Povod ovom razgovoru sa izv. prof. dr. sc. Zvonimirom Jelinićem s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Osijeku vijesti su o mogućim ili stvarnim masovnijim štrajkovima različitih profesionalnih udruga predstavljenih sindikalnim organiziranjem, pa tako i liječnika, medicinskih sestara, prosvjetara i drugih stručnih radnika iz područja pružanja javnih usluga, a osobito sudaca i drugih zaposlenika u pravosuđu.

Gledajući u odnosu prema drugim zemljama Europe i svijeta, koliko je zapravo sama "institucija štrajka" sazrela u hrvatskom društvu u proteklih tridesetak godina?

- Netko može dobiti dojam da su hrvatski građani sindikalno neiživljeni i da se proživljava jedna nova stvarnost, za razliku od prošlih vremena, posebno socijalističkog razdoblja, kada su ovakvi ili slični pritisci radi ostvarivanja prava zaposlenika bili nezamislivi. Istina, i u vrijeme Jugoslavije bilo je sindikata, ali oni nisu bili nezavisni jer su funkcionirali kao prirepak partije i vlasti. Kao netko tko je pravnog poziva a da unaprijed ne dajem sud o osnovanosti pojedinačnih zahtjeva, mogu reći kako je evidentno da se svi zahtjevi i pritisci usmjeravaju jedino prema izvršnoj vlasti, dakle Vladi, predsjedniku Vlade i njezinim ministarstvima. To je razumljivo jer su velika proizvodna industrijska poduzeća mahom nestala nakon neuspješne privatizacije i loših gospodarskih kretanja, pa industrije koja djeluje nezavisno od izvršne vlasti i dotoka sredstava iz državne riznice te ujedno zapošljava velik broj ljudi koji su sindikalno organizirani gotovo i nema, odnosno, spram nekih prošlih vremena, ima jako malo. Meni se čini da će problem opstajati sve dok se nastalim sukobima zaposlenika javnih službi i vlasti pristupa po sistemu gašenja pojedinih požara, dakle sve dok se ne osmisli i ne donese cjelovito rješenje sustava nagrađivanja svih zaposlenika u javnim službama. Mi upravo svjedočimo različitim odgovorima na sinkrona traženja po sistemu "jednima sada, drugima poslije". Tako možemo čuti i pročitati kako ministar pravosuđa i uprave najavljuje 8-postotno povećanje osnovice plaće za prosječnu kategoriju sudaca i uvođenje određenih materijalnih prava. Istovremeno plaće prvostupanjskih pravosudnih dužnosnika trebale bi se povećati za više od 26 %, što bi trebao biti tek prvi korak, a cjelovito rješenje trebalo bi biti osmišljeno do kraja godine. Ministar zdravstva otupljuje oštricu napada i traženja većih koeficijenata i boljih uvjeta rada strukovnog sindikata medicinskih sestara i tehničara tako što inzistira na kolektivnom pregovaranju najavljujući donošenje nove regulative o plaćama u javnim i državnim službama.

Što će sutra ili prekosutra ponuditi ministar znanosti i obrazovanja na pretpostavljena traženja učitelja i profesora ili ministar unutarnjih poslova ako zahtjeve za povećanje plaća postave zaposlenici u sektoru javne sigurnosti i tako dalje, teško je reći. Opstoji činjenica da sindikalnih pritisaka u privatnom sektoru za sada nema, no ni njih ne treba isključiti. Moj dojam je da stručno osposobljeni zaposlenici privatnog sektora svoje materijalne probleme i egzistencijalna pitanja rješavaju prvenstveno individualnim pregovorima o visini plaće i uvjetima rada ili na radikalan način, odlaskom na rad u inozemstvo. To je nešto što uglavnom ne mogu učiniti sudac, nastavnik, profesor, policajac, referent u državnoj upravi itd.

Kako pronaći izlaz iz ovakvih, ipak napetih, situacija kakvima sada svjedočimo...?

- Pogrešan pristup u vrednovanju poslova svih zaposlenika u javnim službama jednom je morao doći na naplatu i ne iznenađuje što se to događa baš sada. Poseban uzrok inflaciji sindikalnih traženja je sveprisutna inflacija cijena, a ona traži učinkovitu i dobru gospodarsku politiku na razini države. Imamo li mi takvu politiku, tema je za zasebnu raspravu.

Izlaz je vjerojatno u cjelovitom zakonskom rješenju kojim će se općim konsenzusom vrednovati rad svih zaposlenika na javnim poslovima i funkcijama. Može li Vlada ponuditi prihvatljivo rješenje za sve u sljedećem razdoblju, u kojem se slažu karte za predstojeći izborni ciklus, meni je teško prognozirati. Štoviše, mislim da u idućem razdoblju možemo očekivati samo vatrogasna rješenja u onim područjima gdje su pritisci jači i veći. U tom kontekstu gledam i na aktualne odgovore na traženja liječnika i sudaca. Vladi nije jednostavno jer mora voditi računa o prihodima i rashodima države te je veliko pitanje u kojoj će mjeri prihodi proračuna, kojima pridonosi inflacija, omogućavati održavanja postojećeg sustava, jer paralelno s prihodima rastu i rashodi. Što je moguće i koliko se aktualnim zahtjevima može udovoljiti, najbolji odgovor može dati, ujedno i prva osoba koju bi to trebalo pitati - ministar financija. S obzirom na to da su pristupi, stavovi i politike pojedinih ministarstava i ministara fragmentirani, razumljivi su sindikalni zahtjevi za razgovore s premijerom i ni sa kim drugim.

Što nam možete reći o pravu na štrajk? Na to se svi pozivaju, kako drugdje u svijetu tako i kod nas...

- Pravo na štrajk kao način kojim se osigurava sloboda sindikatima da zaštite profesionalne interese svojih članova je važno, ali nije i apsolutno pravo i ono može podlijegati uređenju na temelju domaćeg zakonodavstva. Članak 11. Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950. godine daje pravo osnivati sindikate i ne mogu im se nametati ograničenja u djelovanju, osim kada su ona nužna radi državne sigurnosti ili radi javnog reda i mira, radi sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite slobode i prava drugih. U tom smislu nije zabranjeno da se nametnu zakonska ograničenja u ostvarivanju sindikalnih prava pripadnicima oružanih snaga, policije ili državne uprave. Legitiman cilj je imati politički neutralnu policiju i vojsku te državnu upravu, no vrlo je osjetljivo pitanje sindikalnog organiziranja u zdravstvu i u sudstvu. Zanimljivo je da čl. 11. Europske konvencije izrijekom ne spominje zdravstvo, osim u mjeri i pravu države da poduzima mjere radi zaštite zdravlja, ali daje pravo državi da poduzima mjere radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Što takve odredbe iz Europske konvencije pružaju državnoj vlasti, neka odgovori sama državna vlast, ako razmišlja u tom smjeru. Ali pravna osnova za odgovore na traženja iz sudstva i zdravstva postoji.

Autoritet sudbene vlasti ničim i nikada ne smije doći u pitanje, baš kao ni funkcioniranje javnog zdravstva. Zadire li štrajk sudaca u samu bit obnašanja sudačke funkcije i na koji način treba prilagoditi specifičnu misiju sudačke funkcije njihovoj slobodi udruživanja te treba li tražiti alternativne metode rješavanja materijalnog položaja sudaca i osoblja iz pravosuđa, pitanje je koje nadilazi jedno kratko referiranje u novinama. Osobno sam sklon provedbi svih alternativnih metoda postizanja konsenzusa bez prestanka rada jer mi ionako svjedočimo teškom stanju u pravosuđu. Pravosuđe se mora reformirati i ta se reforma može uspješno provesti samo uz blisku suradnju obiju grana vlasti i usuđujem se reći da su u cijeloj priči plaće zapravo najmanje važne. Nama će se dogoditi da će rashodi za zaposlene u proračunu za pravosuđe narasti, ali to neće dovesti do stvarne reforme, već samo eliminacije jednog isforsiranog problema na srednji rok.

Možete li za kraj podsjetiti naše čitatelje na neke primjere "opasnih" štrajkova iz prošlosti, makar i drugih zemalja, i na način na koji su bili riješeni?

- Podsjetio bih na štrajk rudara davne 1984. godine u Velikoj Britaniji, iz vremena Margaret Thatcher, ali i njezinu glasovitu izjavu na početku premijerskog mandata, kada je na upit što treba mijenjati, odgovorila da treba sve mijenjati! Za njezina mandata provedena je najmasovnija privatizacija u zapadnoj Europi. Njezina vlada ograničila je moć sindikata i zakonodavnom regulativom, pa je štrajk definiran slobodom, a ne pravom. Uloga sindikata nije vezana samo uz obustavu rada, već je znatno važnija i prije svega se svodi na osiguravanje socijalne sigurnosti i socijalne pravde u društvu. Iako je štrajk rudara trajao godinu dana, Thatcher je ustrajala u namjeri da zatvori nerentabilne rudnike i porazi sindikate. Glasovita je i njezina izjava da ne postoje nikakva prava ako se najprije ne ispune obveze. U kritici tačerizma ne smije se zametnuti osnovna zasluga da je državi vratila moć, a Britance suočila s individualnom odgovornošću.

U kojoj mjeri iskustva tačerizma iz Velike Britanije i jedne gospodarske politike mogu pomoći i u definiranju hrvatske politike, trebaju razmotriti profesionalni političari, a njih u Hrvatskoj nije mali broj. Znam i priču o štrajku radnika koji su skupljali otpad i održavali čistoću u Ateni jer sam davne 1988. godine kao dijete boravio u Ateni, gdje mi je otac bio na četveromjesečnom studijskom radu i boravku. Kada su radnici tamošnje "Čistoće" stupili u štrajk tražeći povišicu plaće, život u gradu ubrzo je postao neizdrživ, a nakon što je postalo ugroženo zdravlje građana, tamošnja se vlast dosjetila i tamošnjim radnicima uručila mobilizacijske pozive za vojsku i potom ih kao vojne osobe angažirala u poslovima koje su inače obavljali.

Zagrebu je u siječnju 2023. prijetio sličan scenarij, zatrpavanja grada smećem, nakon što su otpuštena dva radnika i vozač kamiona, no vidjeli smo da je problem bio riješen, doduše, ne na spomenuti grčki način. Nedavno je bio i štrajk radnika koji skupljaju otpad u Parizu kao znak prosvjeda protiv kontroverzne mirovinske reforme predsjednika Macrona, no bez učinka u odnosu prema prosvjednicima.



Koja bi bila vaša zaključna misao vezana uz temu o kojoj smo raspravljali...?

- Problemu prava na štrajk treba pristupiti legalistički, što znači da pravo na štrajk i sindikalno ostvarivanje istaknutih zahtjeva ne smije dovesti u pitanje realizaciju temeljnih zakonskih odredbi, posebno provođenje postupka mirnog rješavanja spora, što je ujedno i jedna od zakonskih pretpostavki za zakonitost štrajka i rješavanje kolektivnih radnih sporova. Ne treba izgubiti iz vida ni pravilo o poslovima koji se ne smiju prekidati, kao ni pravila koja poslodavcu omogućavaju da od suda zahtijeva donošenje odluke o zabrani štrajka.

Sudstvo se, nažalost, ne može poistovjetiti s oružanim snagama, policijom, državnom upravom i javnim službama u kojima se štrajk uređuje posebnim zakonom, ali se ipak za kraj ostavlja ustavna dilema u kojoj je mjeri sudovanje javna služba, baš kao i prosvjeta, i treba li i u tom području donijeti poseban normativni okvir o pravu na štrajk. Obavljanje javnih poslova nije samo pitanje časti i ponekad slasti nego i težak i odgovoran zadatak. (D.J.)