Magazin
PROŠLOST U SADAŠNJOSTI: TASKO S RAZLOGOM I POKRIĆEM

Povijesne daljine i blizine: Jesu li Hrvati u Srijemu devedesetih bili ljudi bez sudbine?
Objavljeno 10. veljače, 2024.

Panonija, posebice dio Srijema u njoj, prostor je na kojemu su se događale mnoge dramatične situacije s još preostalim Hrvatima na tom području u vremenima turbulentnim, ružnim i tužnim - jer ni razdoblje od 15 stoljeća, na žalost, za "One s Istoka" nije dostatno za rješenje pitanja opstanka i ostanka Hrvata na tom prostoru.



Povod je za ovaj osvrt trenutno dvoknjižje - "Antimemoari I. & II. - kako je umirao moj narod" (Hrvatska čitaonica "Fischer", Surčin), a u skoroj budućnosti i troknjižje, uglednog publicista i kroničara s tih prostora, svećenika Marka Kljajića, čije je službovanje označeno baš u Srijemu. Iako rodom iz okolice Kotor Varoši (Bosna i Hercegovina), mladenački dio svećeničkog poziva daruje Baranji i Slavoniji. Poslije u zrelim godinama odlazi za župnika u Beočin pa u Petrovaradin i naposljetku u Surčin, Novi Beograd, gdje je do umirovljenja.

Njegove "Antimemoare I. & II." usporedio bih sa svjetskim ratnim dnevnicima kao što su, primjerice, onaj Anne Frank, Andréa Gidea i Thomasa Manna, zatim, od hrvatskih autora, dnevnik pripadnice ilirskog pokreta Dragojle Jarnević i dnevnici Josipa Pavičića, pa dalje Ise Kršnjavog, Ive Vojnovića i Miroslava Krleže. U vrijeme Drugoga svjetskog rata osobito se ističe Josip Horvat, zatim opet Miroslav Krleža, i sve tako do naših vremena.

Velečasni Kljajić osvrće se bez "fige u džepu" na strašni zločin tijekom razdoblja uspostave nove vlasti u Srbiji nakon raspada bivše države. Opisuje stravične događaje uništavanja baštine Hrvata, vjerske i materijale kulture hrvatske manjine u Srijemu - svjedoči o njihovu do tada neviđenom stradanju.

Nedvojbeno je kako je baš ta četrdesetogodišnja faza službovanja u Srijemu imala znatnog utjecaja na njegova razmišljanja. Prije svega, nemoguće je zanemariti činjenicu koja se dogodila šestog dana mjeseca svibnja - tada, naime, Srpska pravoslavna Crkva prema julijanskom kalendaru slavi Đurđevdan - kada je u selu Hrtkovcima, na zboru građana u nazočnosti samozvanog vojvode Vojislava Šešelja, predsjednika Srpske radikalne stranke, proglašen javni poziv za protjerivanje građana nesrpske narodnosti iz do tada višenacionalne Vojvodine. Tada je obznanjen popis 17 nepoćudnih građanki i građana hrvatske narodnosti, koji su pod prijetnjama bili prisiljeni napustiti svoj dom, zajedno s obiteljima, pod ozbiljnom prijetnjom smrću.

Taj "hrtkovački sindrom", zapravo događaj, zbio se slučajno ili namjerno na Đurđevdan te uzburkane 1991. godine, a bio je ujedno uvod u strašne zločine počinjene nad Hrvatima u sklopu ostvarenja velikosrpske ideje o homogenim srpskim prostorima.

Čitajući pomno te zapise, sve me, između ostalog, podsjeća i na iznimni uradak književnika Stjepana Tomaša dirljiva naslova "Moj tata spava s anđelima", koji je najprije objelodanila zagrebačka Mladost, 1992. godine, a dvije godine poslije doživio je i svoje ponovljeno, dopunjeno izdanje, objelodanjeno u nakladničkoj kući Alfa pod naslovom "Mali ratni dnevnik". U njemu Tomaš obrađuje stanje i težak život u vrijeme Domovinskog rata krajem ljeta i u jesen 1991. (Piše: "Moram završiti ovaj dnevnik iz opkoljenog /ali neosvojenog/ grada.") Sve više mi se čini, dok sve to iščitavam, da je Kljajić zaista otvorio grotlo toga pakla, a zbivanja što ih opisuje tek izrijekom neodoljivo podsjećaju na ratni dnevnik...

Usudio bih se polemizirati s cijenjenim recenzentom, profesorom književnosti Tomislavom Bašićem Palkovićem, koji kaže: "Kronika koja slijedi, kronika je o narodu, koji je imao minimalne, gotovo nikakve pretpostavke da opstane, i koji je u povijesnim olujama lako mogao nestati (kao što su, uostalom, mnogi narodi i nestali). Da se povijest ponavlja, svjedoče nam godine ovog posljednjeg rata." Jedino bih tu istaknuo da nije u pitanju klasična kronika, već puno više od toga, osobni dnevnički prikaz jednog vremena, ljudi i svega što je emocionalno vezalo autora. Radi se, dakle, o iznimno vrijednom dokumentu iz vrlo složenih i tmurnih vremena života Hrvata u Srijemu/Vojvodini, obilježenih crnim stradanjima nedužnih ljudi. Zato je upravo Srijemska biskupija u vrijeme suludog režima Slobodana Miloševića i njegovih patrona razotkrila svu zloću jednog isključivog nacionalizma obilježenog progonima, nasilnih iseljavanjem, ubijanjem cijelih obitelji..., što do tada nije zabilježeno u povijesti.

Sada je sigurno da je autor Marko Kljajić uspio ne samo ostati živ među tim krvnicima Šešeljevih sljednika nego i da je za budućnost ostavio dokument da se nikada, ali baš nikada, ne zaboravi što su Crkva i narod doživljavali u tim suludim vremenima. Taj iznimno dramatičan mozaik stvarnosti ostavlja dubok trag u svijesti naroda koji je bio kriv samo zato što je bio druge vjere i narodnosti. Sada se čini kako su tada i sama Katolička Crkva, ali i On kao svećenik te iste Crkve bili bez sudbine, jer su zajedno prolazili i preživljavali najteže moguće životne drame i stradanja.

Piše: Davor TASLIDŽIĆ
O autoru...

Marko Kljajić rođen je 12. rujna 1950. u Jakotini, Kotor Varoš, kod Banje Luke, od roditelja Stipe Kljajića i Kate r. Peula. Osnovnu školu učio je u Sokolinama (Bosna), Topolju i Duboševici te Kneževu (Baranja). Klasičnu gimnaziju polazio je u Zagrebu, na Šalati, i u Đakovu, gdje je završio Filozofsko-teološki studij. Nakon svećeničkog ređanja u Duboševici i mlade mise u Sokolinama 1977., kapelanovao je pet godina u Ivankovu, Valpovu, Bošnjacima, Dalju i Erdutu, potom je dekretiran za župnika u Beočin i Čerević u Srijemu, gdje ostaje tri godine. Zatim je prešao u Petrovaradin za župnika Župe sv. Roka. Bio je suupravitelj Svetišta Gospe Tekijske i upravitelj Župe sv. Jurja u Petrovaradinu od 1991. do 2004., imenovan je župnikom Župe sv. Ivana Kapstrana u Novom Beogradu, a 2005. postao je upravitelj Župe Presvetog Trojstva u Surčinu, te je u obje župe djelovao do umirovljenja, kada se vraća u Baranju, u Duboševicu. Objavljivao je poeziju i prozu, a u ratnim godinama bio je i dopisnik Glasa Slavonije. (D.T.)



 

Kad zaplešu vampiri
Srpski ratni zločinac Vojislav Šešalj, samozvani vojvoda, nedavno je objavo knjigu s 1036 stranica pod naslovom “Petrovaradinski ustaški župnik Marko Kljajić”. U znanoj maniri srpske velikodržavne idologije osvrće se na djelatnost Marka Kljajića, za kojega veli da je državljanin i Srbije i Hrvatske, te navodi kako je njegova protusrpska angažiranost počela 1991. godine, s izbijanjem ratnih sukoba. Koliko god da je ozbiljno ili pak neozbiljno odmahivanje rukom na Šešeljevo divljanje, njegovi stavovi o Kljajiću šamar su ne samo svakom izbjeglom ili protjeranom Hrvatu iz Vojvodine, svakom ubijenom Hrvatu u Baranji, Slavoniji ili na Baniji, ali i u Srijemu, nego i šamar svima onima koji su danas, 32 godine nakon rata, još uvijek u stanju neizvjesnosti, a nakon takvih incidenata i u strahu za svoju sigurnost. Poput nekog beskrajnog bala vampira... (D.T.)

Velečasni Kljajić opisuje stravične događaje uništavanja baštine Hrvata, vjerske i materijale kulture hrvatske manjine u Srijemu - svjedoči o njihovu do tada neviđenom stradanju...

“Hrtkovački sindrom” zbio se slučajno ili namjerno na Đurđevdan 1991., i bio je uvod u strašne zločine počinjene nad Hrvatima u sklopu ostvarenja velikosrpske ideje...

Srijemska biskupija u vrijeme režima Slobodana Miloševića razotkrila je svu zloću jednog isključivog nacionalizma obilježenog progonima, nasilnih iseljavanjem, ubijanjima...

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

USUSRET SEZONI EVENATA: GORAN ŠIMIĆ, PODUZETNIK - NJEGOVA PRIČA

Ja sam dijete Slavonije, tamo sam naučio većinu toga što znam i radim

2

KAMPANJA - ZAVRŠNI KRUG

Mate Mijić: Velika dosada
koja srećom kratko traje

3

HRVATSKE POETSKE PERSPEKTIVE: IVANA LULIĆ, O SEBI I SVOJOJ KNJIZI PJESAMA..

U danu uvijek pronađem vremena da stanem, da se isključim i osjetim