Četiri hrvatska para osumnjičena za trgovinu djecom u Zambiji puštena su da se brane sa slobode do suđenja, nakon što je nadležni sud ustvrdio da su reguliranjem privremenog boravka u zemlji ispunjeni uvjeti za puštanje iz pritvora, potvrđeno je Hini iz hrvatskih diplomatskih izvora.

U Hrvatskoj zanimanje javnosti za taj slučaj, ali i općenito za temu posvajanja djece iz inozemstva, ne prestaje pa se između ostalih oglasio i Vrhovni sud. Tako je nedavno taj najviši sud u Hrvatskoj izvijestio da je u postupcima posvojenja iz DR Konga postupalo 16 općinskih sudova. Pribavljeni su podaci od svih općinskih sudova u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2020. te iz podataka proizlazi da su sudovi podnijete prijedloge prihvatili i da nije bilo odbijajućih odluka, osim što je u jednom slučaju prijedlog bio povučen te je na temelju toga postupak priznanja obustavljen.

O "zambijskom slučaju" i temi posvojenja, razgovarali smo s prof. dr. sc. Brankom Rešetar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku?

- Prvo, posvojenje je pojam koji sa sobom nosi pozitivni, a ne negativni predznak. Nitko niti ne pomišlja da bi posvojenje sa sobom nosilo nešto negativno, ili kriminalno. Međutim, to ne znači da u svim vremenima nema profitera i kriminalaca koji koriste ratove, prirodne katastrofe, siromaštvo te druge teške okolnosti za postizanje vlastite materijalne koristi. Tako je i s međudržavnim posvojenjem kojemu je konvencijski cilj osigurati djetetu bez odgovarajuće roditeljske skrbi obitelj onda kada to nije moguće u državi djetetovog podrijetla. Nažalost, slučajevi međudržavnog posvojenja koji su se događali u proteklim desetljećima u Kambodži, Indiji, Gvatemali, pa tako i u DR Kongo te drugim afričkim državama, ukazali su na kriminalne radnje posrednika, odvjetnika, ravnatelja sirotišta u tim zemljama, koje su bile u pozadini pojedinih međudržavnih posvojenja, a čiji je cilj bila zarada. To je često značilo da su ne samo djeca, nego i posvojitelji, bili žrtve kriminala.

Drugo, za razliku od posvojenja prije pedesetak godina, kad se u pravilu posvajala novorođenčad napuštena zbog siromaštva, stigme maloljetničkog i izvanbračnog roditeljstva, posvojenje u 21. stoljeću značajno se promijenilo. Danas, zbog dostupnosti kontracepcije, nepostojanja stigme izvanbračnog djeteta i sl., mogućnost posvajanja novorođenčadi i male djece vrlo je rijetko. Osim toga, država je danas dužna zaštititi prava djece i roditelja na obiteljski život koliko god je to moguće. Ove promjene dovele su do sve rjeđeg posvajanja male djece i sve većeg broja posvojive djece starije životne dobi, djece s teškoćama u razvoju ili traumama zbog zlostavljanja ili zanemarivanja. Navedene promjene utjecale su na to da su želje posvojitelja ostale iste - posvojiti što manje i zdravo dijete, međutim, većina djece koju je moguće posvojiti u Hrvatskoj ne odgovaraju željama posvojitelja. To je jedan od razloga zašto pojedini posvojitelji teže posvojiti dijete iz nerazvijenih zemalja.

Što je zapravo u cijeloj toj priči bitno znati? S tim u svezi, kako je zakonski i pravno u RH regulirano posvajanje djece bilo u Hrvatskoj, bilo iz inozemstva?

- Rasprave o ovoj temu iskristalizirale su kako je pravni okvir za priznanje stranih sudskih odluka o posvojenju iz hrvatskog Zakona o međunarodnom privatnom pravu problem, jer se svodi na birokratsko priznanje. Osim toga, izostala je sudska provjera minimalnih standarda osiguranja zaštite prava djeteta, koji su mogli biti primijenjeni prema Haškoj konvenciji o zaštiti djece i međudržavnom posvojenju, bez obzira na to što DR Kongo nije potpisnik ove konvencije.

Posvojenje djece u Hrvatskoj uređeno je reformom obiteljskog zakonodavstva iz 2015. godine. Obiteljskim zakonom iz 2015. godine posvojenje u hrvatskoj regulirano je u skladu s europskim standardima propisanima Europskom konvencijom o posvojenju.

Može li se govoriti i o lošem radu hrvatskih sudova po tom pitanju...?

- Loša slika pravosuđa i rada sudaca, uz dužno poštovanje pojedinim sucima koji kvalitetno rade svoj posao, rezultat je dviju stvari: 1.) lošeg obrazovanja koje je usmjereno na potrebe i želje nastavnika, a ne na obrazovanje kvalitetnog pravnika i 2.) lošeg sustava izbora i napredovanja kako u akademskoj zajednici tako i u pravosuđu. Unatoč simbiozi uzroka lošeg stanja u pravosuđu, rekla bih da je loše obrazovanje na prvom mjestu.

Kakav bi mogao biti rasplet ovog "zambijskog slučaja"...?

- Kakav god rasplet bio, u svakom mogućem rješenju primarno se treba voditi računa o najboljem interesu djece preko čijih se leđa ne smiju prelamati pogreške sustava. (D.J.)