ORAHOVICA

Rodio se sa samo 37 centimetara, malo duži od šake odraslog čovjeka, i 970 grama težine, s dijagnozom cerebralne paralize. Prema liječnicima, nikada nije trebao prohodati. No sve je opovrgnuo zahvaljujući svojoj nevjerojatnoj volji, vedrini, neizmjernoj ljubavi svoje obitelji i vjeri u Boga. On je poseban dječak - Karlo Šramek, danas osmogodišnjak koji ne poznaje riječ "prepreka" ili "ne mogu". Od rođenja je na operacijama, terapijama i vježbama po cijeloj Hrvatskoj.

- Rođen je tri mjeseca ranije, u šestom mjesecu trudnoće. Prva je dijagnoza bila strabizam te cerebralna paraliza sa 70 posto oštećenja na obje noge i desnoj ruci, uz liječničku tvrdnju kako nikada neće hodati. Nakon izlaska iz bolnice morali smo čekati tri mjeseca zbog težine i potom smo krenuli na prve vježbe. Početne su bile u Bizovcu, i to vježbe po Bobathu, što znači vježbe za učenje pokreta i normalizaciju tonusa mišića, što zbog težine slučaja nije išlo lako. Preporučili su nam Vojta terapiju, što znači poticanje mozga u aktiviranju urođenih i pohranjenih obrazaca pokreta koji se onda uključuju u koordinirano kretanje mišića trupa i udova. To smo odrađivali u Slavonskom Brodu, kamo smo putovali dvaput mjesečno sedam i pol godina. Danas ga redovito vodimo na privatne vježbe jer u njegovu se slučaju ne smije stati s vježbom dok je živ – priča Karlova majka Andreja. Karlo je uza sve vježbe prošao i nekoliko operacija, a svu je tu patnju izdržao borbeno, uz svoj karakteristični osmijeh.

- Teško mi je uopće opisati sve što je prošao, a on, kada ga pitate za sve to, samo se nasmije i kaže "idemo dalje". Koliku on ima snagu i volju, to je svima nama nevjerojatno, a usadili smo mu i vjeru u Boga, koji ga čuva i pomaže mu. Nema večeri da zaspi a da si ne zasvira pjesmu "Krist na žalu", to mu je himna. Jednostavno, Karlo je naš heroj i svima nama snaga za život – kaže majka Andreja i dodaje kako Karlo ne želi ni čuti da on nešto ne može kao druga djeca.

- Po svojoj je želji svuda, član Malih vatrogasaca u DVD-u Orahovica, ide u Tinker Labs, igra nogomet, vozi bicikl, trči koliko može, a prošle jeseni kada je krenuo u školi liječnici su nam preporučili da ga oslobodimo tjelesnog, no on je rekao: "Mama, onda ću ja morati sjediti i gledati druge kako rade, a ja ne. Ma ja to mogu." I danas, prema riječima njegove učiteljice, prvi izlazi na tjelesni i jako je sretan kada nešto postigne. A kad se samo sjetim jednog od pregleda kada sam ušla s njim u ordinaciju i liječnica me pitala: ‘‘Gdje je Karlo?‘‘, odgovorim: "Pa tu je pokraj mene‘‘, na što je liječnica s nevjericom rekla kako je po nalazima očekivala dijete u invalidskim kolicima, a on je gotovo utrčao u ordinaciju – kaže majka.

Karlo voli svirati gitaru, bisernicu, harmoniku, sve što dohvati, a ponajviše voli pjevati.

- Glazba mu je sve, jednostavno uživa, posebno pjevati. Nema svatova, rođendana ili bilo kakvog drugog slavlja da moj Karlo ne ode kod svirača sa svojom gitarom i traži mikrofon da zapjeva. Uvijek postane zvijezda večeri – kaže Karlov otac Darko.

Karlo je odličan učenik 1.a razreda, ima gotovo sve petice, ni tu za njega nema prepreka.

- Nevjerojatan je perfekcionist, ne trpi poraz i dok god nešto čega se uhvati ne odradi u onoj količini i kvaliteti za koju misli da je dobra, ne odustaje. Recimo, nema predmeta u školi za koji će reći da mu je najdraži, sve ih jednako voli i traži sebe u njima – kaže majka Andreja. Prepričava nam i Karlovu fazu kada je želio nositi samo košulje.

- Nismo znali što mu to znači, želio se odjenuti lijepo i izgledati lijepo. Jedan nam je psiholog rekao da to nije slučajno, da takva djeca time žele skrenuti pažnju s hendikepa koji imaju. Kod njega su nogice s hendikepom uočljive i zato je on želio biti lijep da ga svi gledaju tako, a ne u njegove noge, jednostavno im je želio skrenuti pažnju, kao i danas ocjenama i rezultatima u školi – kaže majka Andreja.

Obiteljska ljubav Karlova je posebna snaga, uz njega su uvijek bili, uz oca i majku, stariji brat Denis (22), bake Slavica i Adrijana, a posebno djedovi Stjepan i danas, nažalost, pokojni Jozo.

- Kad god mi je zbog nečega teško, samo se sjetim brata i odmah se nasmijem i pun snage krenem dalje. Kada pogledate Karla, vidite ljepotu života i koliko je vrijedno boriti se za svaki normalan dan. Za njega sve radim s punim srcem i dušom, sada mu pomažem s učenjem, idemo često zajedno u šetnju ili vožnju autom pa na utakmice, jer učiniti njega sretnim neprocjenjivo je – kaže brat Denis.

A Karlo o sebi ne govori puno.

- Radujem se svakom danu, volim ići u školu, volim trčati i igrati nogomet, a najviše volim svirati i pjevati. Sve ja to mogu, ma ništa nije teško – poručio je Karlo, dječak koji sa svojim životnim stavom može biti inspiracija svakome.