Učenici osnovnih i srednjih škola u današnje vrijeme ili nemaju ni sekunde slobodnog vremena, ili ga imaju previše. Ne postoji između, nema ravnoteže u odnosu obveza i razbibrige.

Jedna su krajnost učenici kojima je svaki trenutak u danu pomno isplaniran raznim aktivnostima - sportom, tečajevima jezika, satima glazbenih instrumenata, školom plivnaja, robotike, programiranja, znanosti, a sve u svrhu najboljeg za dijete. Druga je krajnost potpuna sloboda djeteta da odluči kako će ispuniti svoje vrijeme, što na kraju najčešće završi neograničenim vremenom korištenja računala i mobitela. Također, vrlo često imamo dijete kojemu je vječno dosadno, čak i uz svu ponudu aktivnosti, te mu je potrebna dodatna motivacija.



Kako pronaći balans? Unatoč onome što mislimo, to uopće nije jednostavno. Dan ima samo 24 sata, dijete, mlada osoba u razvoju, treba zdravu količinu sna, u školi provede od četiri do šest sunčanih sati i gdje onda ugurati sve te aktivnosti? Kako se odlučiti za one "prave", koje će osigurati siguran put do uspjeha?

Tajna se krije u interesima i mogućnostima samog učenika ili učenice. Roditelji s dobrim namjerama upisuju svoju djecu na sve, želeći joj priuštiti ono što oni nisu imali, a djeca ne žele razočarati roditelje. Na takav način sami sebi podižu letvicu nedostižnosti, razvijajući strah od neuspjeha, koji u višim razredima osnovne škole prelazi u anksiozne poremećaje, s kojima se učenici ne znaju nositi.

Slobodno je vrijeme način na koji će se djeca izraziti, oblikovati interese i, na kraju krajeva, možda ju usmjeriti u srednjoškolsko ili visokoškolsko obrazovanje. Naime, dijete koje se voli izražavati glazbom bavit će se sviranjem ili pjevanjem, dijete koje voli crtati možda će odabrati umjetničko usmjerenje poput dizajnera ili pak spojiti to s matematičkom stranom i odabrati arhitekturu, ono dijete koje voli računala možda zavoli računalstvo ili programiranje, mladi kemičar u osnovnoj školi možda je budući nobelovac, sportaš budući olimpijac... To se neće dogoditi ako im drugi kroje vrijeme izvan škole i usmjeravaju ih prema vlasitim interesima i snovima. Nisu sva djeca budući doktori, fizičari ili programeri, neka će biti izvrsni stolari, glazbenici, glumci, frizeri...



Ne mora svaka aktivnost donositi nagrade u obliku pohvalnica, medalja, pehara... Neke aktivnosti imaju puno veću vrijednost od osvojenog prvog mjesta, a to je neopisivo iskustvo. Postoje mnoge opcije, poput volontiranja, koje može biti u sklopu škole, neke institucije poput Volonterskog centra i Crvenog križa, udruge poput Pobjeda i mnogih drugih ili, jednostavno, poklanjanje svog vremena i vještina nekome bez financijske koristi, starijoj susjedi ili lokalnoj zajednici. Te nagrade ne možemo vidjeti, ali ih osjetimo i one nas izgrađuju u bolje ljude. Volontirajući možeš doći i do Erasmusa ako tvoja škola nema aktivnih projekata. Uz nekoliko klikova vrlo lako možeš doći do informacija provodi li tko program razmjene, projekt s temom koja te zanima. Na taj način sklapaš nova prijateljstva, upijaš nova iskustva, učiš nove vještine, ali i izgrađuješ samopouzdanje, vježbaš već poznate i učiš nove jezike. Putovanje u sklopu Erasmus + programa preporučila bih svakome u jednom trenutku u životu, makar to bilo putovanje u obližnji grad, a ne preko granice. Jedino što trebaš jest dobra volja i malo hrabrosti, pa bi to mogao biti odličan način za ispunjavanje slobodnog vremena, a možeš se prijaviti samostalno ili s prijateljima.



U pubertetskim godinama jedan od najvažnijih utjecaja na učenike imaju - vršnjaci. To je razdoblje u kojemu mladi traže svoju osobnost koju će predstaviti okolini, a srednju školu često vide kao opciju novog početka i praznog lista. Neki hrabro isprobavaju nove stilove, a neki ipak sramežljivije pristupaju druženjima. Koju god opciju izabrali, cilj im je isti - pronaći svoje društvo, krug ljudi koje će nazivati svojima, dijeliti s njima iskustva, dogodovštine i nakon nekog vremena uspomene. Socijalizacija je iznimno važna i ne treba ju uspoređivati s online "druženjem" i dopisivanjem. Internet i njegova dostupnost svuda donio nam je mnogo koristi, od dostupnosti informacija do njihova brzog protoka, te održavanje odnosa s onima koji su nam udaljeni, pa ih nemamo priliku često viđati. Kako svaka medalja ima dvije strane, tako je i s internetom. Ta dostupnost svega nas je ulijenila, pa i drugi kraj grada postaje udaljena lokacija. Umjesto šetnje i druženja često se odabire dopisivanje s nekoliko ljudi paraleno. O zabavnom sadržaju da i ne govorim. Hrpe podataka koje primamo u iznimno kratkom vremenu zamaraju nas, a to se prenosi i na svakodnevicu, gdje nam je koncentracija minimalna upravo zbog toga što našem mozgu nedostaje uzbuđenja, ne možemo preskočiti dosadno vrijeme, neugodne situacije ili ugasiti ton, sakriti se iza pomno smišljenog korisničkog imena. Tu ću stati da ne promašim temu članka i nadati se da vas je potaknuo na razmišljanje.

"Vrijeme koje uživamo trošiti uzalud nije uzaludno utrošeno vrijeme" jedna je od najvećih istina. Osim dodatnih aktivnosti bitno je i odmaranje, tj. pravo na ljenčarenje. Ponekad nam je potrebno ne raditi ništa, umiriti misli i tijelo, i "lapiti", kako mi Slavonci volimo reći. Taj se "lapež" može provoditi samostalno ili u skupini, u društvu onih s kojima imamo sličnosti i dodirne točke u interesima ili ukusu. Znanstveno je dokazano da u pubertetu dolazi do druge faze razvoja i kognitivnog sazrijevanja, a u tom je razdoblju iznimno važan san (i više od devet sati). Možda je to jedan od razloga zašto se čini da pojedini pubertetlije nikad ne izlaze iz kreveta.