I ove godine bit će dodijeljena priznanje ‘‘Ponos Hrvatske‘‘, i to 4. veljače na Prisavlju, a do tada svakoga dana će u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" biti predstavljani dobitnici. Među njima je i Jelena Pervan, književnica za djecu, svoje priče već godinama priča po cijeloj Hrvatskoj. Kao djevojčica nije voljela čitati, voljela se igrati. Kao gimnazijalka odlučila je napisati priču za sebe - kakvu bi sama željela pročitati. A danas je njezin san da sva djeca zavole priče.

- Puno djece ne voli, ne može, ima određene teškoće u čitanju i to im stvara otpor. Moja vizija je bila kad sam radila Kuću od priča i sve svoje radionice da te radionice budu usmjerene na smanjivanje tog otpora. Da budu vesele, da budu otvorene i da djeci daju priliku da nauče da priča može biti izvor veselja, da smišljanje i pisanje priča može biti jedan super zabavan hobi. Tako da je cijeli taj moj program kreativnog pisanja za školarce zapravo fokusiran na to da ih opusti i da priliku da se izraze, da strukturiraju misli u svojoj glavi i da im stvaranje priča postane zabavno - rekla je Pervan, koja piše već deset godina, napisala je 14 knjiga i slikovnica. Oživjela je Mrljeka i Prljeka, baku Zmazanku i medvjedića Hrkala. Priča djeci po knjižnicama diljem Hrvatske kao i u svojoj Kući od priča. Kad je primijetila da neka djeca, zbog poteškoća u razvoju, ostaju zakinuta, naučila je kako i njima pričati.

- Imala sam potrebu i takvoj djeci približiti priču i onda sam počela malo istraživati. U inozemstvu postoje različite tehnike pričanja priča djeci koja imaju višestruke teškoće, bilo probleme sa sluhom, vidom, senzoričke teškoće... To je nešto što se zove senzoričke priče. Počela sam izučavati kako se to radi, eksperimentirati, isprobavati, nekad griješiti, nekad uspijevati. Tako sam napravila neki svoj sustav koji funkcionira i sad su te senzoričke priče nešto što mene najviše približava djeci s poteškoćama - priča Pervan i dodaje kako svaka priča može postati senzorička. Književnica podijeli priču na desetak važnih rečenica kojima doda neku aktivnost koja se zasniva na osjetilima.

- Ono što je meni uvijek misao vodilja je da pričam priču djetetu. Ne gledam njegovu teškoću i to je nešto što je sekundarno. Ono što je kod djece s teškoćama specifično je da vi morate pronaći način kako da ta priča najbolje dođe do njih. Naravno da nije isto ako dijete ima teškoće sa sluhom ili s vidom ili neke senzoričke teškoće. Iznimno je važno poznavati svoju publiku, surađivati i s rehabilitatorima, s roditeljima i radnim terapeutima da bismo zajednički stvorili okružje koje će za njih biti sigurno i dovoljno blisko, da se mogu opustiti i priču doživjeti na najbolji način - rekla je Pervan.

- Uspostavlja neposrednu komunikaciju, koja je topla i iskrena. Svaki put kad Jelena ima susret, čitav dječji odjel bude ispunjen djecom - kazala je Petra Dolanjski Harni iz zagrebačke knjižnice S. S. Kranjčevića. T.K.