Magazin
PONAVLJANJE PROŠLOSTI

Ukrajina jučer, danas i sutra:
Tko je izgubio bitku, a
tko će dobiti veliki rat?
Objavljeno 24. veljače, 2024.
PRVI POBJEDNIK JE UKRAJINA, DRUGI RUSIJA, A NAJVEĆI POBJEDNIK U OVOM RATU IPAK SU SJEDINJENE DRŽAVE...

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane redovito analizira događaje na Bliskom istoku, Balkanu i u svijetu. Dejan Azeski makedonski je povjesničar, novinar i publicist, član Međunarodnog instituta IFIMES. U svojoj opsežnoj analizi "Ukrajina 2023: Tko je izgubio bitku, a tko će dobiti veliki rat?" analizira vojno-tehničke aspekte u prve dvije godine vojnog sukoba u Ukrajini. Njegov prilog objavljujemo u skraćenoj verziji i uz neznatne prilagodbe.



Kako se približavao početak treće godine rata u Ukrajini, koji ruska strana naziva specijalnom vojnom operacijom, na terenu smo imali priliku vidjeti dvoboj svih najboljih oružja i taktika Rusije i NATO pakta, koji je, nažalost, donio stotine tisuća mrtvih na obje strane. Vidjeli smo brojne žrtve i beskompromisnu ​​borbu obiju vojski, ali ono što ne možemo vidjeti jest trenutni ishod borbi, ni najavu tko može biti jasni pobjednik u ovom sukobu civilizacija, i hoće li ga uopće biti? Kako stvari sada stoje, ruska vojska je trenutno u boljoj poziciji, jer ne samo što je uspjela izdržati šestomjesečnu ofanzivu najboljeg NATO naoružanja gotovo bez gubitka milimetra osvojenog teritorija nego sada ima i inicijativu za vlastitu ofenzivu. Ali to ne mora ništa značiti, jer su ulozi u ovom ratu toliko veliki da jedna bitka nikako ne može promijeniti ishod tako golemog konceptualnog sukoba dviju strana našeg planeta.

NAJVEĆI STRAHOVI


Nuklearno oružje neće još dugo ostati tabu-tema. S obzirom na to da prvi put nakon dužeg vremena imamo rat u kojem bi velika nuklearna sila Rusija teorijski mogla postati egzistencijalno ugrožena, postavlja se pitanje bi li upotreba nuklearnog oružja mogla doći u obzir, prvi put nakon 1945. godine. Mnogi analitičari u prvi mah odbacuju tu tezu tvrdeći da bi Rusija odmah bila napadnuta svim oružjem koje NATO posjeduje. Prije svega, to apsolutno nije točno. Ni u jednom službenom ili neslužbenom dokumentu Washington ili London nisu preuzeli obavezu da se osvete za moguću štetu koju bi Ukrajina pretrpjela kao njihov privremeni saveznik u mogućoj atomskoj eskalaciji rata. Da, ako se to dogodi, cijela svjetska geopolitika eskalirat će do maksimuma, ali apsolutno nećemo vidjeti bilo kakvu interkontinentalnu balističku raketu koja leti k Moskvi ili Sankt Peterburgu. SAD jednostavno ne bi riskirao uzvratnu reakciju samo zato što je Rusija odlučila testirati raketu dugog dometa na nenaseljenom Zmijskom otoku u Crnom moru, kao što je predviđao nedavni proruski scenarij.


SAD ne bi napao Rusiju svom nuklearnom snagom, vjerojatno čak ni da su bombardirani Varšava i/ili London, koji su očito prve mete na koje bi letjele ruske rakete. Ni u jednom dokumentu NATO-a nije izričito navedeno da jedna zemlja mora pomoći drugoj dovodeći sebe u potpunu egzistencijalnu opasnost. Da, statut i akti NATO-a predviđaju kolektivnu obranu i adekvatan odgovor, ali nigdje nije točno precizirano kakav taj odgovor u praksi mora biti.

Kako bi se to razjasnilo, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je nuklearno oružje, kao i sva druga oružja u svijetu, umnogome evoluiralo tijekom godina i desetljeća te da danas gotovo nema istu funkciju kao što ju je imalo npr. 1962. godine. U tim vremenima, prije svega zbog ograničene preciznosti tehnologije, bilo je potrebno proizvesti najmasovnije bojne glave koje bi izazvale oštećenja u najvećem mogućem radijusu, jer se preciznost raketa-nosača mjerila kilometrima. Na primjer, da je Rusija htjela gađati New York šezdesetih godina, njezini vojni stručnjaci nisu mogli jamčiti hoće li projektil s oznakama SS pogoditi Central Park, Bronks ili Long Island. U svakom slučaju, jamčili su da će veći dio grada biti uništen, jer je oružje nosilo eksploziv snage nekoliko desetaka kilotona ili nekoliko desetaka Hirošima.

Ali to je bilo prije šezdeset godina. Kako je napredovala preciznost projektila (koja se danas svodi na metre, pa čak i centimetre), napredovala je i mijenjala se i uloga samog nuklearnog oružja. Dakle, danas bi primarna svrha ruskih i američkih projektila bila onesposobiti što je moguće veći dio neprijateljske vojne i industrijske imovine, a ne da rasipaju oružje za uništavanje kazališta na Broadwayu ili vila na Beverly Hillsu. Zato je odbačena teorija da postoji gumb kojim se može iznenada detonirati i uništiti cijeli planet. Ne. Čak i ako bi se takav klasičan napad dogodio sa svim projektilima odjednom, procjene su da u prvom udaru ne bi stradalo više od trećine stanovništva Sjedinjenih Država i polovine stanovništva Rusije. Da, poslije bi radijacija, bezakonje i teorijska opasnost od termonuklearne zime izazvali dodatne žrtve, ali da će cijeli svijet biti uništen u sekundi, to definitivno otpada.

Stoga će se, nažalost, nuklearno oružje uskoro početi koristiti u manjim količinama za normalne vojne operacije, kao što su probijanje dubokih bunkera ili neutraliziranje veće infrastrukture i industrijskih objekata ili eventualno uništavanje cijelih vojarni ili poligona. Ako ne u Ukrajini, onda na Bliskom istoku, a najvjerojatnije između Indije i Pakistana. Tabu o nuklearnom oružju bit će razbijen za vrlo kratko vrijeme, a to će, nažalost, postati svakodnevica u mnogo krvavijim ratovima, koji očito čekaju sve nas zajedno.

NEDOSLJEDNOSTI


S obzirom na to da je ovo rat u kojem svakodnevno imamo dvije istine i gotovo da nema činjenica, pa čak ni činjeničnih stavova između dvije strane, neka teorijska pitanja zaista treba pomnije razjasniti. Kao prvo i vrlo sporno, je li ovo uopće rat ili specijalna vojna operacija, kako Putin inzistira da se i dalje naziva? Mnogim svjetskim autorima, uključujući i mene osobno, nelogično je specijalnu operaciju nazvati sukobom u koji je već uključeno gotovo milijun vojnika i impresivna količina vojne opreme. Dodatno, sukob koji je bukvalno indirektno uključuje gotovo cijeli svijet. Ali bez obzira na razmjere, ovom sukobu nedostaju neki prateći elementi da bi se okvalificirao kao pravi rat. Prije svega, gotovo da nema napada na centre odlučivanja. Da, istina je da se Rusija koristi hipersoničnim raketama da upadne u bunkere, u kojima obično sjede NATO časnici, ali to su uglavnom niži službenici, koji su došli pomoći Ukrajini. Dakle, nema direktnih raketnih napada na rezidencije Zelenskog, radne kancelarije ili bilo koju treću pretpostavljenu lokaciju. Nije bilo zasad raketnih napada na stožer Valerija Zalužnoga. Parlament, ili Vrhovna Rada, u Kijevu i dalje stoji neoštećen, te se ondje održavaju redovite sjednice, a u pravom ratu ta bi zgrada bila uništena u prvoj minuti. Nema raketnih napada na treće zemlje koje opskrbljuju Ukrajinu velikim količinama oružja, kao što je Poljska, što se, naravno, objašnjava njezinim članstvom u NATO paktu, ali ipak, da je ovo pravi totalni rat, Varšava s takvim stupnjom umiješanosti u ovaj sukob sigurno ne bi bila pošteđena.


I sam broj vojnika i opreme na frontu je diskutabilan. Točno je da je Rusija do sada rotirala gotovo milijun vojnika, ali ne uzimamo u obzir da je to zemlja koja zajedno s rezervnim sustavom službeno ima oko 25 milijuna vojnih obveznika. Ovdje te brojke možda nisu točne ili su preuveličane, ali 15 milijuna vjerojatno se može mobilizirati svakog trenutka u Rusiji. A od njih je do sada mobilizirano samo 300.000 jer su svi ostali koji sudjeluju u ovom ratu ili domaći dobrovoljci (s ugovorom) ili strani plaćenici. I na kraju, naravno, postoji ograničena upotreba najsmrtonosnijeg oružja koje ruska vojska posjeduje. Već smo spomenuli da najveće konvencionalne bombe i rakete koje nose tisuće tona eksploziva i koje Rusija posjeduje od sovjetskih vremena još nisu viđene na frontu. Sve su to elementi koje treba uzeti u obzir kada se ovaj sukob definira na ovaj ili onaj način.

SLABOST STRATEGIJE


Drugo, još veće pitanje koje se nameće jest, naravno, je li ovo rat NATO-a i Rusije. I ako je ruska strana u pravu oko termina specijalna vojna operacija, pogrešno je što još uvijek tvrdi da je u ratu s NATO paktom; evo zašto. Činjenica je da je Ukrajina od NATO-a dobila jako važne informacije, znatnu količinu opreme i, što je najvažnije, obuku časničkog kadra, kao i regularne vojske. Ali ako sve to uzmemo u obzir i nekako spojimo, nećemo dobiti ni jedan posto stvarnih mogućnosti NATO pakta. Međutim, tenkovi koje smo vidjeli u Ukrajini, i po broju i po godini proizvodnje, nisu ni posljednji model zapadne tehnologije ni odraz njihovih stvarnih vojnih sposobnosti. Ovo više sliči otpisivanju nepotrebne vojne opreme nego direktnom sudjelovanju u ratu. Da, možda obrambeni raketni sustavi poput Patriota ili ofenzivni kao što su Himars i Storm Shadow spadaju u nešto napredniju tehnologiju, ali opet njihova količina nije dovoljna da se napravi promjena na fronti. I mnogi vjeruju da se Ukrajini zapravo namjerno dozira kako bi što duže mogla držati rusku vojsku u pripravnosti a da je nikada ne porazi, kao dio taktike NATO pakta.

Slabost te strategije je naravno iskustvo koje je u međuvremenu stekla ruska vojska, koja bi u eventualnom prvom direktnom sukobu sa zemljama NATO-a sigurno dobila prve ratne bitke. Ali kada bi se mašinerija najbrojnijih, najmoćnijih i najrazvijenijih zemalja svijeta potpuno uključila u rat, Rusija s jedva 144 milijuna stanovnika ne bi mogla izdržati taj udarac, čak i kada bi upotrijebila sve nuklearno oružje. Zaključak je da je riječ o sukobu u kojem postoji velika umiješanost zemalja NATO-a, ali to nikako nije direktan sukob NATO-a i Rusije...

 
Piše: Dejan AZESKI
RAT S TRI POBJEDNIKA: Interesi su različiti, puno je igrača...

 

Nakon svega, dolazimo do ključnog pitanja ovog rata ili specijalne vojne operacije: Tko zapravo pobjeđuje? Taj dio analize počinjem iskrenim poštovanjem prema stotinama tisuća žrtava s obje strane tog sukoba.

Prvi pobjednik je nesumnjivo Ukrajina. Bez obzira na to što je izgubila znatan teritorij, ljude i pretrpjela golemu materijalnu štetu, ta je zemlja nadljudskim naporima definitivno osigurala svoju budućnost, bilo da ona bude teritorijalno cjelovita, bilo u izvjesnijoj manjoj formi. Bez obzira na to koliko daleko ide ruski napad, ma koliko daleko dosezali njihovi tenkovi, Ukrajina i ukrajinski narod uvijek će postojati. Točno je da bez Zapada ne bi mogli toliko dugo izdržati, ali je također točno da su žrtve na fronti i dalje isključivo ukrajinske. Da, istina je da su neki od njih prisilno mobilizirani, ali sigurno ne svi. Tako je ukrajinski narod u ovom ratu pokazao državotvorni kapacitet od kojeg će buduće generacije imati što naučiti.

Rusija je još veći pobjednik u bitci koju de facto vodi s cijelim svijetom. Moskva i Putin su pokazali i dokazali da ni pod najtežim teretom ne savijaju leđa i ostvarili su veliki vojni, ekonomski, a donekle i propagandni trijumf. Nakon događaja u Siriji, a posebno nakon ovog u Ukrajini vratili su reputaciju Sovjetskog Saveza, da su sposobni ne samo voditi specijalne ratove sa SAD-om nego i da ga pobijede. Danas i u Africi i u Latinskoj Americi Rusiju poziva pojedinačno svaka država ili mala oružana formacija koja se usudila suprotstaviti hegemoniji Sjedinjenih Država. Dodatno, ekonomske veze s Kinom i Indijom nikada nisu bile na tako visokoj razini, što znači da je Kremlj ne samo uspio zaobići zapadnu blokadu (sankcije) nego i da od nje profitira. Sve to čini Kremlj činjenicom u svjetskoj geopolitici koja će imati još višu cijenu kada se pojačaju izvjesni sukobi Washingtona i Pekinga. Dakle, bez obzira na to što je sadašnja Rusija samo sjena slave SSSR-a i carske Rusije, ona je ipak dovoljno tvrd orah, koji zapadnjaci, po svemu sudeći, ne mogu slomiti ni nakon stotina godina neuspješnih pokušaja.

I naravno, najveći pobjednik u ovom ratu je SAD, koji je uspio jednim udarcem ubiti dvije muhe - zaratiti dvije najveće slavenske i pravoslavne zemlje na svijetu. Šteta je s tog aspekta nenadoknadiva. Kao što Srbija nikada više neće imati utjecaja na Zagreb i Sarajevo, tako ni Rusija neće imati utjecaja na Ukrajinu. To ne samo što je nanijelo štetu bilateralnim odnosima dviju država nego je i slomilo koncept panslavizma u njegovoj teorijskoj najgušćoj točki. Ono što će ostati od Ukrajine (a velik dio će svakako ostati) ili će potpuno ići k crkvenom ujedinjenju s Vatikanom (Unijati) ili će, što je još strašnije, pokušati uz pomoć Grčke osporiti prevlast Moskovske patrijarhije u pravoslavnom slavenskom svijetu. SAD je i ekonomski pobjednik, jer je uspio energetski ograničiti Njemačku i, štoviše, kao alternativu, gotovo nasilno im prodaje svoj komprimirani plin po cijeni mnogo višoj od one koju su plaćali za ruski plin. Dodatno, uspjeli su gurnuti Finsku i Švedsku u NATO na mala vrata, plus potpuno militarizirati Poljsku i Litvu kao sljedeći obrambeni prsten. Osim toga, vjerojatno su našli priliku da se u bliskoj budućnosti direktno umiješaju u Moldaviju i Gruziju.

Jedina slabost te njihove potencijalno blistave pobjede može biti činjenica da, u poker-terminima, igraju sa svim čipovima u jednoj ruci. Kao što se trenutno 10-milijunski Izrael bori da strahom pacificira stotine milijuna Arapa, 300-milijunski SAD želi strahom držati pokornim ostalih sedam milijardi ljudi na svijetu. Reputacija Izraela na međunarodnoj razini opala je zbog ubijanja 21.000 Palestinaca, ranjavanja više od 50.000 njih i uništavanja velikog dijela Pojasa Gaze. Doktrina o izraelskoj vojsci kao o golemoj sili propada, a ako se to dogodi i s amaričkom snagom i moći, onda to može dugoročno biti opasno za SAD.

Ako Rusija zaista nastavi biti tvrda kao do sada, svaki poraz u svakom zaraćenom selu na periferiji bivšeg SSSR-a doživljavat će se kao direktan poraz SAD-a, što je samo po sebi katastrofa, jer oni samo strahom i mitom o nepobjedivosti vladaju svijetom svih ovih godina. Ako nestane postojećeg mita i straha, Washington će pasti u ruke “barbara” puno brže nego što je Rim pao u ruke Vizigota. (D.Az.)

Točno je da je Rusija do sada rotirala gotovo milijun vojnika, ali ne uzimamo u obzir da je to zemlja koja zajedno s rezervnim sustavom službeno ima oko 25 milijuna vojnih obveznika...

Danas bi primarna svrha ruskih i američkih projektila bila onesposobiti što je moguće veći dio neprijateljske vojne i industrijske imovine, a ne da rasipaju oružje za uništavanje kazališta na Broadwayu ili vila na Beverly Hillsu...

Ulozi u ovom ratu toliko veliki da jedna bitka nikako ne može promijeniti ishod tako golemog konceptualnog sukoba dviju strana našeg planeta...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana