Svatko od nas ima svoju, privatnu povijest, a naša obitelj svoju. U mojoj, a sigurna sam i u osobnim povijestima mnogih drugih Osječanki i Osječana, iznimno su važna okupljanja oko stola, na obiteljskom doručku, ručku ili večeri. U mojoj je obitelji to bilo vrlo često, posebice kada nas je okupljala baka, vladarica svoje kuhinje i naših srca. Činila je to s lakoćom, ushitom i ljubavlju, prema najboljim receptima za najljepše uspomene, a sve je počinjalo na - tržnici, onoj na Gajevu trgu.

Moju je baku djed vozio na tržnicu bar dva puta tjedno. Odlazila je onamo pomno dotjerana, kao na neka druga njoj važna mjesta. Bila je genijalna kuharica ne samo svečarskih nego i svakodnevnih jela, najčešće esekerskih, a njezini su kolači, naročito germtajg, bili kao iz druge dimenzije. U stvaranju je kulinarskih čarolija imala svoje vjerne saveznike - prodavače i prodavačice (danas bismo rekli opegeovce) na tržnici kojima je bezrezervno vjerovala. I prije nego što je to postalo globalnim gastrotrendom, moja je baka znala kako je domaću kuhinju najbolje opskrbiti domaćim, svježim, kemijom netretiranim namirnicama. Kupovala je voće, povrće, jaja, sir i vrhnje, perad, meso, suhomesnato... uvijek kod istih ljudi, o kojima je znala mnogo više od toga što prodaju. Bilo joj je poznato iz kojeg su sela, što sve uzgajaju, jesu li im djeca dobra u školi, je li se stariji sin napokon oženio, je li im umrla baka koja je dugo pobolijevala... I oni su znali koliko se moja baka ponosi sinovima i unucima, da odlazi na more ili u Njemačku kod mame ("ali dolazit će moj sin ili snaha povremeno", najavljivala bi im), znali su i kada baka priprema najveća slavlja i zašto, pa bi se i oni posebno potrudili... Moji su roditelji, a onda i ja, pa i moj suprug, tržnicom kročili bakinim koracima. Sir i vrhnje kupujemo i danas od gospođe čije su i mama i baka godinama prodavale na glavnoj tržnici. Poštujemo se međusobno, "sirašica" (kako ju je odmilja zvala moja mama) odmah je primijetila da je ona prestala dolaziti na tržnicu. "Je li mama bolesna?" pitala me iskreno zabrinuta. Kada je njezina kći diplomirala na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, bilo mi je drago kao da je moje dijete u pitanju. U lockdownu, za Uskrs, "moj čovjek" za rotkvice, mladi luk, zelenu salatu... svoje mi je tek ubrano povrće dovezao na kućnu adresu. Nedavno sam, pak, intervjuirala jednu višnjevačku cvjećarku. U razgovoru doznam, jer uvijek pitam za obitelj, da joj tata prodaje na tržnici i odmah shvatim da desetljećima od njega kupujemo mljevenu crvenu papriku! Kada me muž želi razveseliti, kupuje mi one male, savršeno nesavršene mirisne ruže uvijek od iste obitelji... Mogla bih tako nabrajati da je novinskog prostora sve klupe koje pohodi moja obitelj kao postaje na svojevrsnom Putu svile, kojim svakodnevno prolaze "karavane" sugrađana u potrazi za onim efektom koji je nemoguće naći u trgovačkom centru ma kako opskrbljen bio i ma kako trgovci bili ljubazni.

Lijepi osječki običaj odlaska na tržnicu, subotom naročito, preuzela je i moja kći. Kada je, odlaskom na studij u Zagreb, promijenila adresu, počela je ići na Dolac i vrlo je brzo ondje stekla "svoje kumice". Ipak, kad god idemo k njoj u Zagreb, uvijek joj moramo ponijeti nešto s osječke tržnice - med, pekmez od malina, mljevenu papriku, kulenovu seku iz omiljene mesnice... A kada ona dođe kući, akumulira prustovske efekte hranom s osječke tržnice kao što netko jača imunitet prije sezone gripe.

Susreti na tržnici, u subotnjoj vrevi posebice, jedna su od najljepših osječkih priča. Zastaneš bar malo, koliko ti teške torbe čije se ručke usijecaju u dlanove dopuste, ili, ne želeći propustiti priliku, s prijateljem ili prijateljicom skreneš u obližnji kafić, pun odloženih kolica i pretrpanih vrećica i torba, na kratki razgovor. To je naša pija, kako joj tepamo po osječki. Jučer je bio njezin rođendan.