Gledajući u širem kontekstu moderne Hrvatske, jesmo li i u kojoj mjeri konačno dosegnuli višu razinu parlamentarne demokracije, uključujući i javnu komunikaciju, ili je taj proces odrastanja i sazrijevanja još uvijek nedovršen, u razvoju..., s obzirom na sve što slušamo, gledamo i čemu svjedočimo na domaćoj političkoj sceni, a što neki mediji prezentiraju na uobičajen, senzacionalistički i nerijetko neodgovoran, način - pitali smo izv. prof. dr. sc. Gordanu Tkalec, v. d. pročelnika Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo Sveučilišta Sjever, SC Koprivnica.

- Razina parlamentarne demokracije u Hrvatskoj, osobito ako u ocjenu uključimo javnu komunikaciju, još uvijek nije na, kako ste naveli, višoj razini. Prateći smjernice kretanja njezina razvoja, možemo zaključiti da još dugo neće ni biti.

Više je razloga za to. Ako želimo maksimalno pojednostaviti uzroke, možemo se samo zadržati na osnovnom suodnosu, a to je onaj birača i biranih. U demokraciji bilo kojega oblika birači su ti koji imaju vlast i oni je, preko demokratskih izbora, povjeravaju izabranima, koji i dalje ostaju odgovorni onima koji su ih izabrali, dakle biračima. Kod nas, kao i u svakoj drugoj demokratskoj zemlji, stvari također funkcioniraju na taj način. Ono što se razlikuje, to je tumačenje i provedba toga suodnosa. Naše biračko tijelo ima podosta melankoličan odnos prema demokratskim mehanizmima i, poučeno iskustvom, ne vjeruje previše u mogućnost promjene nabolje. Ni vladajući ni oporba ne čine mnogo, odnosno ne čine gotovo ništa da bi taj odnos promijenili. Mediji su ti koji čine izvjesne napore u demokratizaciji cijeloga društva i možemo zaključiti da su u Hrvatskoj oni uistinu čuvari demokracije. Najviše se to očituje u otkrivanju korupcijskih afera, gdje se pojedini novinari izlažu ne bi li u javnom interesu otkrili gnusne zloporabe moći. Nažalost, zbog lošeg sudstva u Hrvatskoj često ostaje samo na tome, što opet pogoduje melankoličnom stavu birača. I tako se vrtimo u krug.

Kakva je uloga medija kad se radi o politici, odnosno prezentaciji političke scene, njezinih sudionika...?

- Medijska prezentacija političke scene nešto je sasvim drugo. Na globalnoj medijskoj sceni postoji tabloidizacija, odnosno prikazivanje lakših tema na jednostavniji način uz obvezno žutilo. Sve to dodatno je potaknuto objavama na društvenim mrežama, koje zbog svoje specifičnosti ne trpe dulje analitičke tekstove. No u Hrvatskoj ponovno imamo specifikum. Uzmimo samo primjer finske premijerke Sanne Marin, koja je stavljena na stup srama zbog snimki s privatne zabave na kojoj se ništa spektakularno ni kažnjivo nije dogodilo. Nakon toga premijerka se duboko ispričala biračima i izrazila kajanje zbog učinjenoga. Ili britanski premijer Boris Johnson, koji je zbog organiziranja zabava u vrijeme korone morao podnijeti ostavku. Ili austrijski kancelar Sebastian Kurz, koji podnosi ostavku nakon što je osumnjičen u korupcijskom skandalu. Kod nas se otkrivaju korupcijske afere, zlouporabe položaja i ovlasti, pljačke javne imovine, podižu se optužnice... Ostavke, međutim, vrlo rijetko vidimo. Ono što se događa, i to je dobro, jest da članovi Vlade koji su uključeni u korupcijske skandale bivaju smijenjeni, ali pri tome ne samo što nema isprike nego se i stavlja krivnja na novinare i na one koji su omogućili da se za optužnice i uhićenja sazna. To nikako ne može biti odlika demokratskoga društva. Posebna je priča sudsko procesuiranje (političkih) moćnika, koje ne daje poruku da su navedene zlouporabe nedopustive, nemoralne i (brzo i oštro) kažnjive. Još je apsurdnija situacija što, ako već sudstvo djelotvorno ne kažnjava, ni biračko tijelo to ne čini. Pa tako imamo situacije da su iznova izabirani i oni kojima je dokazana krivnja za zloupotrebu položaja, ali i oni koji su "držali ljestve". Visoka razina bahatosti stoga je sasvim razumljiva, jer je, očito, dopuštena. Zločesti će reći da je mazohističko biračko tijelo čak i voli.

Kad bismo uspoređivali vlast i oporbu kod nas i u drugim demokratskim državama, koje su sličnosti, koje razlike, kakav bi bio zaključak u tome smislu, napose retoričkom i komunikacijskom? Gledajući širu sliku, je li populizam u komunikaciji danas izraženiji na oporbenoj sceni ili u pojedinom opcijama koje su na vlasti?

- Osnovna razlika između nas i ostalih demokratskih država je u tome što između vlasti i oporbe na našoj političkoj sceni nema prevelikih ideoloških razlika, odnosno one se čine poprilično umjetnima. Zato se kod nas, što bi u drugim zemljama bilo apsurdno (i kod nas jest, ali smo se valjda naviknuli), stalno apostrofiraju razlike na razini partizana i ustaša. Jer drugih razlika gotovo i nema, odnosno one nisu dovoljno uvjerljive ni samim političkim akterima. Stvara se dojam da je vlastiti interes ono što hrvatske političare potiče na djelovanje. Mediji su uspjeli nametnuti stav vladajućih da oporba nije sposobna za vlast, a oporba, kada dođe na vlast, taj stav često i potvrđuje. Općenito je retorika vrlo snažna i gruba, a djela u javnom interesu vrlo mlaka i nedostatna. I tu ponovno dolazimo do birača, koji smatraju da ništa i ne mogu promijeniti nabolje. Jer svaka opcija prvenstveno je interesna, a tek onda ideološka. I onda, kao i kod medija, kada nemamo ozbiljnih tema i djelovanja - ostaje nam zabava! Cijela se politička scena pretvorila u veliki reality show, gdje se pokušava na neproduktivan način pridobiti što veća minutaža u medijima, a time i simpatije publike/birača. To nije specifično samo za nas. U Americi (a gdje drugdje?) otišli su i korak dalje, pa je kandidat za američki Kongres i umirovljeni bojnik američke vojske objavio i na PornHub postavio vlastitu snimku seksa s pornozvijezdom s ciljem promidžbene kampanje. To se, za sada, u Hrvatskoj čini nevjerojatnim, ali to je donedavno bila i kavanska razina dijaloga, kojom trenutno obiluje hrvatska politička scena.

Fragmentacija Sabora RH dosegnula je nove vrhunce, s jedne strane imamo ujedinjenu (premda ideološki različitu) oporbu, s druge strane HDZ i koalicijske partnere, u nepomirljivim stavovima i komunikaciji i oko aktualnog novog zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, da o nekim drugim inicijativama i interpelacijama i ne govormo. Vaš komentar na sve to, na takve komunikacijske "gluhe telefone"...?

- Ne radi se ovdje o gluhim telefonima. Ovo je vrlo plodno tlo za samopromociju jer važnost teme privlači pozornost publike. Namjerno ne govorim o biračima ili građanima, nego baš o publici. Publika promatra i vrlo je malena vjerojatnost da će djelovati. A na pozornici je sukob. Sukob je uvijek zanimljiv publici. Na pozornici su, kao i uvijek, protagonist i antagonist. Važno je pokazati moć. Vrlo je vjerojatno da će protagonist pobijediti, ali antagonist mora dokazati nemoralnost protagonista, a protagonist mora pokazati da je puno jači i na kraju pobijediti. Kao što vidimo, u sabornici trenutno vladaju zakonitosti teatra, a dijalog je ovdje s ciljem stvaranja napetosti. Već duže vrijeme, ne samo u Hrvatskom saboru, izostaje konstruktivan dijalog s ciljem pomirivanja razlika i stvaranja konsenzusa. Takav dijalog izostaje i u svakodnevnom životu. S pojavom globalnih društvenih mreža možete pronaći istomišljenike o svakoj mogućoj ideji (ma koliko glupa bila) i uvjeriti sebe da ste u pravu. Istovremeno pronaći ćete i zagrižene protivnike. Uopće nije važno o čemu se radi, važno je isticati sebe i ocrniti druge. O nekom nalaženju na pola puta nema ni govora.

Ono što osobito smeta jest neproduktivno govorenje, zamjena uzroka i posljedice, često korištenje poruge umjesto argumentacije. Sve su to primjeri kako ne bi trebalo voditi dijalog. Međutim, ako vam je cilj samopromocija, a ne rješenje problema, onda su to legitimne metode. Jer očito postižu rezultat. Mediji bi, možda, trebali imati korektivnu ulogu i ne dopustiti očiti populizam, odnosno trebali bi se kritički odnositi prema njemu. Ali, s druge strane, ne možemo im zamjeriti jer su u političarima dobili nepresušan izvor infotainmenta. A to je ono što prodaje medijski sadržaj. Više ćete pregleda i veću čitanost dobiti kada objavite neki sukob (osobito ako je potkrijepljen uvredama) nego kritičku analizu.



Za kraj mi se nameće jedno zanimljivo pitanje o kojem se kod nas malo ili premalo priča. Naime, može li se govoriti i o muškoj i ženskoj retorici na političkoj sceni u RH, koje bi bile sličnosti, koje razlike? Kako pišu Gordana Varošanec-Škarić i Branka Šegvić, rana lingvistička istraživanja pokazala su da se neke od najvećih razlika između govora muškaraca i žena mogu naći na razini diskursa.

- Razgovor o muškoj i ženskoj retorici u politici, bez opsežnog istraživanja temeljenog na velikom uzorku, vodit će samo dodatnoj stereotipizaciji, a to je ono što svakako moramo izbjeći. U članku koji navodite kaže se "Različite lingvističke strategije (...) uvjetovane su društvenim ulogama, odnosno različitim položajem muškaraca i žena u društvu." U politici (bar kod nas) i žene i muškarci imaju istu društvenu ulogu i isti položaj u društvu, zar ne? Tako da pronalaženje različitih rodno uvjetovanih diskursnih tipova može biti samo pokazatelj neravnopravnosti, koja je često i nesvjesno potencirana u medijima. Retorika u politici većinom je "muška", bilo da se njome koriste muškarci, bilo žene. Žene u politici, da bi ih ozbiljno prihvaćali, mahom uvijek prihvaćaju tu "mušku" retoriku. Općenito podjelu retorike na "mušku" i "žensku" smatram, u najmanju ruku, nezgrapnom i seksističkom. Zašto bi "muška" retorika išla smjerom dominacije i moći, a "ženska" nužno smjerom kompromisa i solidarnosti? Vjerojatno slijedom nametnutih ili naslijeđenih uloga. Ono što zabrinjava jest općenito srozavanje retoričke razine, a to se ne može svesti na nazivnik "muške" retorike. To je jednostavno rastući primitivizam. Kojemu je dodana moć.

Ako govorimo o retorici, možda trebamo krenuti otpočetka i sjetiti se Aristotela, koji je u svojoj "Retorici" ustvrdio da je govor oblikotvoran višestruko: suoblikuje govornikovu svijest, retoričkom strategijom oblikuje tuđe svijesti i drugim djelatnostima preoblikuje svijet, dok nejasan govor ne postiže cilja. Kod nas, međutim, bez razlike između žena i muškaraca, postoji mistificiranje govorom, koje ne udovoljava retoričkim uvjetima. Govor je neistinit, nejasan, nepotrebno opširan, irelevantan, neupotrebljiv za primatelja (ne služi komunikaciji), oponaša istinitost i iskrenost te prešućuje prave govornikove namjere. Govorom se stvara poželjna slika vlastite osobnosti, istinitim se proglašava samo jedno od mogućih tumačenja, a istina i laž prikazuju se kao ideološke kategorije.

Osim toga, nevjerojatno je prisutno neproizvodno govorenje, koje ne služi slušatelju, u njemu se ne kazuje ništa, ali ima okupljačku snagu. Po tome smo puno bliži Platonu, koji je ustvrdio kako je glavni cilj retorike uvjeriti slušatelje, a da bi se to postiglo, često nije bitna istina, nego uvjerljivost. I tu smo vrlo daleko od Kvintilijanove tvrdnje da samo čestit čovjek smije biti govornik. Pri tome nije važno je li to muškarac ili žena. (D.J.)