S obzirom na to da smo u prethodnom broju Magazina, vezano uz temu tjedna, premalo prostora ustupili socijalnom aspektu u kontekstu rasprave o stereotipima u društvu, potrudili smo se i taj dio obraditi u širem i dubljem smislu zahvaljujući analizi koju je pripremio Nedjeljko Marković, diplomirani socijalni radnik, predsjednik udruge Pragma iz Zagreba, čiji tekst objavljujemo u cijelosti.

- Stereotip je mišljenje koje netko ima o određenim tipovima pojedinaca ili skupina koji mogu, ali i ne moraju, točno odražavati stvarnost. Stereotipi se također mogu smatrati "karikaturama" o osobama ili skupinama, a to su slike koje preuveličavaju određene značajke dok druge previše pojednostavljuju i na kraju iskrivljuju samu bit pojedinca ili skupine. Mnogi stereotipi su široko rasprostranjeni jer se ponavljaju godinama i ostaju u našim sjećanjima kao činjenice o kojima ne razmišljamo previše. Svaki put kada grupiramo pojedince i donosimo generalizacije ili sudove o njima, a da ih ne poznajemo, govorimo o stereotipima. Zanimljivo je da se i u slučaju proturječnih informacija teško odričemo stereotipa. Međutim, oni su promjenjivi u smislu da stereotipna uvjerenja ne padaju uvijek na pamet ili se izražavaju osim ako određena situacija ne aktivira stereotip. Stereotipi služe i kao temeljno opravdanje za predrasude, što je popratni osjećaj prema pojedincima iz određene društvene skupine.

Predrasuda je mišljenje - obično negativno - koje je formirano prije pribavljanja dokaza o ispravnosti tog mišljenja i koje se ne temelji na razumu ili iskustvu. Dok je stereotip mišljenje o osobi ili skupini ljudi, predrasuda se odnosi na osjećaje i stavove o toj osobi ili skupini ljudi i često dovodi do diskriminacije. Predrasude su ukorijenjene u ideji da određene vrste ljudi vrijede manje ili su manje sposobne od drugih. S druge strane dolazi onaj vidljivi negativni dio naših predrasuda - diskriminacija, a koja se odnosi na ponašanje.



Sve u svemu, velik dio društvenih problema s kojima se susrećemo ukorijenjen je u stereotipima i predrasudama. Možda mislimo da se jednostavno ponašamo na način koji točno odražava stvarnost ili sposobnosti pojedinaca, ali time zapravo diskriminiramo i jačamo nejednakost. Čak i ako se stereotip smatra pozitivnim ili bi trebao biti pozitivan, činjenica da ne zadovoljavaju sve osobe određene skupine standard ili osobinu koju im pripisujemo često dovodi do toga da određene pojedince temeljem takvog "pozitivnog" stereotipa stavljamo u nepovoljan položaj. Stereotipi i predrasude su štetni jer zanemaruju činjenicu da svaki pojedinac ima svoje sposobnosti, snage, slabosti, želje, misli i osjećaje. Stereotipi ne opisuju samo kakvi su ljudi; također definiraju kakvi trebaju biti ili kakvu ulogu trebaju imati na temelju svojih karakteristika poput spola ili bračnog statusa, narodnosti, mjesta stanovanja. Predrasude navode ljude da donose vrijednosne sudove i pretpostavljaju što ljudi mogu ili ne mogu učiniti zbog toga tko jesu.

Što se našeg društva tiče (a mislim da situacija nije drukčija niti u drugim društvima), mislim da smo prepuni stereotipa jer nam oni olakšavaju postojeću situaciju bez prevelikog mentalnog napora: Dalmatincima ćemo pripisati lijenost, Bračanima škrtost, Slavoncima veselje, Zagorcima ovisnost o alkoholu... i tako dalje. Problem se javlja kada te naše stereotipe preselimo u stvarnu svijest pa kolegi s posla, rodom iz Dalmacije, zahvaljujući "lijenosti" nećemo dodijeliti neki važan posao ili ćemo smatrati da on uvijek kasni samo zato što je Dalmatinac, a ne zato što je osoba s određenim osobinama ličnosti, obrazovanjem, vrijednostima, radnom etikom i sl. Taj naš "Dalmatinac" možda zato neće napredovati na poslu i neće imati prilike pokazati svoju vrijednost u radnom okružju, što je jasna diskriminacija.

Mi smo ljudi stereotipa - bez njih ne bi bilo viceva, zabavnih scena, a ponekad nam mogu pomoći u "opreznom" pristupanju pojedincima. Nitko ne želi učiti djecu da su sve nepoznate osobe loših namjera, ali im govorimo kako ne smiju slijepo vjerovati svakome s porukom "sa strancima ne pričaj" - i evo predrasude u nastajanju! Ponekad sukobi u društvu nastaju jer se pojedinci ili skupine ne mogu složiti oko toga što je realnost, a što je stereotip. Osobito u slučajevima kada postoje suprotni nalazi istraživanja u određenome području. Npr. postoje li biološki utemeljene razlike između muškaraca i žena? Jedna struja tvrdi da su one sociološko-kulturološki uvjetovane i nametnute, dok drugi vjeruju kako razlike postoje zbog različitih bioloških struktura.



Filmovi i serije su puni stereotipa koji nisu uvijek negativni, ali i pozitivni stereotipi kada ih generaliziramo na određenu skupinu ljudi mogu dati krivu sliku. Npr. azijski likovi u filmovima i serijama su redovito znanstvenici i pametni; Talijani su romantični zavodnici, Francuzi opušteni/"otkačeni" itd. Psihijatrijske dijagnoze mogu često poticati stereotipe i predrasude jer nam govore o karakteristikama određenih osobnosti ili poremećaja i bolesti, osobito ako ih banaliziramo pa primjerice svaku osobu koja potraži psihijatrijsku pomoć smatramo "luđakom" koji je opasan, nepredvidiv i nepoželjan za prijateljstvo/kontakt s njime.

Neki od primjera opasnih stereotipa i predrasuda koje vladaju u društvima su rasizam, seksizam, ageizam i odnos prema osobama s invaliditetom. Rasizam potječe prema uvjerenju da je jedna rasa superiornija od druge i može dovesti do diskriminacije i ugnjetavanja marginaliziranih zajednica, o čemu imamo jasno povijesno iskustvo i cijele društvene sustave utemeljene na rasizmu, poput nekadašnjeg američkog društva. Ono može imati ozbiljne dugoročne posljedice za njihovu dobrobit, uključujući kraći životni vijek, veće stope siromaštva i smanjeni pristup zdravstvenoj skrbi i obrazovanju, o čemu i dalje čitamo u izvještajima američkih agencija.

Seksizam kao uvjerenje da je jedan spol superiorniji od drugog može dovesti do diskriminacije koja se može manifestirati na različite načine, poput razlika u plaćama žena i muškaraca, ograničenim karijernim mogućnosti i spolno uvjetovanim nasiljem, i to potvrđuju i različita istraživanja. Europljani smatraju da je nasilje nad ženama najvažnija pojava koja svjedoči o nejednakostima, a nakon nje slijede razlike u plaćama te trgovanje ženama i prostitucija.

Prisutan je i ageizam kao uvjerenje da su stariji pojedinci manje sposobni od mlađih ljudi, što može dovesti do diskriminacije starijih osoba i može rezultirati smanjenim pristupom zdravstvenoj skrbi, socijalnom izolacijom i ograničenim mogućnostima zapošljavanja.

Tu su još i stereotipi i predrasude koje pojedinci imaju o osobama s invaliditetom, pri čemu ih doživljavaju inferiornima ili manje sposobnima, zbog čega onda takve osobe često imaju ograničen pristup obrazovanju, zapošljavanju i javnim uslugama poput neprilagođenih javnih institucija ili zapošljavanja osoba unutar jedne profesije.

Nije nužno da će se predrasude manifestirati kroz segregaciju i izdvajanje određenih manjinskih skupina osoba za koje se smatra da zbog nekih bioloških čimbenika ne mogu na ravnopravnoj osnovi sudjelovati s drugima u istoj stvari. Ponekad će zbog stereotipa i predrasuda doći do isključivanja određenih ranjivih skupina u cilju njihove "zaštite", kao što to primjerice ističe i sama pravobraniteljica za osobe s invaliditetom. Ipak bih osobito istaknuo nasilje uvjetovano spolom kao najčešće kršenje ljudskih prava, i to dominantno na štetu žena. Ukorijenjeno je u neravnopravnosti između žena i muškaraca i uključuje fizičko, seksualno, psihičko i ekonomsko nasilje. Ono je nažalost stvarnost u svim zemljama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, gdje imamo porast femicida, ubojstava žena samo na temelju toga što su žene.

Mediji igraju važnu ulogu u oba smjera - mogu pogoršati položaj pojedinca ili skupina ili im pomoći da se ti stereotipi i predrasude razbijaju. Mediji su kroz povijest prikazivali manjinske skupine u negativnom svjetlu, a ti prikazi mogu pogoršati predrasude i diskriminirajuće ponašanje. No ponekad su nam mediji jedini način da se uopće povežemo s manjinskim skupinama, osobito onima koji žive u homogenim zajednicama. Zanimljivo je kako su prema nekim istraživanjima pojedinci koji su koristili društvene medije za vijesti bili skloniji stereotipima i izražavanju predrasuda. Međutim, oni koji su sudjelovali u čestim heterogenim raspravama i imali šire društvene mreže, bili su manje skloni stereotipima i izražavanju predrasuda.



Veće društveno i političko povjerenje također je povezano s nižim stereotipima i predrasudama. Samo je po sebi razumljivo kako je prikazivanje skupina predstavljenih na pozitivan način važno za poboljšanje međugrupnih stavova i, jasno, ako novinari žele imati pozitivan utjecaj na društvo, trebali bi dobro razmisliti o tome kako prikazuju manjinske skupine i kako se koriste stereotipima. Postoje dokazi da je aktivno osporavanje stereotipnih odgovora kada se pojave u medijima važan alat u borbi protiv naših eksplicitnih i implicitnih predrasuda, i to nam je poziv da javno govorimo o ovim temama, a ne samo unutar naših domova. Istraživanja pokazuju kako je manje vjerojatno da će ljudi koji su imali više društvenih interakcija s pripadnicima manjinskih skupina biti pogođeni negativnim medijskim prikazima tih skupina. To se može objasniti činjenicom da oni imaju raznovrsnije predodžbe o tome kakvi su pripadnici ove skupine, te stoga ne dopuštaju da jedna, negativna predodžba oblikuje način na koji se ponašaju prema ljudima iz te skupine.

Iako nam se stereotipi još uvijek emitiraju preko medija, možemo se oduprijeti njihovu utjecaju kada priznamo da postoje i da su problem. Medije možemo koristiti kao alat za stupanje u kontakt s različitim društvenim skupinama s kojima inače ne bismo imali kontakt te za upoznavanje njihovih iskustava. Čineći to možemo smanjiti naše predrasude i njegovati ravnopravnije stavove kod sebe i svoje djece. Činjenica je da se nitko ne rađa s predrasudama te da ih stječemo s vremenom, a ako razgovaramo iz konteksta dječjeg razvoja, onda vidimo da promatranjem svojih roditelja i primarne zajednice poprimaju razmišljanja i stavove koje njeguje zajednica. Djeca gledaju i njeguju nove stereotipe u nastajanju.