Svako društvo i dandanas ima probleme s nekim od stereotipa. Ipak, što je društvo na višoj razini demokratičnosti i civiliziranosti, utjecaj stereotipa na javni diskurs je manji. Zapravo, smatram kako se razina civiliziranosti zemlje, između ostaloga, može mjeriti po tome koliko su u javnoj komunikaciji, ali i uređenju društva, određene skupine ljudi zaštićene od stereotipa: žene, etničke i vjerske manjine, pripadnici LGBTQ zajednice - kaže doc. dr. sc. Gabrijela Kišiček, komunikacijska stručnjakinja, pročelnica Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te dodaje:

- Nisu ni skandinavske zemlje, koje su nam često uzor demokracije, lišene ksenofobije, predrasude o muslimanima kao teroristima, imigrantima kao neradnicima i kriminalcima. No, najčešće se radi o radikalnim skupinama koje nisu realna slika društva u cjelini. Kod nas je, bojim se, još uvijek nenaviknutost na rasnu i etničku raznolikost, pa onda iz nenaviknutosti proizlazi strah, a iz straha nesnošljivost. Nedavno smo svjedočili incidentu vrijeđanja stranog radnika u Zagrebu. I to će se, zasigurno, ponoviti još koji put. Ono što je optimistično jest to da je policija promptno reagirala i taj slučaj ispravno okvalificirala kao širenje govora mržnje. Dakle, prema mome sudu, recept za borbu protiv stereotipa, pa onda i "zagađivanja" javnoga prostora govorom nesnošljivosti i netolerancije, jest stroga osuda takvog ponašanja i marginaliziranje takvih skupina u širem društvenom djelovanju. Radikalni desničari u svim europskim zemljama svoj su imidž gradili i političke bodove osvajali upravo na generaliziranju i stereotipiziranju. Mislim da su sada najčešća meta predrasuda imigranti. Položaj žena u tom je kontekstu nešto bolji danas negoli je bio prije 20-ak godina, ali još uvijek ne možemo biti potpuno zadovoljni. Još uvijek društvo favorizira muškarce i nerijetko ih smatra kompetentnijima za obavljanje određenih poslova i donošenje važnih odluka.



S tim u vezi, ma koliko se pojedino društvo čini razvijenijim i naprednijim, neke od stereotipa teško se može izbjeći. Za RH često se kao stereotip navodi skeptičan odnos prema državi i romantičan prema domovini, socijalistički mentalitet, sindrom površnosti ("ne da nam se učiti, ne da nam se raditi, prožela nas je kultura divljenja instant-zvijezdama", itd.)... Kako to komentirate?

- Mislim kako je prirodno da kad čovjek nije zadovoljan sadašnjošću, a budućnost mu je neizvjesna, okreće se prošlosti. I u pravu ste, uvijek je to neka romantizirana, idealizirana verzija prošlosti. Gledajući u prošlost, ako ništa drugo, bili smo mlađi, pa već samim time čini se da nam je bilo bolje. Vjerujem da ćemo i mi nekad 2050. gledati na 2023. i govoriti kako nam je bilo bolje. No, ovaj ideološki, politički aspekt, posebno je zanimljiv jer se prisjećamo jednog, u teoriji zamišljenog pravednog društva. Utopijskog. Radna mjesta su bila sigurna, godišnji odmori skoro pa zajamčeni, budućnost je bila gotovo zacrtana i perspektivna. I neki se ljudi danas sjećaju samo toga. Slobodno tržište, kapitalističko društvo, konkurentnost..., danas ništa nije zajamčeno ni sigurno. I to stvara tjeskobu. Mislim da u Hrvatskoj nije toliko okrutan kapitalizam kao, primjerice, u SAD-u, gdje vam se lako može dogoditi da praktički preko noći ostanete bez svega. Ali, danas je daleko manje jamstava, sigurnosti, kao što se to činilo u prošlim vremenima. Naravno, o tome koliko se toga oduzimalo u pogledu ljudskih prava, uopće se ne spominje u idealiziranim verzijama prošlosti.

Mnogo različitih stereotipa možemo prepoznati i u medijima, posebice ovodobnim digitalnim i globalno umreženim. Možemo li zaključiti da u medijima danas više nego prije dominiraju stereotipi i predrasude, i koji su kao takvi najčešći?

- Mislim da ne. Rezultat civilizacijskog razvoja društva doveo je do borbe protiv stereotipa koju možemo prepoznati u političkoj korektnosti. I mediji su tome uvelike pridonijeli. Zapravo, mnoge promjene u društvu možda se ne bi niti dogodile, ili bi im trebalo mnogo više vremena da nije medija. I to posebice novih medija. Osvijestiti što je seksualno uznemiravanje, što je primjereno ponašanje prema ženama, a što je iskorištavanje pozicije moći. Potaknuti ljude da prijave, da govore o problemima, pridonijelo je detabuiziranju nekih tema, poput mentalnog zdravlja, ili seksualnog nasilja. Primjerice, pokret #metoo proširio se upravo društvenim mrežama i pridonio tome da se neprimjereni seksualni komentari o ženama danas smatraju neprihvatljivim ponašanjem, a ne više "šalom", "zezancijom", pa čak i "komplimentom".

S druge strane, digitalni mediji popularizirali su "memsku" kulturu, satirične, humorističke prikaze aktualnosti. Memovi su postali oblik protesta, satiričan oblik iskazivanja nezadovoljstva nekim pojavama. Postoje ljudi koji političku korektnost vide kao sputavanje slobode izražavanja, pretjeranu osjetljivost. Pa onda se stereotipi nekada nađu u memovima kao način borbe protiv pretjeranog čistunstva. I to je također prirodno, rekla bih. Ipak, stereotipi su na taj način pretvoreni u "štos", "vic", gdje im je jedino moguće mjesto. Vicevi o manje pametnim plavušama, škrtim Škotima, lijenim Dalmatincima, ženama kao lošim vozačima… Ni to nije najsretnije rješenje. Ali, kao što ste rekli, ne postoji društvo, ne postoji povijesno razdoblje koje je u potpunosti lišeno stereotipa. Koliko im dopuštamo da diktiraju društvom, u kojim sferama komunikacije se pojavljuju, to ovisi o nama. I našoj društvenoj svijesti.

Ni politika ne može bez stereotipa, koji su i kakvi najčešći, u svijetu i kod nas? Koliko stereotipa možemo prepoznati u političkoj komunikaciji, političkoj retorici danas?

- Politika, odnosno politička komunikacija, slika je društva u cjelini. I zato je uvijek važno upozoravati na nedostatke, probleme i općenito lošu političku komunikaciju, jer je njezin utjecaj na društvo golem. E sad, ni politika nije lišena stereotipa. Čini mi se da su u politici najčešći stereotipi oni vezani uz rodnu diskriminaciju. Što žene mogu, što ne mogu te kakve bi trebale biti. I nisu muškarci ti koji su isključivo odgovorni za poticanje i održavanje tih stereotipa. Kako se koja zastupnica odjenula? Kakvu je frizuru imala? To su sve pitanja koja viđamo i po "ženskim" portalima i časopisima. A onda iz toga slijedi i neka slika kako bi žena "trebala izgledati". I fokus se prečesto stavlja na to kako je izgledala, a ne što je govorila. Bivša predsjednica također je primjer takvog tretmana. Doduše, ona, kad je bila na poziciji predsjednice, trebala se više i žešće boriti protiv toga. Sada to radi s nekim odmakom i žali se na prošli tretman. Da je u svom mandatu o tome više govorila, možda sad Zoran Milanović i ne bi bio predsjednik. I onda se dogodi da se pojave žene, poput Sandre Benčič, odlučne, žestoke kritičarke vlasti. I slagali se mi s njom ili ne, žestoki su kritičari vlasti svakom društvu potrebni. A ona se smatra "agresivnom", "konfliktnom" i "neženstvenom". I bojim se da će dio društva antagonistički reagirati na nju. Žene su preosjetljive za žustre političke borbe, a onda kad su žustre, histerične su, agresivne i neženstvene. Slično je i u biznisu. Svako okruženje koje je tradicionalno "muško" teško prihvaća žene. I ponavljam, tome pridonose stereotipi o ženama koje njeguju i žene i muškarci podjednako.



Ukupno uzevši, ali gledajući i pojedinačno, koji su zapravo stereotipi najopasniji za društvo koje teži biti suvremeno, bez predrasuda, komunikacijski moderno i usmjereno prema toleranciji, transparentnosti, razvoju i napretku? Jesu li to rodni, etnički i rasni stereotipi, stereotipi u popularnoj kulturi (cajke, narodnjaci primjerice, sada aktualni), ili nešto drugo, treće...)?

- Stereotipi su inhibitori razvoja društva i napretka civilizacije. Društvo napreduje bolje i razvija se brže i više kada je raznoliko, kada je multikulturalno, kada u njemu vlada šarenilo stavova, ideja, svjetonazora. Raznolikost nas potiče na kreativnost, to je čak i znanstveno dokazano. Čovjek se ne razvija kada je u svojim nepromjenjivim granicama i okvirima. Stagnira. A dugotrajna stagnacija vodi nazadovanju. Kvalificirati ljude kao nazadne i bigotne jer su vjernici, jednako je loše kao diskriminirati one koji su drugačije seksualne orijentacije. Još jedan stereotip koji smatram da moramo razbiti jest onaj o liberalnoj struji u Hrvatskoj kao progresivnoj, a konzervativnoj kao nazadnoj. Nije čovjek liberalan ako podržava raznolikost i pluralizam, a ruga se ljudima koji idu u crkvu, na hodočašće, ili brani neki hod koji propagira vrijednosti drugačije od vlastitih.

U svakom društvu postoje oni kojima su pri vrhu vrijednosti poput obiteljskog života i vjere, ali i oni koji se zalažu za osobne slobode i prava pojedinca. Nitko nikome ništa ne treba braniti. Supostojanje različitih preferiranih vrijednosti je moguće, štoviše, ono je i poželjno. Problem je, naravno, kada se putem zakona, zabrana, ili ograničavanja određene vrijednosti, žele nametnuti cijelom društvu. Zato je i u politici važno da postoje zastupnici svih struja koje brinu o tome da nijedan zakon nikoga ne lišava njegovih temeljnih prava. Ali, braniti ikome da sluša određenu vrstu glazbe, da odlazi na koncerte koje želi, da se priključi hodu kojem želi, da voli onog koga želi, unazadit će društvo. I definitivno ga neće staviti u kategoriju europske metropole. (D.J.)