Tridesetak godina unatrag snimao sam neku televizijsku reportažu, pa sam između ostaloga razgovarao i s važnim članom Budišina HSLS-a. Budući da smo zajedno igrali nogomet pokraj Filozofskog fakulteta za vrijeme studija, moj je sugovornik bio prema meni otvoreniji nego prema drugima. U povjerenju mi je rekao kako mu je postalo jasno da će vodeća stranka ovu državu voditi sljedećih pedeset godina i da se protiv toga ništa ne može. Odlučio je dakle promijeniti dres. Za prelazak u kraljevski politički klub dobio je toliko toga da bi mu bilo tko sklon materijalnim vrijednostima morao pozavidjeti. Prvih trideset od najavljenih pedeset godina svjedoči da su oni koji su ga uvjeravali znali o čemu govore, odnosno da je vladajuća politička korporacija svoje temelje postavila vrlo promišljeno - navodi prof. dr. sc. Sead Alić, hrvatski filozof i književnik, predavač na Sveučilištu Sjever u Varaždinu te u nastavku svoga komentara za ovotjedni Magazin piše:

- Ni danas, toliko godina poslije, objektivan se promatrač ne može oteti dojmu da je proizvodnja ideoloških istina najsnažnija industrija u Hrvatskoj. Možda je ova zemlja po mnogo čemu u sredini, a po nekim parametrima na začelju, ali gotovo da joj nema premca u stvaranju i štićenju stereotipa o slobodi, nezavisnosti, demokratičnosti, političkom pluralizmu, neovisnosti medija, razdvojenosti zakonodavne, sudbene i izvršne vlasti… Jednostavno, kao da se retorika uvjeravanja bivšeg političkog sustava nekim čudom prenijela i u novonastalu državu. Kao da nije riječ o drugim ljudima koji stvaraju neki novi poredak. Kao da su isti ljudi odjenuli neku novu odjeću.



Članstvo u stranci ostalo je jednako vrijedno. Stranačka knjižica mnogo je važnija od članske knjižice knjižnice. Posao se demokratski udjeljuje prema interesima hijerarhija. Privatizirana zemlja sada i službeno pripada onima koji su nekada samo njome upravljali, odnosno njihovim nasljednicima i sljedbenicima. Medijski ljudi ne odlaze više u "kockicu", ali samo zato što vlast tamo više ne stoluje. Raslojavanje društva na bogate, silno bogate, siromašne i vrlo siromašne izvedeno je prema željama i parametrima vladajuće nomenklature - u skladu sa zakonom i svim načelima suvremene pravednosti.

Kritika političke ekonomije već nas stoljeće i pol najmanje uči da su i država, i nacija, i bruto nacionalni dohodak, i sportski uspjesi, i ponos… - nerijetko samo dimna zavjesa za proizvodnju navijača na tribinama. Gladijatori na ekonomskom terenu igraju se igre skrivača, a nomenklatura iz loža bilježi prihode i traži načine kako da ih sakrije od mogućeg navijačkog bijesa.

Ocjenjivati jedno društvo ili državu isto je što i organizirati izbor najboljeg pripovjedača među pripovjedačima, najljepše sjene među sjenama na zidu ili izbor najuvjerljivijeg reklamnog filma. Danas je to posebno naglašeno jer živimo u društvu slojevitog licemjerja i slojevitih laži. Igramo uloge koje su nam dodijeljene, odnosno za koje smo se izborili, dolazeći s vremenom do svijesti da zagovarati istinu znači biti izbačen iz predstave.

Da je Amerika zemlja demokracije - stereotip je koji će trebati razbijati godinama, a možda i desetljećima. Karl Marx nije kriv za grijehe birokratskog antisocijalizma i gulage u SSSR-u (jer nije predviđao da će se revolucija dogoditi u siromašnoj zemlji nepismenog seoskog stanovništva, nego tamo gdje će kapitalizam po logici stvari educirati proletarijat, dakle u najbogatijim zemljama), ali to je postao stereotip kojim se globalni kapitalizam hrabri na putu daljnjeg porobljavanja svijeta. Rat u Ukrajini nemoguće je prikazati u crno-bijeloj tehnici. Ratovi koje je Amerika pokretala (posebno posljednjih desetljeća) nemaju nikakve veze s uvođenjem demokracije. I tako do sutra.

Svaka je socijalizacija odrastanje za stereotipe. Svaka edukacija u pravilu proizvodnja je prilagodljivih ljudi. Nije nikakva tajna da "prilagodljivi" profesori proizvode konformističku svijest svojih učenika. Nije tajna ni da su na to uglavnom natjerani sustavom nagrađivanja (napredovanjima u zvanjima i sl). Nije tajna da je prepisivanje i supotpisivanje znanstvenih radova postala metoda proizvodnje lažnih znanstvenika. Nije tajna da najviše lažnih znanstvenika ima među onima koji odlučuju o uvjetima po kojima će se raditi na sveučilištima, dakle među političarima i njihovim "suborcima". Copy-paste kultura proizvela je copy-paste znanstvenike. To je vrsta znanstvenika koja je svladala sve metode betoniranja vlastite pozicije u hijerarhiji. Za znanost kao takvu malo se nađe vremena.



Jedan od važnih pokazatelja u kakvom društvu i kakvoj državi živimo, odnos je prema kritici. Svako društvo koje želi naprijed razvija kanale komunikacije kroz koje će kritička misao doći do izražaja. Ako se ona sprječava, to je jasan znak da se društvo zatvara u svoje ideološke "istine", odnosno da je s istinom nije spremno suočiti.

Stanje u državi i društvu najbolje se može (pr)ocijeniti po odnosu politike prema istini u medijima, medijskom traganju za istinom, odnosno medijskim djelatnicima. Ako politika upravlja medijima, financira poslušnost i onemogućuje slobodu medija, onda je riječ o lijepo dizajniranoj medijskoj neslobodi. Paradoksalna je činjenica da mediji mogu biti slobodni, ali da ih to ne obvezuje tragati za istinom i kritički valorizirati zbivanja u društvu i državi. Mediji su slobodni, ali kupljeni. Na sličan način čovjek može biti politički emancipiran (kako je pisao Marx), a da bude daleko od ljudske emancipacije.

Hrvatska se može pohvaliti povremenim sufinanciranjima, donesenim dokumentima kojima je sloboda medija zagarantirana, pa i fondovima za raznolikost i sličnim oblicima pomoći medijima. Nažalost, u većini slučajeva novac koji se troši odlazi na proizvodnju poslušnosti odnosno održavanje sustava koji će kvalitetno odglumiti kritički pristup, ali koji će paziti da ne ulazi u bitne odnose i bitne probleme.

To, naravno, nije specifikum situacije u Hrvatskoj. Mediji su postali PR organizacije lokalnih, državnih, regionalnih ili globalnih političkih hijerarhija. Hrvatska se samo uključila u trend oduzimanja moći i autonomije bilo kome osim političkim hijerarhijama kao egzekutorima globalnih moćnika. Rijetki ljudi u rijetkim trenucima uspiju nadrasti okove stereotipa. To su trenuci otvorenosti intelekta koji uspijeva fenomen koji promatra ili interpretira sagledati spoznajno-kritičkom, moralnom i stvaralačkom vertikalom. Izostajanje bilo koje od ovih vertikala vodi nekritičkom, nemoralnom ili nekreativnom preuzimanju već postojećih obrazaca. Stereotipi su danas, nažalost, putokazi za većinu građana pretvorenih u navijače.