Vidi moj plavi svemir/ulovi moju misao/poslušaj kako se smijem/i dajem svijetu smisao. Moje su misli plave/moja je ljubav zrak/moje su ruke treperave/njima lovim svjetla trak.

Dobro su mi poznati stihovi Osječanke Daliborke Pavošević (52), no doista sam shvatila njihovu poruku tek nakon što sam upoznala njezinu inspiraciju, u liku i djelu krupnog crnokosog mladića koji me nehinjenom prisnošću i s punim povjerenjem zajedno sa svojom mamom pustio da zakoračim na njegov planet u plavom svemiru. Na kraju druženja naše novostvoreno prijateljstvo uokvirujemo zajedničkom fotografijom, a ja se sve do kuće osmjehujem. Ono što ne poznajemo dovoljno, samo trebamo poželjeti upoznati. Tako je i s ljudima. To je uzajamnost - daj i vratit će ti se, nitko nije otok. Zbog toga inkluzija ne smije biti samo mrtvo slovo na papiru, projektni zadatak, natuknica u stranačkim programima, obećanje, daleka budućnost... Gregorov autizam nije naš izgovor za odustajanje, pa on se trudi baš svaki dan!

Četiri tisuće tristo grama čiste ljubavi 2. travnja 2001. donijela je na svijet u osječkom rodilištu Daliborka Pavošević. Poslije će taj datum postati simboličan, to je Svjetski dan autizma. "Malac je isti djed!" rekla je mužu Goranu, kojeg je upoznala još na faksu, a spojili su ih rock i knjige. Daliborka je nekad pjevala u bendu, Goran je pisao glazbene recenzije. Tako su i njihovi bračni bjegovi, ako ih ima, uvijek s koncertnim predznakom. I Gregor ide na gotovo svaki koncert u gradu, znate onu o jabuci i stablu.

Kada su Gregoru bile dvije i pol godine, Daliborka je počela nazirati zaostatke u usporedbi s vršnjacima. "Mislila sam, sve će stići, ništa strašno. Bio nam je prvijenac. Kad dijete dobije dijagnozu autizma, roditeljima se isprva sruši cijeli svijet, no isplačeš se, prihvatiš da iz te kože ne možeš i počneš činiti sve da djetetov život - i naši pokraj njega - ima puni smisao. Gregor povezuje cijelu obitelj, svi priskaču u pomoć, jako ga vole, a muž i ja 18 godina radimo u suprotnim smjenama, viđamo se triput dnevno, kao kad piješ antibiotik", kaže Daliborka, čiji je zaštitni znak - osmijeh. I ona i Goran profesori su hrvatskog jezika i književnosti, ali Daliborka radi kao knjižničarka u Elektrotehničkoj i prometnoj školi, a Goran kao odgojitelj u Domu za odgoj djece i mladeži. Uređuje školske društvene mreže, aktivna je u Erasmus projektima, učenici je vole, a najponosnija je na Čitanje četvrtkom, nakon nastave, koje s uspjehom provodi s kolegicom i prijateljicom Sandrom Matijević. "Volim svoj posao i nikad nisam pomišljala da ne radim. Naš Gregor, iako su mu 22 godine, ne može bez nas, ali važno nam je da imamo i svoje karijere.

Ostatak vremena posvećujemo Gregoru i našem mlađem sinu Luki (zidove kuće krase njegove fantastične slike, nap. a.), puno je tu odricanja, Gregor ne može ostati sam u kući, mi možemo izići s prijateljima, u kino ili na koncert samo ako nam netko uskoči. Ponekad razmišljamo o tome bi li jedno od nas trebalo raditi na pola radnog vremena ili biti roditelj-njegovatelj, ne zato da bismo plandovali, nego zato što naša svakodnevica zna biti jako iscrpljujuća, a mi smo sve stariji. Roditelji djece s autizmom ne boje se za sebe u starosti, nego strahuju što će biti s njihovim djetetom kad ih više ne bude", otvorena je Daliborka. Podsjeća na to kako u dubokoj sjeni društva postoji mnogo roditelja koji nemaju nikakvu ili imaju slabu podršku, a zbog naravi djetetovih teškoća ne mogu raditi i imati bar djelić života samo za sebe. Zaboravlja se da su i ti roditelji osobe koje imaju pravo na jedninu.

Gregor tijekom tjedna ide u poludnevni boravak Centra "Ivan Štark" na Briješću. "Tamo imamo igralište i boravak. Imamo i vrt. Ne volim ga baš. Hoćeš mi pokazati svoju kćerku? Imaš sliku? Zašto je u Zagrebu? Kad će doći? Hoće biti doktorica? Volim doktore, prije nisam." Gregor me drži za ruku dok obavljamo, može se reći, unakrsni intervju, jer on je znatiželjan koliko i ja.

U Briješću mu je najbolja prijateljica Helena (ona ima Downov sindrom, nap. a.). Curu, kaže mi, nema. "Doroti je moja najbolja prijateljica na svijetu", povjerava mi. Mama dodaje kako su prijateljevali još u vrtiću i uvijek mu dođe na rođendan. "Rođendan mi je 2. 4., baka Milena ima 1. 4., Luka 17. 4., a teta Željka 13. 4.", nabraja Gregor. U školu više ne ide. Završio je, nabraja mi, prvo osnovnu, u "Augustu Šenoi", kao i njegov mlađi brat Luka, koji je sada maturant. Onda je, do 21. godine, pohađao Centar "Ivan Štark", gdje je na glasu kao daroviti glazbenik, pa se još pamti njegova beat box izvedba na jednoj važnoj priredbi. Obožava svoju odgojiteljicu na Briješću, Ljubinku, koja je "zakon". Jako mu je važno nositi sat, drži se rasporeda u minutu, zato je nešto prije 18 došao iz svoje sobe u kuhinju pojesti jabuku, što uvijek čini prije "Potjere". Zna sve lovce. U brzom čitanju pitanja i odgovora ni Lokas mu nije ravan. Voli slikovnice, a na kiosku redovito kupuje časopis "Moj mali poni", no kupit će, obećaje mi, i Glas kad on bude u njemu.

“Na maminom mobitelu pratim Instagram. Kad mi je mama rekla da će nam doći u goste novinarka Ivana Rab Guljaš, rekao sam joj: - Znam je! S Instagrama te znam. Pratim i Ženski nogometni klub Osijek, pa sam im napisao pismo da bismo mi iz Briješća voljeli doći kod njih na trening kada budu slobodne. Znam svih 26 igračica kako se zovu, ali samo deset ih je bilo na treningu. Igrali smo s njima nogomet, baš je bilo dobro. Volim i muški nogomet, bila nam je repka nekidan u ‘Štarku‘ i Dalić, pjevali smo im i svirali", izvješćuje me Gregor.

Svestran je i druželjubiv mladić. Utorkom ide u Plesni klub Broadway, na terapijski ples koji vode Antonija i Darija. Obožava čagati! Ponedjeljkom je u Centru za autizam, gdje pliva i vježba s fizioterapeutkinjom Petrom, a poslije toga ide psihologu. Subota u Gregorovu srcu i rasporedu pripada baki Miri i teti Željki, kod kojih ostaje sâm na prespavancu. Voli biti i kod bake Milene, koja je zadužena za najfinije palačinke. Pod obavezno! S najvećim mi povjerenjem pokazuje svoju urednu sobu i svoje najveće blago - autiće, kockice i slikovnice, a onda ostaje malo se poigrati, pa će, kaže, ponovno doći sa mnom razgovarati, nek dotad pijem kavu s mamom.

“Kad imaš dijete s posebnim potrebama, stalno si pred nekim velikim odlukama koje donosiš umjesto njega. Mislim da je dobro što je prvo išao u redovitu školu, uz asistenta, kao što je dobro što je poslije išao u ‘Štark‘. U osnovnoj je imao individualizirani program, jer uvijek je mogao reproducirati što je čuo, ali ne i zaključiti ili primijeniti. Vjerujem da bi bio sjajan radnik u nekom arhivu ili skladištu, jer uvijek zna gdje je što i koliko čega ima. Gregor nema potrebu dokazivati se drugima. Muž i ja, kao i cijela naša obitelj, dajemo sve od sebe svaki dan, no bilo je puno uspona i padova, regresija i napredaka. Kao mama djeteta s teškoćama brzo sam naučila da ne idem dalje u budućnost od dana. Samo dan po dan! Mi u Udruzi roditelja djece s autizmom DAR razmišljamo kako bi bilo dobro da postoje stambene zajednice za osobe s autizmom i nadamo se da ćemo to izboriti. Međutim, sve ide presporo, godine su prošle dok smo dobili Centar za autizam", upozorava.

Gregor će na ljeto prvi put ići bez roditelja na more, s ekipom iz Briješća. Voli fora majice s natpisima i dužu kosu. Dobar je u engleskom. Mama ga u šali zove "posvudušan". Faca je taj moj novi prijatelj, sad i vi to znate.