Odlučiti se za posvojenje djece iz Afrike svakako jest pitanje osobnog izbora, ali i situacije u Hrvatskoj, imajući u vidu nerazmjer između broja potencijalnih posvojitelja i broja djeca koja mogu biti posvojena. Također, iznositi općenite sumnje da se radi o krijumčarenju djece, kad se radi o posvojenoj djeci iz DR Konga i uopće iz trećih zemalja, bez temeljite istrage i dokaza je špekuliranje. Prije svega zbog više od 130 djece do sada posvojene iz DR Kongo - kaže klinička psihologinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, integrativna psihoterapeutkinja za djecu, adolescente i odrasle, stalna sudska vještakinja, koja u Zagrebu ima privatnu praksu GBF EDUCA.

Za hrvatske, a i za neke svjetske medije, slučaj s uhićenim hrvatskim državljanima pun je kontroverzi?

- U medijima se diskutira i u usporedbu stavlja "loša situacija s posvojenjem u Hrvatskoj" vs. "posvojenje iz DR Kongo". Čini mi se da je ovdje riječ o pojednostavljenom tumačenju uzroka tolikog interesa hrvatskih građana za posvajanje djece iz DR Kongo. Za bolji uvid u situaciju nužno je sagledati motivaciju, u kojim situacijama, iz kojih razloga i motiva se posvojitelji odlučuju za: a) posvojenje u Hrvatskoj; b) međunarodno posvojenje iz država potpisnica Haške konvencije o posvojenju; c) međunarodno posvojenje iz država koje nisu potpisnice Haške konvencije.

Posvojenja u Hrvatskoj zastajkuju iz različitih razloga. Jedan od njih vezan je i uz posvojitelje koji većinom priželjkuju posvojiti malu djecu (u dobi do tri godine), a pritom ih je pet puta veći broj nego djece podobne za posvojenje.

Međunarodno posvojenje iz država koje su potpisnice Haške konvencije traje neko vrijeme, odnosno dok se ne provedu sve propisane procedure. I tu dolazimo do uvjerenja da će u kraćem roku uspjeti posvojiti malo dijete iz neke od "trećih zemalja". Godine prolaze i djeci i njima. Kako i oni sami postaju stariji, pitanje je koliko je izgledno da će biti najbolji kandidati za posvajanje jako malog djeteta.

S druge strane, često se u Hrvatskoj roditeljima koji zlostavljaju i/ili zanemaruju svoju djecu predugo daje šansa "da se poprave", pa im se iz godine u godinu samo produžuje mjera kojom je njima oduzeto pravo da žive s djecom jednu godinu, pa drugu, pa treću..., dok roditeljima dajemo šansu, u isto vrijeme djeci oduzimamo šansu da budu posvojena jer narastu do dobi kada "zapnu" u sustavu zato što u toj dobi više nisu toliko interesantna posvojiteljima.

Neki nisu spremni posvojiti djecu s teškoćama, a zapravo nemaju informaciju da se neke od tih teškoća mogu adekvatnim tretmanom brzo i lako ispraviti.

Naravno, potpune odgovore trebaju dati nadležna državna tijela i posvojitelji. Kako bi došli do tih odgovora, sada je pravi trenutak postaviti što više pravih, ciljanih pitanja, poput: Osim DR Kongo, iz kojih još država su posvojena djeca koja žive u Hrvatskoj? Ima li i koje državno tijelo RH podatke o tome? Ako je DR Kongo država podrijetla za najviše do sada posvojene djece - pitanje "Zašto baš DR Kongo", doslovce vrišti od potrebe za odgovorima? Koja su tijela u DR Kongo mjerodavna za međunarodno posvajanje, koja nadziru zakonitost posvojenja? Koliko točno iznose administrativni i svi drugi troškovi službenih procedura, eventualnog liječničkog pregleda djeteta, putni troškovi posvojitelja, prijevoda dokumenata? Koliko novca su posvojitelji izdvojili, i ako ima razlike u iznosu, kome je sve novac išao? Ima li posrednika (službenih, neslužbenih) te koja je njihova uloga u procesu i u troškovima? Kako teče priprema djeteta podrijetlom iz DR Kongo koje dolazi živjeti u Hrvatsku? Je li utvrđeno zdravstveno stanje posvojene djece? Na koji način potencijalni posvojitelji osiguravaju sociokulturalnu prilagodbu i podršku djetetu po dolasku u Hrvatsku, govorno-jezični razvoj djece, kako teče njihova prilagodba na novu obitelj, razvoj privrženosti, nošenje s brojnim gubicima, pruža li im tko podršku?..., kao i brojna druga pitanja.

Može li se govoriti i o lošem radu RH sudova po pitanju posvojenje djece iz inozemstva, napose Afrike?

- Kao psiholog ne mogu ulaziti u rad sudova, ali upravo kao psihologa iznenađuje me da do sada nije postojala praksa provjere stranih dokumenata o posvojenju od strane sudova koji su ovjeravali te dokumente. Prepustila bih nadležnim tijelima ocjenu rada pojedinih (ili svih) sudova, ali rado bih čula u što kraćem roku da će se u interesu djece svi ti dokumenti provjeravati. Ne zaboravimo, ovdje se radi o životima djece, čija god ona bila i odakle god ona došla u RH. Sa životima djece nitko se ne smije poigravati, niti ih ugrožavati nemarnim, birokratskim i površnim postupanjem. Tko će djecu u ovakvoj situaciji zaštiti ako neće sud?!

S obzirom na moguću sumnju i na krijumčarenje djece kada se ide u crnu Afriku posvajati djecu, treba li reagirati i DORH te pokrenuti istragu u takvim i sličnim slučajevima zbog prijevare RH institucija, ako su im predočavali lažnu dokumentaciju, ili nisu imali dokumentaciju kakvu zakon propisuje?

- Ne bih koristila izraz "crna Afrika". Sva ranije posvojena djeca žive već dugo u Hrvatskoj. Ako nisu imali dokumentaciju kakvu zakon propisuje, a to je neki sud ovjerio, to je najprije trebao odmah znati dotični sud i adekvatno reagirati. Ako i kada se budu preispitivale ovjerene odluke da bi se došlo do nekakvog uvođenja reda i uspostave "naknadne pameti" sustava koji je odavno trebao biti uspostavljen, treba strogo voditi računa da se to ne slomi preko djece, koja su tko zna koliko trauma pretrpjela. Djeca su se već navikla na obitelj, prijatelje, vrtić, školu, uspostavila privrženost, adaptirala na ovu sredinu, naučila jezik..., svakako treba voditi računa da im se ne priušte neke nove separacijske traume dok odrasli "popravljaju" sustav.

Smatram da je trenutačni prioritet države da se hitno posloži sustav koji će slušati struku i u kojem će politika poštivati struku, a ne nestruku. Treba urediti ne samo sustav posvojenja, nego cijeli sustav zaštite najboljeg interesa djece. Na ovo godinama upozoravam, a posljednjih godina odgovorno tvrdim da zaštita djece ne napreduje, nego smo se vratili bar dvadeset godina unatrag. Djeca su mala, djeca ne znaju, ili ne smiju govoriti o svojoj zaštiti, ne mogu se zaštiti, ali mi odrasli moramo biti njihov glas i njihova jasna zaštita. A bojim se da na tom ispitu posljednjih godina sve više i češće padamo.

Kakav bi mogao biti rasplet ovog gordijskog čvora, zambijskog, kongoanskog, ali i hrvatskog? Upozoravate "da na temu zaštite djece pričamo o svemu drugom osim o djeci"...

- Odgovor na to pitanje nitko ne može znati. Ako svim akterima uključenima u ovaj gordijski čvor, ispleten sa strane triju država, polazni kriterij odlučivanja bude najbolji interes djece, tada se možemo nadati da će se i sustav u Hrvatskoj prilagoditi i voditi računa o djeci, o tome da se za dijete pronađe najbolja obitelj, a ne da će obitelj sebi uzeti dijete koje će svojim herojstvom "spasiti od gladi, siromaštva, rata...". Takva su djeca zasigurno u riziku za razvoj krize identiteta, jer se poništava njihova prošlost, ne poštuju se njihovi korijeni, sredina i običaji iz kojih su došli, a oni moraju biti zahvalni svojim "spasiteljima", što ih opet dovodi u rizik da vode računa o osjećajima i potrebama posvojitelja, umjesto da posvojitelji brinu o njihovim razvojnim i emocionalnim potrebama.

Vaša poruka, s obzirom na kompleksnost situacije?

- Svima koji se bave djecom, svima koji “u usta” ili “u pero” uzimaju priču o djeci, poručila bih: “Potrudite se da vam djeca i njihova zaštita bude cilj, misija, vizija i smisao toga što radite i pišete. Ne dopustite sebi da vam patnja djece bude usputni povod za puko propitivanje odgovornosti odraslih u svrhu senzacije, ‘pranja’ savjesti, ili još gore, za dnevno političke igre prestiža i moći”! (D.J.)