Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Muke po pisanju
Objavljeno 2. prosinca, 2023.
Iznuđeno i iščašeno: Morani roman Anđelka Mrkonjića

Pisanje uopće nije laka i jednostavna aktivnost. Tko god se okušao u toj disciplini, suočio se s cijelim nizom problema, od odabira teme, likova, žanra, pripovjedača... Svi su ti elementi itekako važni jer utječu na neka od kompozicijskih rješenja. Naime, nije isto ako pišemo roman koji poštuje kronologiju događaja ili pišemo roman koji do takvih detalja uopće ne drži, pa čitatelji imaju poteškoća rekonstruirati tijek događaja. A, opet, romane je moguće pisati tako da se u njima ne spomene ni jedan jedini događaj.



Postoje pisci koji do velikih historijskih događaja ne drži nešto previše. Nekim piscima, pak, na nerve/jetra idu introspektivni uvidi u stanje naših i tuđih duša. Ima i onih koji vole pisati o svojim emocionalnim stanjima, o ljubavnim (ne)uspjesima. Ima i onih koji vole o poznatim, ovjerenim događajima pisati malo "iščašeno". To su oni koji se rugaju našem heroizmu. Ima i onih koji uživaju u svome "autošovinizmu", pa o vlastitoj naciji misle sve najgore. Ali ne daj Bože da netko drugi to isto misli i napiše o nekoj drugoj naciji. Takvo što u njihovoj percepciji svijeta nije dopušteno.


Sa svim ovim problemima (i mnogim drugim) suočio se i Anđelko Mrkonjić. To više što je pisanje ovakve knjige kakva je "Morani roman" (MeandarMedia, 2023.) "iznuđeno", jer mu je prije tridesetak godine jedan poznati i priznati osječki pjesnik rekao da mora napisati roman. Taj svoj apel taj "nepoznati pjesnik" ponovit će i mnogo godine poslije. I Anđelko Mrkonjić uslišio je "poznatom i priznatom osječkom pjesniku" [1] ovaj njegov "blagi imperativni zahtjev" i napisao je roman u kojem od početka do kraja problematizira "muku pisanja: "Trajna nepredvidljivost klija rubovima slučajnosti. Stoga, kada pišem, ne znam zašto sam baš to nešto teksta tako i toliko napisao. Potom mi nastupe smrdljivi trenuci u kojima njušim bezizlaznu strminu pada u kojem duhovi iz boce moga karaktera započnu izlaziti na vidjelo privatnoga pakla. I to ne samo oni samoljubivi, očajni i licemjerni, nego i oni sablasno bijesni, cinični i otrovno podrugljivi" (str. 72).

Za razliku od mnogih poznatih i manje poznatih pisaca A. Mrkonjić relativno dobro poznaje teoriju pisanja. Moglo bi se reći da je "Morani roman" svojevrsna literarizacija "teorije pisanja". Ne znam koliko će ova "literatura" pomoći studentima i potencijalnim budućim piscima u ovladavanju tom "mukom" [2], ali bilo bi dobro da odvoje malo slobodnog vremena i pročitaju ovo korisno štivo. Možda će netko poslije čitanja ovoga "iznuđenoga romana" dobiti poticaj da i sam napiše nešto slično. Jer svi mi, manje-više, imamo roditelje, bližu i dalju rodbinu, djecu, ženu, braću, sestre... I svi oni svoje križeve života nose i svi ti "križevi" predstavljaju potencijalni materijal koji je moguće, bez nekih većih problema, literarizirati, pretvoriti u književni tekst. Isto tako, svi mi poznajemo neke "čudne" ljude, majstore, gradske i seoske pijance, iščašene alternativce, koji su, u pravilu, uvijek protiv društvenih konvencija, jako dobro znaju što ne žele, ozbiljne susjede, živahne domaćice, stroge profesore, prijatelje iz razreda... Svi mi imamo i poneku dragu obiteljsku fotografiju, dok su neki od nas skloni čuvati fotografije iz vojničkih, studentskih dana, drugi više uživaju u skupljanju maraka, starih novčića… I ti hobiji potencijalni su literarni materijal. Neki pamte razuzdana sindikalna putovanja, proslave 1. maja, okretanje volova bez crvenih karanfila, 8. marta - Dana žena, u kojem su uglavnom uživali muškarci...

Ali samo puko nizanje svih tih fragmenata, kao i njihovo prenošenje na "bijeli papir" još uvijek ne znači da će to rezultirati i "dobrim tekstom". Za razliku od mnogih drugih, te neugodne istine, Anđelko Mrkonjić je, itekako svjestan, pa stoga uopće nije neobično što se on kroz cijeli roman, zapravo, pita: a koliko sve to, u konačnici, ima smisla, koga njegova intima uopće zanima: "Ampak, uhvatio me trenutak u kojem sam se zapitao zašto imam potrebu tako napadno samoga sebe trpati u priču o bratu i Jungu, selu, snahama, i ne znam čemu sve ne!? Ako već pišem o njima, zašto ja moram i sebe toliko nasrtljivo ugurivati među njih? Čisti i perfidni egoizam, svjestan ili nesvjestan, nije sada važno" (str. 73-74) [3].

Stoga ću biti slobodan i dobronamjernim čitateljima preporučiti da ovaj "iznuđeni" roman svakako pročitaju. Jer jedno je posjedovati "nesretnu svijest" o problemima s kojim se svaki pisac nužno suočava, ali nas, kao čitatelje, prije svega, zanima način kako je on te probleme riješio.

PIŠE: Zlatko Kramarić
Referenca na jednu reakciju
[1] U ovoj, pak, formulaciji naslućujem “blagu ironiju”. No s ironijom treba biti oprezan, jer danas i manje poznati i priznati pjesnici/pisci teško ili nikako ne prihvaćaju negativne, ironične objekcije kritičara. Živimo u vremenu “ohole površnosti”, koja priznaje samo pohvale, panegirike… Tako sam i ja doživio, i to već drugi put, da nam nezadovoljni autor drži lekcije o mojem neznanju, o mojoj neupućenosti o temi o kojoj pišem. Nastranu što njihova upućenost/”učenost” ne prelazi razinu Wikipedije, a usput im nije mrsko ni neugodno što bezočno lažu i kleveću. Ne vratiti posuđenu knjigu i nije neki preveliki grijeh, radilo se isključivo o usputnoj dosjetci “pedantnog profesora”, koji nema problema s pamćenjem i koji relativno dobro poznaje teoriju romana i koji je o funkciji dokumenata u romanu pisao i neke ozbiljne tekstove. Ne vidim u čemu je problem ako sam primijetio što jedan profesor povijesti i nije baš neki sjajni stilist. No, nije problem u profesoru čiji se tekst (nekritički, što će reći nemotivirano) preuzima, već odgovornost pada na onoga tko preuzima tuđe tekstove. Naime, onaj tko preuzima tuđe tekstove, bez obzira na to što taj podatak ne prešućuje, to ne smije činiti mehanički. Bilo bi poželjno da dosljedno slijedi “duh preuzetog teksta” (kontekst, atmosferu, stil…), onako kako je to recimo činio jedan Danilo Kiš! Naravno, sada pretjerujem, jer nije lako pisati kao D. Kiš, ali onda bi te trivijalne činjenice naša “uvrijeđena frajla” morala biti svjesna. A ne cmizdriti da je već naslov recenzije “promašaj bez stila” huljski. Ne znam kakva bi razlika bila da sam napisao “promašaj sa stilom!? Imam dojam da bi taj naslov bio još “huljskiji”!

[2] Koliko mi je poznato, A. Mrkonjić drži kolegij “kreativno pisanje” i imam dojam da je ovaj roman djelomice i nastao kao rezultat tog kolegija. Uz dužno poštovanje svim kolegama, koji drže taj ili slične kolegije, nešto nisam uvjeren u opravdanost njihova postojanja. Dopuštam da se varam, ali čin pisanja ipak vezujem uz puno “ozbiljniji obrt/zanat” nego što su to knjige tipa “njemački u sto lekcija”, “engleski bez muke”, “sam svoj majstor”, “matematika sa smiješkom”… Volio bih vidjeti one koji su uspjeli “bez muke” naučiti strane jezike ili rješavati složene matematičke jednadžbe!A[3] No mora biti jasno da, ako bismo kojim slučajem odustali od pisanja, ni šutnja ne može predstavljati prihvatljivo rješenje...

Možda ste propustili...

HRVATSKI KREATIVNI TURIZAM: KRIŽEVCI CENTAR SVIJETA

Dani oživljene prošlosti

BOLJA I SRETNIJA HRVATSKA: ŽENSKO PODUZETNIŠTVO S POVJERENJEM

Poslovanje i vjerovanje

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ REDOVITI PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Duboka država je batina s dva kraja u političkim borbama za hegemoniju koje premrežuju državu i društvo

2

RAZGOVOR: BOŠKO PEŠIĆ

Višestruka subverzija demokratske vladavine prava

3

TEMA TJEDNA: DUBOKA DRŽAVA

Mate Mijić: Postoji
politički utjecaj koji nije
ostvaren na izborima