razloga za ekonomski optimizam? Drugim riječima, mogu li se sadašnji pozitivni trendovi ekonomskog i gospodarskog rasta zadržati i u ovoj, 2024. godini, i o čemu to ponajviše ovisi, koji su i kakvi izazovi u razdoblju do kraja godine? Recesiju smo izbjegli, inflacija se spustila u prihvatljive okvire, plaće rastu, potrošnja također, kao i investicije, pa se, ukupno uzevši, čini da nam na razini države sve ide u prilog... Može li to potrajati, takav ekonomski, poslovni, razvojni optimizam? Vaš završni komentar?

- Ako se osvrnemo na analizu koja je prezentirana na početku ovog osvrta, vidimo da je gospodarski rast moguće u djelu i oblikovati. No, s jedne strane, optimizam ulijeva relativno stabilno makroekonomsko stanje nacije s inflacijom koja se ispuhava, ali se, s druge strane, ljulja njemačka ekonomija, koja pleše na rubu recesije. Takva Njemačka u turbulentnom geopolitičkom nesnalaženju može prerasti u još jedno "crno labudovo pače", jer je dobro poznata ona fraza da "kad Njemačka šmrca, neke europske ekonomije boluju od teške gripe". Mi u Hrvatskoj to dobro znamo i osjećamo u gotovo svim gospodarskim segmentima, ali osjećaju to i neki naši susjedi, primjerice Slovenci, koji imaju snažan udio gospodarstva orijentiranog prema autoindustriji.

Drugi važni trenutak, koji se dogodio i koji će znatno utjecati na ekonomiju EU-a, a onda posljedično i na ekonomiju RH, potpis je Antwerpenske deklaracije. Naime, 20. veljače ove godine čelnica Europske komisije Ursula von der Leyen u belgijskom se pogonu BASF-a sastala s predstavnicima velikih europskih tvrtki i industrijskih udruženja EU-a. Na tom su sastanku EU industrijalci izrazili svoje sumnje u mogućnost postizanja klimatske neutralnosti do 2050. godine, a to je itekako važan aspekt!

Na kraju, ne zaboravimo i sveprisutni problem demografske erozije. Naveo sam već da poticanjem industrija niske dodane vrijednosti, posebno kroz izraženi rentijerski turizam, sami sebi zabijamo klipove u kotače stvarajući, privlačeći ili čak degradirajući postojeći ljudski kapital. I tu sada uvodimo jedan novi koncept, a to je tzv. Srebrna ekonomija/Silver ekonomija (engl. Silver Economy), kao nadolazeći megatrend, odnosno ekonomija sposobnog i iskusnog ljudskog kapitala u godinama 50+. Optimalno i efikasno angažiranje takvog, rekao bih vrhunskog ljudskog kapitala, strateški je odgovor izazovu kroničnog nedostatka radne snage uvjetovane demografskim kolapsom, kao i trendovima preferenci mlađe populacije. Osiguranje zdrave dugovječnosti i aktualnosti takve iskusne radno aktivne populacije kroz life-long-learning, upskilling i reskilling, Hrvatskoj bi donijelo znatne multiplikativne benefite. Na taj bi način Silver ekonomija mogla postati al pari nacionalnoj ili regionalnoj ICT industriji, odnosno jedan od vodećih ključnih faktora jačanja nacionalne konkurentonsti.

I na kraju, kada okruženju permakriza, kako onih trenutnih, tako i onih koje tek dolaze, pridodamo još i stroge pomalo opterećujuće ESG (Okolišno, društveno i korporativno upravljanje) orijentirane principe poslovanja, možemo očekivati novu eru neizvjesnog turbulentnog globalnog okruženja. Jasno nam je o čemu se radi, pa se kao imperativ nameće potreba da u takvom okruženju moramo agilno, inovativno i odlučno djelovati, tražiti prilike, metaforički kazano trčati brže od drugih... Stoga nam takav leadership treba!