Uzajamnost, riječ iz rječnika hrvatskoga jezika kojom se ne koristimo jako često. No živimo je svakodnevno. Njezina značenja i danas imaju smisao. I dalje vjerujemo u uzajaman proces davanja i primanja, uzajaman odnos, uzajaman rad, uzajamno poštovanje, u solidarnost, slogu, suglasnost... Ovogodišnji prilog u povodu Dana grada Osijeka veliča baš tu uzajamnost - među njegovim ljudima, ali i između građana i njihova grada. Osijeka. Osam je parova predstavilo sebe i način na koji sa svakim danom iznova onom drugom daje i od njega prima darove sloge. Pritom nije važna ljekarnička mjera, jer ta se uzajamnost uspostavlja prirodno, nenametnuto, svjesno i darežljivo.

Pun kapacitet te uzajamnosti postižu u gradu koji osjećaju kao svoj, koji rezultate takve sloge multiplicira pa ih nudi drugima kao uzor, potiče i inspirira. Ove je godine svoju priču o suživotu i uzajamnosti s Osijekom i među sobom ispričalo šesnaest Osječanki i Osječana - neki su se u njemu rodili, neki su ga izabrali za život. Zajednička im je bezrezervna ljubav prema gradu, tolika da i ne pomišljaju iz njega otići, bar ne zauvijek. Najmlađem je 19, najstarijem 77. Jedan je student, drugi umirovljenik. Između njih oni su u 20-ima, 30-ima, 40-ima, 50-ima, a svi kao da su vršnjaci. Osijek ih iz dana u dan pomlađuje, daje im energiju, pokreće ih u ljubavi, obitelji, poslu, sportu, umjetnosti... Pritom ne nose ružičaste naočale, vide svoje i gradove mane, ali njima je i to poticajno, razlog više da se uvijek iznova udruže. Zapošljavaju, stvaraju nove vrijednosti, osvajaju medalje, podučavaju nas inkluzivnosti, obiteljskoj slozi, kreativnosti, ljepoti umjetnosti, važnosti obrazovanja, vole se i poštuju, rastu u zajedništvu...

Kad daješ (od) sebe drugom i gradu, dobivaš više nego što si mogao i sanjati, pokazuju na svom primjeru. Stoga ciljaj više, nauči da je lakše i ljepše s drugima. Ne gubiš pritom sebe, nego (se) dijeliš.