Magazin
DR. SC. VANJA SMOKVINA O POPULIZMU PRIJE IZBORA

Socijalnim dijalogom do uspješnog dogovora
Objavljeno 3. veljače, 2024.

Štrajk je legitimna, pravno kažemo, industrijska, akcija udruženja radnika koje nazivamo sindikatom. U Republici Hrvatskoj štrajk mogu organizirati i provesti zakonito jedino sindikati. Važnost sindikata za svako društvo je iznimna. Problem nastaje kada se sindikalna scena fragmentira, kada gubi članstvo, jer time gubi svoju moć pritiska i utjecaja, gubi mogućnost borbe za interese ne samo svojih članova nego i svakog drugog radnika kojeg područje interesa i djelatnosti navedenog sindikata pokriva - kaže dr. sc. Vanja Smokvina, izvanredni profesor radnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:


- Radno pravo, kao jedna od pravnih grana ili disciplina, razvila se upravo radi potrebe zaštite radnika kao slabije ugovorne strane u odnosu koji se naziva radni odnos. Nasuprot radniku stoji poslodavac, koji je, u pravilu, uvijek u boljoj poziciji spram radnika, zbog toga što određuje proces rada, daje radne zadatke, utvrđuje radno vrijeme, općenito daje radniku posao o kojem radnik egzistencijalno i ekonomski ovisi. To je snaga poslodavca. Kada je taj poslodavac ujedno i država, koja u svojim ovlastima posjeduje i tzv. alate moći poput zakona kojim stvara pravni okvir, jasno je zašto je potrebno imati snažnu "drugu polugu iste vage", što sindikati svakako jesu i trebaju biti. Zakoni su osmišljeni od izvršne vlasti, odnosno Vlade, a donose ih izabrani predstavnici građana u parlamentu, odnosno Hrvatskom saboru. Tu imamo ostvarenje načela demokracije i vladavine prava jer u konačnici saborska većina donosi zakone. No država u kontekstu reguliranja radnih i službeničkih odnosa u državnima i javnim službama ima pravo i uredbama jednostrano uređivati osobito važna pitanja, konkretno, visinu materijalnih prava, odnosno plaću, što se čini prvenstveno koeficijentima složenosti poslova ili pak utvrđivanjem visine osnovice, što je predmetom kolektivnog pregovaranja. Cijeli taj proces nužno mora u uređenom, demokratskom, pravnom sustavu biti obostran, u obliku takozvanog socijalnog dijaloga. U suprotnom, nametanje volje jedne od strane, bez uvažavanja kontraargumenata druge ili drugih strana nije i ne smije biti prihvatljivo. Nisam upoznat sa svim detaljima u ovom procesu konkretnog reguliranja plaća u državnim i javnim službama, no nadam se da je to uistinu i bilo tako, odnosno da jest tako. Svakako pozdravljam sveobuhvatno uređivanje tih pitanja, uz, vjerujem, ispravljanje nekih nelogičnosti u razlikovanju radnih mjesta pratećim visinama koeficijenata za radna mjesta poput učitelja, predavača, fotografa ili stručnih savjetnika za trening i obuku konja, primjerice, o kojima su pojedini mediji prenosili.

DUGO ZANEMARIVANJE


- Ono što nikada nije najzahvalnije rješenje jest ovako važna pitanja rješavati u godini koja je izborna, jer se mogu događati situacije politiziranja tog važnog, ali ujedno osjetljivog pitanja, kao što je materijalnopravni status državnih i javnih službenika, ali i pravosudnih dužnosnika. S jedne strane, to može biti i dobro u konačnici za radnike, jer politika može biti sklona "većem/dodatnom popuštanju", ili, rekli bismo, "uvažavanju interesa druge strane", no to i ne mora biti tako, jer je odluka "u rukama vlasti". Ako nemate snažne sindikate s druge strane, vlast je u relativno udobnoj poziciji.

Zašto se praktično već više od godinu dana osvrćemo na ta pitanja? Razlog je taj što je godinama javna, a posebno državna služba bila zanemarivana od samog poslodavca, odnosno države. Imali smo nezamislivu situaciju javnih natječaja za zapošljavanje na koje se nitko nije javljao, što je za redovito funkcioniranje države nezamislivo. To se događalo i u pravosudnom sustavu, što je i dovelo do odljeva vrijednog i kvalitetnog kadra iz sustava, odnosno nezapošljavanja novih. Ni jedna država nije toliko bogata da može pristati na takvo što, jer u konačnici nepružanje usluga javne i državne službe građanima dovodi do nefunkcioniranja same države.

Kada govorimo o pravosudnom sustavu, o sudstvu i državnom odvjetništvu, govorimo o jednako važnim karikama države poput zdravstva ili drugih javnih odnosno državnih službi. Reći ću vam da kao profesor radnog prava iz godine u godinu na predavanjima pitam studente gdje se vide nakon završetka studija prava i istinski me žalosti što godinama na pitanje o sudstvu ili državnom odvjetništvu bude tek nekoliko sramežljivih ruku u zraku. To nikako nije dobro za budućnost države. Pravosudni dužnosnici moraju imati zasluženi status i društveni ugled, a status se mjeri, naravno, i primanjima. Percepcija pravosuđa, poglavito u medijima, nije dobra, štoviše, često mediji čak pomažu i u "rasvjetljavanju" nekih slučajeva, što baca ružnu sliku na cijeli sustav, ali to nikako nije ogledalo cjelovitog sustava. Moramo priznati da smo svjedočili višegodišnjoj degradaciji statusa pravosudnih dužnosnika i da je ovdje možda riječ i o duže nakupljanom nezadovoljstvu i/ili možebitnom strahu da će se bolji status, ako se ne osigura sada, morati čekati više godina, a s obzirom na opću geopolitičku nesigurnost u svijetu, posljedično nesigurnu gospodarsku situaciju i/ili možebitnu daljnju inflaciju, teško je reći što nas čeka u bliskoj budućnosti. S tim u svezi, pitanje indeksacije plaća zasigurno je vrlo legitimno i važno pitanje koje oslikava realno zadržavanje vrijednosti rada.

ŽELIM VJEROVATI...


- S druge strane, priznati status moraju imati i učitelji, nastavnici, policijski djelatnici, djelatnici porezne uprave, sveučilišni nastavnici i znanstvenici te svi drugi koji u biti predstavljaju i nastupaju uime same države, odnosno kreiraju njezinu budućnost brigom i radom s djecom i mladima, odnosno brigom o funkcioniranju same države.

Kada se vratimo na sam početak priče, važno je istaknuti da pravosudni dužnosnici nemaju mogućnost sindikalnog udruživanja, pa samim time i sindikalnih akcija poput štrajka. To je razlog zašto se akcije koje se provode nazivaju drukčije, poput "mjerama upozorenja, akcijama" i sl. Pravosudni dužnosnici nemaju, kao što nemaju ni drugi dužnosnici, pravo na štrajk, koje je jedno od osnovnih ljudskih prava, jer zbog svojeg statusa ne bi trebali biti dovedeni u situaciju da uopće pomišljaju o potrebi provođenja sindikalnih akcija. No, iako imaju dužnosnički status, koji im onemogućava uživanje nekih prava poput štrajka, s druge strane raspon tih istih dužnosničkih prava godinama se kontinuirano smanjuje.

Želim vjerovati da će prevladati razum i obostrano poštovanje te da će upravo taj socijalni dijalog, koji je toliko važan, između države kao poslodavca i onih bez kojih država ne može djelovati donijeti zadovoljstvo samih dionika, a u konačnici i svakog građana kojemu treba funkcionalna država u svim područjima.

Piše: DR. SC. VANJA SMOKVINA Izvanredni profesor radnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci
Možda ste propustili...

IRAN I IZRAEL: SMRTNI NEPRIJATELJI

Eskalacija rata u sjeni

VELEPOSLANIKOV IZBOR

Kopanje po mraku

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana