Sutra navečer saznat ćemo pobjednike 76. filmskog festivala u Cannesu, a dok pišemo ovaj tekst, nema izrazitog favorita za Zlatnu palmu.

Predviđanje pobjednika ionako je uzaludan posao jer se mišljenje žirija vrlo često razlikuje od onog kritičara i medija, a među do sada prikazanim naslovima (18 od ukupno 21 filma u konkurenciji) nekoliko ih se svojom kvalitetom nametnulo kao potencijalni pobjednici.

Nekonvencionalni prikaz nacističkog genocida u drami "The Zone of Interest" britanskog filmaša Jonathana Glazera ("Seksi zvijer", "Ispod kože") možda je i prvi favorit za Zlatnu palmu. Adaptacija istoimena romana Martina Amisa (koji je u 73. godini preminuo dan nakon kanske premijere filma) nezamislivo je jezovit pogled na pakao Auschwitza preko ograda raskošnih kuća s uređenim vrtovima izgrađenih tik do koncentracijskog logora. U njima žive nacistički časnici koji sastanče o najefektnijim načinima za masovna istrebljena logoraša, njihove supruge održavaju čajanke i raspravljaju o posljednjim modnim trendovima, a njihova se djeca veselo igraju u rajskim vrtovima. Služeći se horor-trikom "najstrašnije je čudovište koje ne vidimo", kamera nijednog trenutka ne ulazi u logor smrti, nezamislivo zlo dozirano je rijetkim kadrovima visokih dimnjaka na obzoru iz kojih dvadeset i četiri sata dnevno suklja tamni dim. Snimljen na njemačkom jeziku, Glazerov je film najgora noćna mora, stilistički hladna, emocionalno moćna i psihološki razarajuća "banalizacija" istinskog zla, do kostiju uznemirujuća tapiserija nezamislovog pakla ljudske patnje i najgoreg civilizacijskog ponora. Prizori djece koja se igraju sa zlatnim zubima iščupanim iz usta ubijenih logoraša, židovske sluškinje koje ispiru krv s čizama nacističkih časnika, temeljito pranje djece nakon kupanja u obližnjoj rijeci u koju se ulijevaju "otpadni materijali" iz logora... prizori su koji se teško zaboravljaju.

Slavni turski filmaš Nuri Bilge Ceylan uvijek je favorit za festivalske nagrada, pa je to slučaj i s posljednim filmom "O suhim travama". Ispisana njegovim prepoznatljivim autorskim rukopisom ruralnih slika anatolijskih pejsaža, melankoličnih ljudskih lica, poetskih "fotografskih" kadrova i dugih dijaloških prizora, drama ostavlja snažan i upečatljiv dojam podsjećajući na klasična karakterna literarna djela. I čehovljevska iskra s primjesama Nabokove "Lolite" zapali se kad srednjoškolskog učitelja u turskoj provinciji zavijenoj snijegom jedna od učenica optuži za zlostavljanje i nedolično ponašanje. Iako sporog ritma i meditativna, Ceylonova drama, unatoč trajanju od gotovo dvjesto minuta, ne gubi svoj(e) fokus(e), a esejistički portret ljudske prirode, problematiziranje etičke ispravnosti, intimno i osobno promišljanje stvarnosti i kritika (turskog) društvenog i političkog sistema gleda se poput komornog dramskog trilera ispijajući vrući čaj.



Poput Ceylana i kultni finski redatelj Aki Kaurismaki podsjetio nas je zašto je omiljen među filmofilima i kritikom još jednim svojim autorski prepoznatljivim art-house uratkom "Pali listovi" koji se nameće kao jedan od favorita za nagrade. Priča o slučajnom susretu dvoje usamljenih ljudi koji traže životnu ljubav nepogrješivo je kaurismakijevska filmska razglednica unikatnog redateljskog pristupa, retro vizualne poetike, rock‘n‘roll kostimografije i deadpan humora smještena u svijet radničke klase i proleterskih "gubitnika" za koje navijamo i s kojima tugujemo i smijemo se. Svoj je standardni autorski i artistički svijet redatelj ovaj put dodatno začinio jednostavnom romansom, toplim humorom i posvetom nizu svojih filmskih idola kao što su Jarmusch, Bresson, Visconti, Chaplin, Godard itd, ali isto tako i otvorenom kritikom Putina iz vijesti koje čujemo iz radija u kuhinji glavne junakinje filma. Kaurismakijeva autorska filozofija "manje je više" još se jednom pokazala kao uspješna formula.

Vrlo dobar dojam ostavio je i psihološki triler “Anatomija pad” francuske filmašice Justine Triet o spisateljici optuženoj za ubojstvo supruga koji bi se također mogao ugurati među nagrađene, a posljednja dva dana festivala u utrku za Zlatnu palmu kreću i Wim Wenders (“Perfect Days”), Catherine Breillat (“L’été dernier”), Alice Rohrwacher (“La chimera”) i Ken Loach (“The Old Oak”).