Najkraće rečeno, imamo Uniju koja nije ispunila očekivanja, ali se za nju još uvijek vrijedi boriti. Još uvijek nije sve izgubljeno. Iz naše perspektive problem je u tome što je Europska unija imala svoje najsramotnije trenutke i najveće neuspjehe baš u našoj regiji - kaže prof. dr. Josip Glaurdić, ravnatelj Instituta za političke znanosti na Sveučilistu u Luksemburgu, te dodaje:

- Prisjetimo se samo postupka pregovora za Ugovor iz Maastrichta koji se odvijao usporedno s ratom u Hrvatskoj u ljeto i jesen 1991. godine. Glavni diplomatski napori svih europskih sila bili su usmjereni na držanje zajedničkog neučinkovitog kursa koji je de facto ohrabrivao JNA i Miloševićev režim samo kako se ne bi naštetilo pregovorima za kreiranje Europske unije. Uostalom, maastrichtska unija i nije bila kreirana s bilo kakvom nakanom za ujedinjenjem europskog kontinenta. Ona je u osnovi bila francusko rješenje za zapadnu Europu nakon ujedinjenja Njemačke. Vizija o ujedinjenju kontinenta pretvorila se u stvarnu politiku tek poslije. I upravo ta politika ujedinjenja cijele Europe najveći je uspjeh Europske unije u proteklih trideset godina. Pokušajmo samo zamisliti kako bi to Europa izgledala u ovom stoljeću da nije bilo perspektive članstva za zemlje istočne Europe. Dodajmo tome činjenicu da bi i proširenje NATO-a bez usporednog proširenja EU-a bilo malo vjerojatno i imamo geopolitičku arhitekturu koja bi u najboljem slučaju izgledala slično ovome što trenutačno imamo u kugoistočnoj Europi, a u najgorem slučaju bi izgledala slično Ukrajini. Nesreća se, međutim, krije u tome što mnogi na zapadu - a i na istoku - to jednostavno ne shvaćaju. I to je, prema mom mišljenju, najveći promašaj Europske unije - što mnoge nije uspjela uvjeriti u vrijednost svoje misije.

EU je preživio nekoliko kriza dosada (Brexit, recimo), no kako se na njegovu stabilnost (političku, ekonomsku...) odrazila prvo pandemijska kriza, pa sada i ukrajinski rat sa svim posljedicama koje je taj sukob donio Uniji i Europi u cjelini? Drugim riječima, je li razdoblje kroz koje je EU prolazio (i još prolazi) posljednje tri godine najteže od njegova osnutka?

- Mislim da krizno razdoblje traje nešto duže. Na globalnu gospodarsku krizu 2008. godine nastavila se europska dužnička kriza koja je trajala sve do sredine idućeg desetljeća. Baš kad se ona nekako smirila, nastupile su migrantska kriza 2015. i britanski referendum i izbor Donalda Trumpa 2016. - tri događaja koja su do srži protresla sigurnosnu perspektivu i geopolitičku budućnost Europske unije. Naravno da je rat u Ukrajini najveći od svih tih izazova jer je u pitanju iznimno krvav sukob s imperijalnim režimom s nuklearnim oružjem. Ipak, ono što razlikuje tu krizu od onih prijašnjih jest određena doza jedinstva - ili makar dobro prikrivenog nejedinstva - kad je u pitanju potreba za suprotstavljanjem Putinu i za podrškom obrani Ukrajine. Naravno, nema garancija da će se takvo što i nastaviti. Dovoljno je zamisliti pobjedu Marine Le Pen u Francuskoj, Donalda Trumpa u SAD-u i znatan porast AfD-a u Njemačkoj, i sve će to zajedništvo - bez obzira na troublemakere poput Orbana ili Fice - pasti u vodu. No zbog tog makar i neiskrenog i nepotpunog zajedništva ipak mi se čini da je vrhunac dužničke krize bio teži jer je prijetio kolapsu ekonomske osnove europskih integracija.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno je u Strasbourgu održala svoj posljednji govor o stanju EU-a prije europskih izbora. "Svjedočili smo rađanju geopolitičke unije - podržavanjem Ukrajine, suprotstavljanjem ruskoj agresiji, odgovorom na prodornu Kinu i ulaganjem u partnerstva", naglasila je njemačka političarka koja je na čelu Komisije od 2019. godine. Vaš komentar?

- Von der Leyen se pokušava pozicionirati kao glasnik onih političkih snaga u Europi koje su izgleda konačno shvatile geopolitičku svrhu europskog projekta. Upitno je, međutim, u kojoj je mjeri u pitanju stvarna promjena politike, a u kojoj mjeri tek diskurs. Također je upitno u kojoj mjeri ona kao predsjednica Komisije zapravo ima mogućnosti utjecati na bilo kakav zaokret. Iskreno, ja ne vidim ni vizionarstvo ni jedinstvo u Parizu i Berlinu, a bez toga je iluzorno očekivati bilo što važno. Bojim se da će obje zemlje u dogledno vrijeme biti zaokupljene svojim problemima, prije svega ekonomskim, tako da ćemo na njihovu inicijativu još dugo čekati.

Koji će biti ključni izazovi za novo vodstvu EU-a od iduće godine, nakon izbora? Uz ukrajinski rat i migracije, tema daljnjeg proširenja na zapadni Balkan vjerojatno će i dalje biti aktualna... Drugim riječima, kakva je budućnost EU-a, je li se dosadašnji model iscrpio i, ako jest, treba li ga restrukturirati, revidirati, rekuperirati, i na koji način...? Vidimo da je disonantnih tonova sve više (Poljska, Mađarska...)

- Prije svega trebamo vidjeti kako će završiti europski izbori u lipnju iduće godine. Ne vjerujem da euroskeptične stranke mogu dobiti izbore, ali dođe li do znatnog porasta njihove podrške, onda će se EU prije svega baviti sam sobom. Simptomatično je za EU da su rješenja koja su implementirana za sve one krize koje sam već naveo - od gospodarske preko dužničke, migrantske, pa do ukrajinske i geopolitičke - zapravo tek palijativne prirode. Ni jedno od tih rješenja nije suštinski riješilo problem, nego je sve zakrpano ili pometeno pod tepih. To se može raditi određeno vrijeme, ali ne zauvijek.

Dok ekonomski sustav u najvećoj mjeri funkcionira i dok europski građani žive u - globalno gledano - blagostanju, onda su palijativna rješenja prihvatljiva. Nestane li, međutim, ekonomskog prosperiteta, lako bi se moglo dogoditi da će i europski projekt doći u pitanje. Zato će primarni zadatak EU-a u dogledno vrijeme biti pronalaženje temelja za ekonomsku stabilnost, borba protiv inflacije i za energetsku neovisnost. (D.J.)