Nakon što smo konačno ušli i u eurozonu i schengenski prostor, a sve nakon pristupanja, prvo NATO-u, pa nakon mukotrpnih pregovora te prilagodbe i u Europsku uniju, mnogi se s pravom ponose zbog ostvarenih ciljeva i pripadnosti modernoj zapadnoj demokraciji. No, bez obzira na uspjehe, možemo se također zapitati jesmo li se odmaknuli od stereotipa koji nas prate kroz povijest, od kojih nam mnogi ne daju naprijed, i koliko smo se zaista integrirali u suvremene svjetske civilizacijske trendove. Jer, identitetska slika hrvatskog društva nadasve je kompleksna i nimalo jednoznačna. I ako bismo pokušali odgovoriti na jednostavno pitanje - kakvi su Hrvati, ni odgovor ne bi bio nimalo jednostavan. Bio bi umnogome kompleksan, uostalom kao što je kompleksan i sam fenomen identiteta, a posredno i mentaliteta.
Stoga nikad dovoljno pitanja o stereotipima, predrasudama i suvremenosti, pa ni u ovom trenutku s eurom u novčanicima - jesmo li doista svjesni tko smo i što smo, do kuda smo stigli i kamo idemo... Nekoliko domaćih stručnjaka doista se trudi odgovoriti na to i na još mnoštvo pitanja. U Hrvatskoj je napisano nekoliko zapaženih knjiga o identitetu i imidžu Hrvata i Hrvatske, pa je uz niz vrijednih znanstvenih istraživanja moguće složiti više ili manje relevantnu hrvatsku identitetsku sliku, s više ili manje ozbiljnosti i humora, a onda i donijeti zaključak o stereotipima, pa i predrasudama. Tu su, primjerice, relevantni tekstovi znanstvenika Bože Skoke s naglascima poput: Što su najveći hrvatski potencijali i doprinosi suvremenoj Europi? Zašto su Hrvati ljubomorni i imaju više od stotinu političkih stranaka? Jesu li Hrvati složni jedino u ratu i sportu? Zbog čega Hrvati nisu sigurni kad slave Dan državnosti? Zašto su se stoljećima iseljavali i još iseljavaju, a stranci žele postati Hrvati? Kako Hrvatska ne zna iskoristiti svoje prirodne ljepote i turističke potencijale? To su samo neke od tema na koje je zapravo teško odgovoriti.
PRIVID SIGURNOSTI
Izmeđe ostalog, pitanje je primjerice i kako se danas u Hrvatskoj tretira domoljublje, a kako nacionalizam, što se nerijetko kod nas poistovjećuje i isprepleće u javnom govoru, posebice u slučajevima kad su neke drame, problemi, kad se oko toga povezuje država kao takva, njezina uloga, odgovornost, demokracija... I svi su domoljubi kad nešto traže i zahtijevaju od države, a kad to ne dobiju, onda galame i prozivaju državu da se ne brine, da je loša, da ne vodi računa o svojim domoljubima, proziva se vlast da je udvornička, a ne domoljubna... Jer, jednostavno, za velik broj Hrvata to je konstantnost u razmišljanju koje se teško ili nikako ne mogu riješiti. Stereotip ili ne, negativne konotacije trajno su obilježje društva koje, koliko vidimo, i dalje sazrijeva i razvija se kroz izazove s kojima se svi suočavamo i u ovim kriznim vremenima.
Prof. dr. sc. Dinka Čorkalo Biruški, psihologinja s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ne tako davno objasnila je zašto veliki broj građana i dalje daje prednost nacionalizmu i drugim spornim vrijednostima nad ekonomskim reformama u smislu izbornog argumenta. "Bilo bi razumno pretpostaviti da je u uvjetima ekonomske deprivacije prva briga zadovoljiti egzistencijalne potrebe. I jest, kada bismo bili isključivo racionalni akteri, što nismo. Čovjekovo je funkcioniranje motivirano mnogim ‘ulazima‘, nezadovoljene ili slabo zadovoljene primarne potrebe su samo jedan. Ekonomska se kriza ‘nasadila‘ na već iscrpljene resurse suočavanja društva s ratom, poraćem, promjenom društvenog i vrijednosnog sustava. Zašto? Najkraći je odgovor - zato što vlastita grupa nudi privid sigurnosti, pa čovjek razmišlja: ako zbijemo redove, ako imenujemo krivce za svoju nesreću i ne dopustimo im da postanu ‘jedni od nas‘, ako štitimo svoje, ako se riješimo onih koji su nam sve skrivili, bit ćemo sigurni. Takve ili slične poruke čujemo gotovo dnevno", smatra Čorkalo Biruški. Što se, pak, domoljublja tiče, sociolog i znanstvenik Renato Matić navodi: "Najbolja definicija domoljublja jest odgovor na pitanje u kakvom društvu želim živjeti i u kakvom društvu želim da mi odrastaju djeca. Domoljublje se ne ostvaruje govorom, simbolima, već činjenjem dobra. Tko dobronamjerno i odgovorno živi, poštujući ljude oko sebe, istinski je domoljub." Koliko je u takvim razmišljanjima stereotipnosti, čak i izvjesnih doza predrasuda, ostavljamo čitateljima da sami zaključe.
Zapravo domoljublje ne bi trebalo biti stereotip, ali se zahvaljujući populistima i demagozima pretvorilo u stereotipnu frazu, koju se mnogi obični ljudi srame spominjati. Što je također načelno pogrešno, kao što je i pogrešno domoljublje držati suvišnim i nazadnim stavljajući RH u kontekst EU-a, u kojemu smo jednakopravni građani Unije, a ne građani "trećeg reda", premda ipak nemamo standard i kvalitetu života kao prosječni građani EU-a. Ali nije nam kriv EU zato što smo jedva ravnopravni Bugarima i Rumunjima. Krivi smo sami, najviše!
Premda populistička i demagoška retorika koja uspijeva uvjeriti ljude u laž nanosi najviše štete društvu i politici, stereotipnih razmišljanja na manjka ni u ekonomiji, gospodarskom razvoju... Između ostalog, često se provlači stereotip da će nas spasiti samo strane investicije, što je pogrešno, ističe ekonomist Ljubo Jurčić. One nikad nisu razvile ni jednu zemlju, pa neće ni našu. Stranim investitorima cilj je ostvariti što veću korist na štetu drugog. Cilj odgovorne politike treba biti održiv demografski razvoj zemlje, kvalitetan život građana, kvalitetan okoliš te ulaganje u obrazovanje i kulturu. Sav ostali folklor nema veze s kritičkim domoljubljem, zaključuje sveučilišni profesor Jurčić.
Stereotipa su krcata i druga područja hrvatskog društva, primjerice turizam. U tom kontekstu zanimljivo je mišljenje dr. Robina Harrisa, povjesničara s Oxforda i bivšeg savjetnika britanske premijerke Margaret Thatcher. Tako Harris u jednoj od najboljih svjetskih knjiga o povijesti Dubrovnika ističe kako Britanci prepoznaju Hrvatsku jedino kao turističku destinaciju te kako ju smatraju malom, ali junačkom zemljom. Stereotip? Naravno! O Hrvatima, kakvi jesu, na razmeđi konzervativnih stereotipa i naprednih suvremenih referenci, pisali su i mnogi uglednici iz emigracije poput Borisa Marune. O tomu kakvi su Hrvati "sami po sebi", robuju li stereotipima više ili manje u odnosu na druge narode, raspravlja se i na portalima, u digitaliziranom svijetu. "S jedne strane bogati duh i otvorenost Mediterana, s druge uštogljenost austro-ugarskog nasljeđa, a s treće utjecaj Balkana sa svim njegovim čarima, ali i sirovošću. A utjecali smo i jedni na druge i međusobno se mijenjali i prilagođavali, pa smo svakako međusobno sličniji negoli smo slični drugim europskim narodima", navodi i autorica teksta A. D. Brkić na portalu CroExpress.eu.
PUT U DISKRIMINACIJU
Za kraj valja pojam stereotip pojasniti na razini same definicije. Dakle, kako piše na relevantnom portalu enciklopedija.hr, stereotip (stereo- + -tip, prema franc. stéréotype), sklop je pojednostavnjenih i pretjerano uopćenih osobina koje se pridaju svim pripadnicima neke društv. skupine (etničke, rasne i dr.). Raširena i razmjerno trajna kognitivna shema o zajedničkim, češće negativnim nego pozitivnim značajkama društv. skupine (npr. profesori su rastreseni i sitničavi, Japanci marljivi i točni, crnci glazbeno nadareni i skloni lagodnu životu). Stereotipi pojednostavnjivanjem složene društv. sredine olakšavaju obradbu informacija i snalaženje u njoj. Tako se npr. nedostatne informacije o značajkama pojedinca nadoknađuju "znanjem" o osobinama skupine kojoj on pripada. U širem značenju, često ponavljan, neizvoran postupak ili djelo, klišej.
Komplicirano ili ne, zaključite sami! Drugim riječima, nema države u svijetu koja je bez stereotipa (predrasuda, također). Stereotipi sami po sebi mogu biti i pozitivni, iako su češće negativnih konotacija. Pritom ih ni jedno suvremeno društvo ne može izbjeći niti to treba činiti. Problem je kad stereotipi postaju predrasude pa se pretvaraju u anomalije i sindrome. Primjerice, nerijetko čujemo da u nas još uvijek vlada tzv. socijalistički mentalitet, uključujući i njegov odraz u politici. Nerijetko slušamo i o sindromu sumnje ("skeptičan odnos prema državi i romantičan prema domovini"; S. Letica), sindromu površnosti ("ne da nam se učiti, ne da nam se raditi, prožela nas je kultura divljenja instant-zvijezdama"; V. Srića), sindromu politikantstva, populizma i demagogije (retorika Milanovića, mostovaca, lijevih i desnih...). I kad predrasude prerastu u djelovanje, potaknute stereotipima, tad postaju diskriminacija. Ali to je za neku buduću temu...
Damir Gregorović
Sve nijanse populizma
Na niz ključnih pitanja za snalaženje u suvremenom svijetu odgovore je pokušao dati i doc. dr. sc. Krešimir Krolo, sociolog sa zadarskog Sveučilišta, aktualizirajući jednu od suvremenih pošasti. Populizam postoji u mnogim nijansama i nije svaki populizam isti, naglasio je Krolo. Desni je populizam, primjerice, izrazito isključiv po pitanju tko sve spada u “kreposne” ljude, dok centristički i lijevi populizam nije. A populizam, društveni mediji i lažne vijesti jako dobro “surađuju”. Političari populisti često za kompleksne probleme nude jednostavna rješenja. Također, u objavama s puno emocija, a bez činjenica, uvijek možemo primijetiti da postoje namjere koje nisu najiskrenije, ističe Krolo.
Da je situacija u hrvatskom društvu, blago je reći “posebna”, svjedoči to kako je “otkrivati Hrvatima tko su i kakvi su te upozoravati ih na to kakvi bi mogli biti najnezahvalniji posao na svijetu”...
Svi su domoljubi kad nešto traže i zahtijevaju od države, a kad to ne dobiju, onda galame i prozivaju državu da se ne brine, da je loša, da ne vodi računa o svojim domoljubima...