Sama "institucija štrajka" sazrijeva zajedno sa sazrijevanjem demokracije u društvu. Gledajući u odnosu prema drugim državama zapadne Europe, svijest o štrajku kao sredstvu legitimnog pritiska prilično je ujednačena i pravno harmonizirana - kaže Tomislav Valičević, pravnik iz Zagreba, te dodaje:

- U Hrvatskoj od osamostaljenja pa do danas postoje iskustva raznih štrajkova, u gotovo svim strukama. Neki od štrajkova bili su manje, neki više uspješni. Da bi štrajk bio uspješan, važni su mnogi faktori, poput složnosti i organiziranosti sudionika štrajka, zatim postojanje opravdanog interesa za štrajk, kao i realne mogućnosti da se ispune zahtjevi zbog kojih se štrajk organizira. Primjerice, ako dio radnika štrajka, drugi znatan dio ne, gubi se uvjerljivost o nužnosti ispunjenja zahtjeva te time dolazi i do pada podrške štrajku. Ili, primjerice, ako postoje sve predispozicije za štrajk, ali nema financijskih ili drugih objektivnih uvjeta za ispunjenje, štrajk vrlo vjerojatno neće postići uspjeh. Zato je važno prije štrajka procijeniti sve društvene, ekonomske, političke i organizacijske uvjete, kako bi se planiranim štrajkom moglo ostvariti željeni cilj. Svakako, nužno je da se štrajk provede u skladu s primjenjivim propisima. Kada se štrajk tako pripremi, onda se i od dijaloga u pregovorima s poslodavcem može očekivati pozitivan ishod, puno vjerojatnije nego kada štrajk ima elemenata zbog kojih je unaprijed osuđen na neuspjeh.

Prije deset godina kao pravnik sudjelovali ste u radionici "Kako organizirati štrajk". Što se oko tog pitanja u međuvremenu promijenilo? Drugim riječima, koliko je lako ili teško danas organizirati štrajk, napose ovdje kod nas, u Hrvatskoj, s obzirom na oklonosti u kojima živimo (ekonomska kriza, korupcija, nepovjerenje u institucije...)?

- Od prije deset godina nije se puno promijenilo u pravnom i društvenom okviru glede organiziranja štrajka. Ne smatram da bi u Hrvatskoj bilo teže organizirati štrajk nego u drugim državama Europske unije. Pravni okvir i ljudska prava ujednačena su u cijelom EU-u. Imam dojam da je kod nas teže postići ujednačen i jednoglasan stav svih uključenih u zaštitu njihovih prava te organiziranje štrajka u kojem će sudjelovati svi ili gotovo svi u čiju se zaštitu pokreće određeni štrajk. Da bi štrajk uspio, važno je da kritična masa uključenih u štrajk zaista vjeruje u opravdanost štrajka i uspjeh onoga za što se zauzimaju.

Inače, stava sam kako štrajk treba ostati zajamčen kao pravni institut, ali društvo se treba razvijati kroz kulturu dijaloga te sve prijepore između države i građana, poslodavaca i radnika, kao i drugih društvenih skupina, treba rješavati razgovorom i pregovorima, koji se moraju održavati uz uzajamno poštovanje te razumijevanje svih odlučnih okolnosti. Naime, kada dođe do štrajka, to znači da u poslovnom ili društvenom okruženju u kojem se taj štrajk odvija nešto nije u redu. Primjerice, ako radnici štrajkaju tražeći veće plaće, to može značiti da poslodavac nije pravilno odredio plaće ili pak da radnici imaju nerazumne zahtjeve, s obzirom na okolnosti u kojima se njihovo poduzeće nalazi. U svakom slučaju, štrajk znači da između dvije strane ne postoji dobar, iskren i otvoren dijalog ili da ne postoji povjerenje. Zato je štrajk, kako sam naveo, pokazatelj da "nešto nije u redu", u smislu da to nešto nije u skladu s društvenim standardima primjerenima društvu 21. stoljeća.

Koje su pretpostavke za pravno dopušteni štrajk, i u kojim se slučajevima uvodi radna obveza da bi se prekinuo štrajk...?

- Pravno dopušteni štrajk je onaj štrajk koji je zakonit, tj. koji je organiziran i proveden u skladu s važećim propisima. Da bi štrajk bio zakonit, on treba imati pravno dopuštenu svrhu te ga treba organizirati subjekt koji je za to ovlašten te štrajk treba biti organiziran i proveden u skladu s propisanim postupkom. Pritome radnici i sindikati osim na Zakonu o radu mogu svoj štrajk temeljiti i na odredbama konvencija Međunarodne organizacije rada te propisima donesenim na razini Europske unije. Zakonom o radu propisano je kako poslodavac, odnosno udruga poslodavaca, može zahtijevati od nadležnog suda da zabrani organiziranje i poduzimanje štrajka suprotnog odredbama zakona.

Kada se govori o radnoj obvezi, ona je povezana s pravilima o poslovima koji se ne smiju prekidati. Naime, na prijedlog poslodavca, sindikat i poslodavac mogu sporazumno izraditi i donijeti pravila o proizvodno-održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka ili isključenja s rada. Takva pravila sadržavaju odredbe o poslovima i broju radnika koji će ih obavljati u vrijeme štrajka ili isključenja s rada, a radi omogućavanja obnavljanja rada neposredno nakon završetka štrajka (proizvodno-održavajući poslovi), odnosno u svrhu obavljanja poslova koji su prijeko potrebni radi sprječavanja ugrožavanja života, zdravlja ili osobne sigurnosti pučanstva (nužni poslovi). Radna obveza može se uvesti ako postoje navedene pretpostavke te ako se provedbom štrajka ugrožavaju vrijednosti zbog kojih su definirana pravila o poslovima koji se ne smiju prekidati.

Kako se politika, odnosno vlast, nosi sa štrajkovima...?

- Svaka vlast treba provoditi politiku na način da vodi brigu o svim građanima. Kada dođe do štrajka u kojem se od vlasti nešto traži, to je svakako pokazatelj da je određeni društveni problem eskalirao te da je prekinut primjereni dijalog s određenom društvenom skupinom. Vlast može bez štetnih posljedica ignorirati štrajk jedino ako ga vodi određena mala skupina građana s očito nerazumnim i neopravdanim ciljem, gledano s aspekta cjelokupnog društvenog interesa. Nasuprot navedenom, ako štrajk vodi značajna društvena skupina, bez obzira na to radi li se o radnicima koji obavljaju fizičke poslove ili pak o liječnicima, učiteljima ili sucima, to je pokazatelj da probleme zbog kojih je došlo do eskalacije, treba hitno rješavati. Ako štrajkaju učitelji, liječnici ili suci, nužno nastaju štetne posljedice za društvo, jer nitko ne ide k liječniku ili sucu bez potrebe da riješi nastale zdravstvene ili pravne probleme. Zato je, ponavljam, važno razvijati kulturu dijaloga i osobne odgovornosti u obavljanju svih poslova u državi, kako bi se ciljevi postizali bez štrajkova. (D.J.)