Razgovarao: Danijel MIKLIĆ

Od danas (petak, 5. svibnja) u prodaji je novo studijsko izdanje Mile Kekina. Album naslovljen "Nježno đonom" prvotno je izišao na CD-u - u rujnu stiže i vinilno izdanje - najavljen je singlovima "Mala", pjesmom na temelju koje je nastala istoimena slikovnica Tomislava Torjanca, te nedavnim "Ratnikom svjetla". Mile je krenuo na turneju sa svojim novim bendom čiji je član i njegov glavni suradnik na albumu Mark Mrakovčić. Više o svemu doznali smo u kraćem razgovoru s bivšim frontmenom Hladnog piva.

Od prošlog albuma prošlo je pet godina, no "Nježno đonom" je sada vani. Kakav je osjećaj?



- Osjećaj je uvijek miješan. S jedne strane sam euforičan, što je album konačno tu i što je ispao kakav jest, žestok, slikovit i prepun situacija koje su mi se dogodile od posljednjeg, a s druge strane se pitam jesam li mogao bolje. Ovo mi je 11. album koji potpisujem kao većinski autor glazbe i znam da nije pametno uspoređivati se stalno sa sobom, ali ne znam drugačije. Ali da ne filozofiram previše, sretan sam što je tu i nadam se da će se svidjeti ljudima, o čemu pjeva i pjesma znakovitog naziva ‘Što će reći ljudi?‘

Kako bi novi album usporedio s "Kućom bez krova"?



- Mislim da su tematski i muzički dosta različiti. ‘Kuća bez krova‘ bio je više na tragu američkog akustičnog rocka, nostalgično putovanje u 70-e i 80-e s dosta autobiografskih pjesmama, dok je ‘Nježno đonom‘ moj pokušaj da sebi objasnim i lakše ‘provarim‘ ovo doba koje me stalno podsjeća na onu židovsku kletvu ‘dabogda živio u zanimljivim vremenima‘. Klimatske promjene, vjerski fundamentalizam, fake news, rast populističkih autoritarnih stranaka, povratak ideje o velikom tati koji treba samo lupit šakom o stol... svega ima na ovom albumu. Sve u svemu, manje je introspekcije, a više komentara društva.

Kako je došlo do suradnje s Markom Mrakovičićem i kako ti je bilo raditi s njime na albumu?



- Poslušao sam njegov album ‘Breeding Black Sheep‘ i odmah shvatio da je on moj čovjek, da želim takav zvuk gitare i općenito takav anarhično praskavi zvuk albuma pa sam mu poslao poruku: ‘Bok, ja sam Mile Kekin, hoćeš radit‘ sa mnom?‘ Prvo smo, naravno, otišli na pivo, onda smo, naravno, popili još po jedno. Mark je osebujan lik, zrači pozitivnom energijom i dječačkim entuzijazmom, ne smeta mu vlastiti ego, potpuno je otvoren za sve što služi pjesmi. Ego zna biti veliki problem u ovom poslu. Nepisano je pravilo što je glazbenik nesigurniji, to mu je ego veći. Prvo smo napravili ‘Zubić vilu‘ i odmah shvatili da se nećemo tako skoro razići jer nam je preveliki gušt raditi zajedno. Sad je dio mog benda, što me strašno veseli.



Koja ti je bila nit vodilja u radu na novom albumu, kako pri pisanju pjesama, tako i tijekom snimanja?



- Prioritet mi je bio da što više uživam u samom procesu nastanka albuma. Ja bih donio pjesmu na akustičnoj ili mu poslao demo, onda bismo krenuli zajedno graditi pjesmu u studiju. Nikad prije nisam radio na taj način. Ovakav način rada, gdje radim s jednim čovjekom koji snimi bubnjeve, sve gitare, prateće vokale i praktički snimi cijeli album koji će poslije bend oplemeniti živom svirkom, potpuno mi je nov. Proveli smo stotine sati, napravili desetak verzija svake pjesme dok nismo bili zadovoljni. Tek smo onda krenuli s bendovskim probama. Na taj smo način imali potpunu kontrolu i spriječili da pjesme odu u neželjenom smjeru.

Što si najviše slušao posljednjih godina i smatraš li da je to utjecalo na ono što čujemo na ‘‘Nježno đonom"?



- Uf, bilo je puno toga, Od Viagra Boysa, Idlesa do Chris Stapletona, od Konstrakte do Vojka V i Klinike Denisa Kataneca, koju sam nedavno otkrio. Pokušavam koliko mogu i stignem ispratiti što se događa. Možda će se dio od toga i čuti, ali Mark i njegov rukopis imaju puno veći utjecaj na zvuk albuma.

Osim tebe i Marka, tko čini šestorku s kojom sada nastupaš i kako bi opisao vaš zvuk?



- Tu je za početak Danko Krznarić na klavijaturama i gitari, koji je nedavno izdao hvaljen blues album pod pseudonimom D.K. S njim surađujem od ‘Kuće bez krova‘, kao i s dugogodišnjim prijateljem Andrijom Lazom, koji je i sada na harmonici i akustičnoj gitari. Ritam-sekciju mi čine Viktor Slamnig i Mario Petrinjak, inače članovi bendova Sfumato i Skotni vrag. Sve u svemu, dosta stilski šarolika ekipa koja na bini proizvodi glazbu koju bih opisao kao punk-etno-folk rock.

U kojoj ti mjeri godi ta promjena u odnosu prema Hladnom pivu?



- Novi ti ljudi daju novu energiju i nove ideje. Nakon 35 godina u jednom bendu sam sve manje uživao u stvaranju novih pjesama, a to mi najvažnija stavka i smisao bavljenja glazbom. Uživam u bliskosti s publikom kad izvodim pjesme koje svi znamo, ali mi brzo dosadi ako nemam ništa novo ponuditi, što mi se dogodilo s Pivom. Naprosto nismo na kreativnom planu više bili produktivni ni kompatibilni. Zato sam im još prije više od godinu dana najavio da odlazim i nastavljam svojim putem.

Kako je publika reagirala na nove pjesme na prvim svirkama u Šibeniku i Puli? Svirate li na koncertima i pjesme Hladnog piva, kakav je dogovor s dečkima iz Piva o tom pitanju, odnosno imaju li oni pravo izvoditi te pjesme?



- Svirali smo četiri pjesme koje publika nikad nije čula i već sad je jasno da će ‘Pater familias‘, ‘Zubić vila‘ i ‘Nikad sit‘ postati stalni dio repertoara. Dogovor dečkima je da svi možemo izvoditi pjesme koje smo skupa izvodili sve ove godine. Želim da ljudi imaju priliku i dalje čuti naše stare pjesme. Na mojim koncertima sviram pjesme iz svih faza jer nema potrebe da se odričem ijednog dijela svog autorskog rada. Naravno da je meni uvijek malo veći gušt svirati recentnije albume, s tim da ću ubaciti i poneku iz vremena kad su me još zvali Rudlavi.



Koje su ti najdraže pjesme Hladnog piva i imaš li osobne favorite s novog albuma? Vjerujem da "Mala" ima posebno mjesto u tvom srcu.



- Najdraže su mi neke koje nikad nisu postali neki megahitovi, kao što su ‘Motor‘, ‘Lift‘, ‘Barba‘ i slične, ali i ove poznatije poput ‘Pitala si me‘, ‘Ezoterija‘, ‘Vjeruj u mene‘ i ‘Samo za taj osjećaj‘ koje i dalje rado izvodim jer su dijelom vrlo osobne, posvećene meni važnim osobama. ‘Mala‘ je, naravno, također među njima, ali i ‘Reno 4‘ i ‘Takav par‘, ‘Atlantida‘. Puno se toga skupilo, a sad dolazi još desetak novih koje se trebaju izboriti za mjesto u repertoaru, neće im biti lako. Spremit ću materijala za trosatni nastup te na licu mjesta odlučiti što od toga odsvirati. Volim kad je svaki koncert različit i bar malo nepredvidljiv, mrzim kad mi kažu da je zvučalo kao na CD-u, pardon, vinilu.

Imaš li ideju za novu slikovnicu? Kolika je zapravo moć kvalitetne ilustracije?



- U planu je još jedna slikovnica, ali još neću otkriti po kojoj pjesmi s albuma. Osobno mi je velika čast da je baš Torjanac napravio slikovnicu po ‘Maloj‘ jer ga izuzetno poštujem kao umjetnika čije sam slikovnice čitao svojim klincima. Moć ilustracije je golema jer je slika neposrednija od glazbe. Slika je instant-informacija dok je pjesma linearna ili narativna i treba joj duže da se konzumira.

Jedna od pjesama s "Nježno đonom" je na njemačkom jeziku...



- Zove se ‘Adria ili Zimmer frei Zwei‘ i ona je na neki način nastavak ‘Zimmer freia‘ sa ‘Šamara‘ kad sam još pjevao ‘objesi Zimmer frei pa lezi pod palmu i uživaj‘. Vidimo kako nam pomorsko dobro sve manje javno dobro, kako se ograđuje i privatizira te tako postaje geto za platno moćniju klijentelu, a mi prijetimo postati nacija konobara. Zato veseli refren: ‘Deine Kinder meine Kellner‘.

Jesi li se ikada pokajao što si umjesto posla profesora njemačkog i engleskog jezika odabrao glazbu?



- Ne, nikad. Volio sam raditi u školi, ali nikad nisam požalio što sam odabrao glazbu. Užitak koji mi pružaju sviranje i nastupi ne da se usporediti ni sa čim drugim.