Ove godine Europska unija obilježava trideset godina od potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, koji je stupio na snagu 1993., otkad datira i sadašnji naziv Europska unija. Između ostalog, taj je Ugovor znatno povećao suradnju između europskih zemalja u nizu novih područja. Primjerice, Ugovor je uveo europsko državljanstvo, omogućujući građanima da borave i slobodno se kreću između država članica. Ugovor je uspostavio zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku s ciljem "čuvanja zajedničkih vrijednosti, temeljnih interesa i neovisnosti Unije". Ugovorom je razvijena bliska suradnja u području pravosuđa i unutarnjih poslova kako bi se osigurala sigurnost i zaštita europskih građana...

Kako ocjenjuje proteklo razdoblje, od 1993. do danas, pitali smo Milana Sitarskog, člana Stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara?

- U odnosu prema 1993. godini imamo Europsku uniju koja je osnažena zajedničkom valutom i režimom potpuno slobodnog kretanja njezinih građana, koji danas obuhvaćaju gotovo sve njezine članice, ali i Lisabonskim ugovorom iz 2009. godine koji je objedinio i nadogradio sve ranije ugovore i igra ulogu svojevrsnog ustava EU-a. Njime su znatno pojednostavljene i demokratizirane procedure odlučivanja, ali se, naravno, na tom polju mora još mnogo učiniti radi potpune eliminacije tzv. demokratskog deficita EU-a. Imamo, osim toga, i Uniju koju su osnažile mnoge krize, od kojih je gotovo svaka korištena kao temelj prognoza euroskeptika o njezinu raspadu - od financijske i krize eura preko terorističke krize u bliskom okruženju pa i u nekim članicama, kao i izbjegličke krize koja je na dramatičan način povezala Europu s njezinim širim okruženjem, do izvjesnog porasta izborne snage protueuropskih stranaka lijeve i desne provenijencije u nekim članicama i u Europskom parlamentu. Svi su, međutim, euroskeptični i otvoreno protueuropski akteri i unutar i izvan granica EU-a danas prilično razočarani sad već vidljivo limitiranim efektima tih kriza, koje su pridonijele da EU od vrlo labavog saveza država preraste u jednu od najvitalnijih i najfunkcionalnijih, a posebice najprosperitetnijih političkih zajednica u današnjem svijetu.

Krizna razdoblja unutar Europske unije kakvu poznajemo unatrag tridesetak godina nisu bila rijetkost, naprotiv, bilo ih je nekoliko vrlo dramatičnih, uključujući i sadašnju oko ukrajinskog rata. Kako se zapravo EU snalazio, i kako se i dalje snalazi, sa svim tim kriznim izazovima?

- Nakon kriza koje sam prethodno nabrojio, Brexit, pandemija i ruska agresija na Ukrajinu praćena i energetskom krizom, kao i privremena kriza transatlantskih odnosa u vrijeme prethodne američke administracije, definitivno su raspršili sve prognoze, bolje je reći želje, svih koji su govorili da EU "samo što se nije raspao". Odsutnost "epskih" odgovora tijela EU-a i njegovih država članica na sve te izazove možda dijelu takvih aktera, koji drukčije poimanje politike osim "epskog" i nisu u stanju razviti ili usvojiti, možda ostavlja prostora za daljnje ustrajavanje u takvim nadanjima. Čak, međutim, i malo realističniji i trezveniji među njima s rastućom zebnjom shvaćaju snagu uhodane proceduralne nadnacionalne demokracije, čiji su mehanizmi odlučivanja i upravljanja brušeni i razrađivani u gotovo osamdesetogodišnjem procesu racionalnog usklađivanja i dogovaranja legitimno izabranih predstavnika europskih građana i naroda. Taj je proces izravno uslijedio razdoblju u kojem je Europu moderna verzija "političke epike" od uloge višestoljetne predvodnice čovječanstva između 1910-ih i 1940-ih dovela na samo dno njezine povijesti, a akteri koji takav način funkcioniranja političkih zajednica promatraju kao prihvatljiv, pa i jedini moguć, sad se suočavaju s rezultatima spomenute kasnije evolucije europskih političkih i ostalih elita koja je i dovela do nastanka sadašnjeg EU-a. Možemo, dakle, reći da su sve pobrojene krize konačno "ovjerile" tu evoluciju kao validan odgovor na tragične izazove iracionalnog pristupa politici u uvjetima industrijskog i postindustrijskog društva.

Kako komentirate nedavni govor predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen u Strasbourgu, posljednji takav u dosadašnjem njezinu mandatu...?

- Govor gospođe von der Leyen je na tragu pogleda koje sam prethodno iznio, a na njoj je i na ostalim vodećim ličnostima EU-a i zemalja članica da takav politički kurs najprije na predstojećim izborima obrane od postojećih kušnji i izazova, ali i kasnije od novih koji će nesumnjivo uslijediti. Svijet sljedećih godina, a vrlo mogućno i desetljeća, gotovo sigurno neće postati jednostavniji i sigurniji, ali na europskim je donositeljima odluka da poslije izborne obrane aktualnog načelnog političkog kursa formuliraju i svojim građanima kandidiraju politike koje će na temelju dosadašnjih dominantnih načela, uz fleksibilnost koju nove kušnje i izazovi zahtijevaju, dati adekvatne odgovore na te nove kušnje i izazove, kao što su i činile tijekom prethodna dva burna desetljeća, umnogome različita od prethodnih pet i pol. Na građanima zemalja članica je da ne nasjedaju na demagoške "lijekove" koji za liječenje glavobolje propisuju giljotinu, a protiv kojih nema učinkovitog naknadnog protuotrova, kao što ga nije bilo ni prije 90 godina, a ni prije 110 godina.

Koji će biti ključni izazovi za novo vodstvu EU-a od iduće godine, nakon izbora?

- Glede rata u Ukrajini i migracija ključan će izazov biti ustrajavanje na istovremeno racionalnom i humanom kursu. Taj kurs podrazumijeva svesrdnu pomoć Ukrajini uz snažnu težnju k potpunom osamostaljivanju EU-a od ruskih energenata i svih ostalih proizvoda i usluga. Podrazumijeva i otvorenost prema svim izbjeglicama koje su realno životno ugrožene ekstremističkim djelovanjem i torturom diktatorskih vlasti, bez podlijeganja desničarskoj demagogiji potpunog "zatvaranja pod svaku cijenu", kao i nepoštedni rat protiv trgovaca ljudima i njihovim sudbinama, bez podlijeganja ljevičarskoj demagogiji "potpunog otvaranja uvijek i svuda pod svaku cijenu", kod obje demagogije - neovisno o realnim okolnostima.



Što s proširenjem EU-a na zapadni Balkan? Rat je Ukrajini osigurao određenu, makar zasad samo deklarativnu, prednost u smislu pristupnih pregovora, dok istovremeno BiH, Crna Gora, pa i Srbija s tim i dalje imaju problema...

- Glede proširenja EU-a na zapadni Balkan, ali i dijelove istočne Europe i Kavkaza, ključni će izazovi biti restrukturiranje samog EU-a, posebice procedura odlučivanja i sastava njezinih izvršnih tijela, kako bi se povećao apsorpcijski kapacitet Unije, te fokusiranje političke podrške u zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama isključivo na aktere provjerljivo posvećene funkcionalnoj izborno-proceduralnoj demokraciji i poštovanju prihvaćenih ugovornih obveza, potpuno neovisno o njihovoj identitetskoj ili ideološkoj pripadnosti bilo koje vrste.

To, naravno, podrazumijeva i identičan pristup prema političkim akterima unutar samog EU-a, pa i pod cijenu privremenih mjera protiv zemalja članica čije se trenutne vlasti ponašaju suprotno temeljnim načelima Unije, a sukladno načelima koja propagiraju najradikalniji protivnici europskih vrijednosti izvan njezinih granica, njezini ključni geopolitički protivnici. (D.J.)