Mozaik
GAGA CHKEIDZE DIREKTOR TBILISI FILM FESTIVALA

Nadam se boljoj budućnosti gruzijske kinematografije
Objavljeno 6. prosinca, 2023.
Čistka u Gruzijskom nacionalnom filmskom centru samo je vrh ledenog brijega

Studirao sam u DDR-u 1970-ih, a nakon studija zaposlio sam se na državnoj televiziji u Tbilisiju, u vrijeme SSSR-a nije bilo privatnih televizija. Kad je u Gruziji 1991. nakon osamostaljenja izbio građanski rat, otišao sam u Berlin i postao jedan od selektora Berlinala te uređivao program legendarnog berlinskog kina Arsenal. To su bili moji prvi koraci u svijetu filma, a onda sam sa svojim suradnicima krajem 1990-ih pokrenuo i Tbilisi Film Festival, koji je danas najveći i najznačajniji filmski festival u Gruziji - kaže nam Gaga Chkeidze, direktor Tbilisi Film Festivala, čije se 24. izdanje održalo ovih dana.



Tijekom razgovora u ugodnom prostoru galerije kina Amirani u središtu gruzijske metropole, u kojem se prikazivala većina programa 24. Tbilisi Film Festivala, naš nam je sugovornik otkrio da mu je studij u Istočnom Berlinu ostao u lijepom sjećanju.

- Studij i smještaj su u SSSR-u bili besplatni, a država je studentima plaćala i dvije povratne avionske karte godišnje - kaže nam Gaga Chkeidze, ali i dodaje da je sloboda kretanja bila ograničena, a o demokraciji nije bilo govora.

- Sve je bilo kontrolirano od sovjetskih i istočnonjemačkih vlasti, niste, na primjer, mogli samo tako posjetiti Zapadni Berlin, a nedajbože kritizirati komunističku vlast. I danas se sjećam Crvenog tjedna, kad smo morali biti dobri mladi komunisti, posjećivati organizirane mitinge i slušati državnu propagandu. Unatoč i lijepim sjećanjima, osjećaji gruzijskih studenata prema SSSR-u bili su ambivalentni jer smo pod sovjetskom okupacijom bili još od 1921. Voljeli smo ruske književnike, pjesnike, filmove, ali mrzili smo režim, a i bili su nam draži studenti iz Mađarske, Čehoslovačke, Poljske - kaže.

Danas ponovno živimo u politički i vojno podijeljenom svijetu, nakon ruske invazije na Ukrajinu slijedila su ratna zbivanja u Izraelu i Gazi, što se odražava na mnoge društvene segmente, pa tako i na kulturu i umjetnost. Koliko sve utječe na programiranje Tbilisi Film Festivala, posebno zbog osjetljivih odnosa Gruzije i Rusije?

- Ni prošle ni ove godine nismo prikazivali ruske filmove, smatramo da moramo jasno pokazati svoje mišljenje i zauzeti stav. Prošle smo godine kao podršku Ukrajini prikazali nove ukrajinske filmove, a na otvaranju Festivala vijorila se ukrajinska zastava i svirala je ukrajinska himna. Gruzijski narod je i još konkretnije dao podršku Ukrajincima u njihovoj borbi za slobodu, mnogi su Gruzijci na fronti u Ukrajini, a, na žalost, velik ih je broj i poginuo u ratnim sukobima. Naša je tragedija što je gruzijska vlada popilično proruska, a većina je naroda na suprotnoj strani, jer shvaća da bi stalna okupacija dijela Ukrajine bila katastrofa za cijeli svijet. Mi to znamo jako dobro jer su dvije gruzijske regije, Abhazija i Republika Južna Osetija, i danas pod ruskom okupacijom.

Gruzijska ministrica kulture smijenila vas je s čela Gruzijskog nacionalnog filmskog centra, uključujući i vaše suradnike. Jesu li razlozi za to bili politički i vaše javno izražavanje podrške ukrajinskom narodu? I je li to uvod u svojevrsnu državnu cenzuru u kulturi?

- Čistka u Gruzijskom nacionalnom filmskom centru samo je vrh ledenog brijega, nakon dolaska nove ministrice otjerano je više od sedamdeset uposlenika u kulturi. Mjesec dana prije završetka mojeg trogodišnjeg angažmana na čelu Gruzijskog nacionalnog filmskog centra počeo je rat u Ukrajini, a naša ministrica kulture nije osudila rusku invaziju, pa sam o tome napisao podulji status na svojoj Facebook stranici "objašnjavajući" našoj ministrici da u Ukrajini traje rat što ga je osudio cijeli svijet. Vrlo brzo nakon toga sam bio otjeran. To je učinjeno u svilenim rukavicama, tako što nam je poslana porezna inspekcija, a znate da oni uvijek nešto "nađu" ako to žele.

Kakva je bila reakcija javnosti i struke?

- Održani su prosvjedi, jer, ponavljam, nije riječ samo o čistki u Gruzijskom nacionalnom filmskom centru, filmska je struka u cijeloti stala na našu stranu, te velik broj filmaša i filmskih radnika ne želi raditi s Centrom, koji danas vode podobni ljudi. To je teška situacija za domaće filmaše i filmske radnike jer je gotovo nemoguće snimati filmove bez državne financijske potpore. Gruzija je mala zemlja, svi se mi u ovom poslu poznajemo, i ovakva situacija nikome ne ide u korist.

Znači li to da Gruzijski nacionalni filmski centar ne podržava Tbilisi Film Festival, s obzirom na to da ste na različitim stranama ideoloških barikada?

- Podržava jer mora, prema zakonu ne može izbjeći tu obavezu, ali nas Ministarstvo kulture nije podržalo posljednje dvije godine iako je Tbilisi Film Festival najveći filmski festival u Gruziji. Ministrica samostalno odlučuje kako se dijeli novac u kulturi, pa nismo iznenađeni što nismo dobili podršku.

Kako je došlo do pokretanja Festivala prije 24 godine? S kojim ciljem ste krenuli u tu avanturu?

- Festival smo pokrenuli 2000., kad sam se vratio iz Njemačke, htjeli smo ponuditi neki novi kulturni sadržaj u Tbilisiju i Gruziji. Odlučili smo se za festival koji će domaćoj publici predstaviti europsku kinematografiju, a istovremeno biti platforma za promociju gruzijskog filma i domaćih filmaša. Potom sam, 2005. godine, izabran za ravnatelja Gruzijskog nacionalnog filmskog centra i to je bila prilika za još čvršće povezivanje lokalnih filmskih struktura, festivala, filmaša i državnih institucija. Ugledao sam se na organizaciju skandinavskih državnih filmskih instituta i centara, pa je i naš filmski centar postao institucija koja će podržavati domaće filmaše i promovirati gruzijsku kinematografiju u svijetu. Naš prvi veliki korak bio je Berlinale i Europski filmski market 2006. U to vrijeme nismo imali prave producente, država je producirala filmove, tako da smo morali krenuti od nule. Tijekom svih ovih godina prikazali smo i neke hrvatske filmove.

Kako biste opisali situaciju u gruzijskoj kinematografiji danas? Koliko je prepoznata u svijetu?

- Državni novac kojim se podupiru domaći filmaši i projekti je mizeran, mislim da je ukupan godišnji iznos za filmsku produkciju nešto veći od milijun i pol eura. Bez ozbiljnih stranih koprodukcijskih partnera nemoguće je snimiti film, a 2011. godine Gruzija je postala članica Eurimagea i to je domaćim filmašima olakšalo pristup novcu. Unatoč svim objektivnim problemima, mislim da je domaća kinematografija odlično zastupljena u svijetu, na mnogim se festivalima prikazuju gruzijski filmovi i danas je velik interes mladih Gruzijaca, koji svoju budućnost vide u filmskim vodama.

Zašto Ministarstvo kulture i Gruzijski nacionalni filmski centar ne podupiru domaću kinematografiju izdašnije?

- Zato što ih film ne zanima. U poljednjih četvrt stoljeća mog angažmana na Festivalu i u Filmskom centru mislim da se izmijenilo devet ministara kulture i ni jedan nije pokazao prevelik interes za film. Književnost, balet, kazalište, čak i jazz, uvijek su bili važniji od filma u ovoj zemlji, nevjerojatno je da država ne shvaća važnost nacionalne kinematografije i mogućnosti koje film pruža za promociju gruzijske kulture, jezika, tradicije i društva u svijetu kroz priče domaćih filmskih autora. I ne čini se da će se to u skoroj budućnosti promijeniti, bar što se Ministarstva kulture tiče. Profesionalci koji su skupa sa mnom otjerani iz Gruzijskog nacionalnog filmskog centra pokrenuli su inicijativu za osnivanje Gruzijskog filmskog instituta, koji bi se bavio financijskom podrškom i međunarodnom promocijom gruzijske kinemtaografije. Svi se nadamo da će ta inicijativa zaživjeti i osigurati bolju budućnost gruzijskoj kinematografiji i domaćim filmašima.

Stjepan Hundić
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DRUGO SE IZDANJE OVE GODINE SELI IZ RAJEVA SELA U OSIJEK

Pannonian Rock Festival u osječkim katakombama

2

POTVRĐEN JOŠ JEDAN IZVOĐAČ ZA OVU GODINU

I Lucy Kruger and The Lost Boys nastupaju na INmusicu

3

ADAM SANDLER PREDSTAVIO NOVI FILM NA BERLINALU

Razgovor s lopticom mi je pomogao da doživim samoću