Slabosti demokratskih društava i krize postojale su i prije, a danas su informacije o tome lako dostupne iz socijalnih medija. To je dobro, sve dok ne dođe do inflacije pojednostavljenih zaključaka o uvelike složenim uzrocima kriza - kaže Daniel Hinšt, politolog iz Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA), te dodaje:

- Kada je u pitanju kriza u Ukrajini, ona je brzo ujedinila niz zemalja koje drže do slobode i demokracije. S druge strane, populizam danas nastoji podmetati američku odgovornost za izazivanje ukrajinske krize i stvoriti percepciju da je EU žrtva nekakvog podaničkog odnosa prema SAD-u. Na taj način populizam danas relativizira ulogu ruskog agresora, jer je to lakše nego otvoreno i jasno osuditi sustav masovnog porobljavanja i terora nad ljudskim slobodama. Takve prakse nisu novost, nego stoljetno nasljeđe postojanja Sovjetskog Saveza i njegovih nasljednica - ako ne gledamo dalje, u represivnu prošlost carske Rusije.

Koliko je u takvim vremenima kakva su ova sadašnja i populizam poprimio nova obilježja? Drugim riječima, koja su, i kakva, obilježja suvremenog populizama? Kakvo je suvremeno razumijevanje populizma? Kakav je sadašnji odnos populizma i demokracije? Da ne nabrajam dalje...

- Populizam danas teži stvaranju lažnih dilema između naroda i elita. Stoga se plasiraju i podmeću razni demagoški narativi koji uglavnom upućuju na nekakve globalističke elite i eventualno domaće poslušnike koji slijepo provode njihove naputke. Tako se onda nastoji narušavati i povjerenje u institucije Europske unije i naše partnerstvo sa SAD-om u dijeljenju temeljnih vrijednosti slobode i demokracije.

Populizam je često povezan s dezinformacijama koje nadilaze fenomen lažnih vijesti. Naime, teško je očekivati da će mnogo osoba duže vrijeme vjerovati u notorne laži. Zato su populističke dezinformacije često kombinacija raznih elemenata kao što su laži, poluistine i činjenice izvađene iz manipuliranog konteksta, paušalni zaključci, manjak preciznosti u definiranju činjenica, izmišljanja, podmetanja, pretjerivanja, demagogija, cinizam, ignorancija i politička apatija. Premda je izvorište dezinformacija često u vanjskom utjecaju autoritarnih zemalja poput Rusije, kao nasljednice sovjetskog komunizma, dezinformacije uspijevaju kada padnu na plodno tlo slabašnih demokracija s kritičnom masom koju je moguće zavesti. Zato virus populističkih dezinformacija lako prodire pri nedostatku imuniteta demokratskih institucija i građanskog obrazovanja (civic education). Tako se na dugi rok može smanjiti razvojna sposobnost institucija i cijelog društva, koja bitno ovisi o vrednovanju i korištenju znanosti i struke u upravljanju javnim politikama. Takva se sposobnost znatno gubi u slučaju dominacije populizma, kada dolazi do prevlasti politikantstva i demagogije nad racionalnim shvaćanjem politike kao sustava sudjelovanja građana u donošenju odluka o javnim problemima i rješenjima.

Što je s populizmom u vanjskoj politici, koja su njegova obilježja...?

- Populizam se u vanjskoj politici često veže uz pokušaje podmetanja raznih "paralela" koje relativiziraju različite aktere i događaje, kako bi se stvorio dojam da su svi isti. Bez sagledavanja dubljeg konteksta, namjera je te ideologije whataboutizma za svaki zločin Rusije i njezinih saveznica podmetnuti navodno jednak ili sličan primjer američke prakse. Pritom se određene činjenice vade iz konteksta i olako miješaju s poluistinama, demagogijom, pretjerivanjima i drugim elementima dezinformacija. Sve to može biti povezano i s već ustaljenim teorijama urote. Takve su teorije i narativi obično usmjereni protiv onih koji su već u razdoblju nakon reformacije i prije prosvjetiteljstva izgrađivali temeljne misli, vrijednosti i institucije koje stoje u pozadini današnjeg poretka liberalne demokracije. Teorije urote obično upućuju na razne tajne planove globalnih elita i navodnu duboku državu (deep state). U kontekstu tog potonjeg, bivši šef američkih agencija CIA i NSA Michael Hayden u svojoj knjizi The Assault on Intelligence upozorava na važnost informiranih građana kao osnove povjerenja u demokratske institucije, što proizlazi iz prosvjetiteljske vizije istine, čije su vrijednosti donijeli Oci utemeljitelji američkog eksperimenta. Hayden pritom dodaje kako zanat obavještajne djelatnosti (craft of intelligence) u zapadnoj liberalnoj tradiciji proizlazi iz prosvjetiteljskih vrijednosti, što daje sposobnost društvu za donošenje odluka na temelju najbolje prosudbe realnosti. Razliku spram takvog sustava, a u kontekstu podrijetla dezinformacija u razdoblju sovjetskog komunizma, jako dobro poznaje John Sipher, nekadašnji šef postaje CIA-e u Moskvi. (https://www.nytimes.com/2019/02/24/opinion/putin-russia-security-services.html)

Gledajući i slušajući sve što se zbiva u svijetu, koliko zapravo ovodobni lideri populizma (Trump, Orban...) urušavaju međunarodnu reputaciju/ugled vlastite države ili ju izdižu na novu razinu? U tom smislu, može li se reći da je populizam postmoderni totalitarizam?

- U jakim demokracijama poput SAD-a sustav provjera i ravnoteža (checks and balances) dovoljno je snažan i na vrijeme je pokazao otpornost na određena postupanja bivšeg predsjednika. U zemljama poput Mađarske postojanje određenih autoritarnih politika govori o znatnom opsegu demokratskog deficita u odnosu prema sustavima konsolidiranih liberalnih demokracija.

Kad smo kod populizma i ugleda države, koliko reputaciju RH na međunarodnom i domaćem planu narušavaju i domaći populisti s političke scene koji iz vlastitih interesa "drže stolicu", odnosno "daju vjetar u leđa", da se tako izrazim, Milanoviću, koji je i sam populist?

- Smjer naše zemlje ipak je euroatlantski, koliko god se to nastojalo relativizirati i ignorirati zbog nekih razloga. Euroatlantski smjer naše zemlje i Vlade čuva geopolitičku reputaciju i pozitivan utjecaj Hrvatske. To je bitno jer se Hrvatska nalazi na granici između euroatlantskog svijeta i regije kojoj treba otvarati priliku za dublju integraciju u EU i NATO, a pogotovo zemljama koje su već dio NATO saveza, odnosno imaju snage NATO-a na svojem teritoriju. U kontekstu aktualnih geopolitičkih rizika, postoji samo jedan ispravan smjer vanjske politike - prema zapadu. S druge strane, robovanje silama istoka odvelo bi nas u prošlost. Zar bi to bila opcija baltičkim zemljama? Kako bismo se onda divili njihovim reformama? Hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu stvorila je okvir za euroatlantsku integraciju, a upravo sada svjedočimo dodatnom zamahu integracijskih uspjeha naše zemlje (eurozona, Schengen i OECD). Takvom smjeru politike suprotstavljaju se razni "suverenistički" kritičari "globalizma", kao i sile koje svoje duboke frustracije opravdavaju upravo primjerima raspada Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Upravo ta težnja integraciji i slobodi veže Hrvatsku i Ukrajinu u iskustvima rata protiv agresora.

Može li se konstatirati da se populizam udomaćio i u velikom dijelu sadašnjih medija, napose onih elektronskih, kroz senzacionalističke populističke teme i komentare, vidimo, sada i u sjeni priprema za eurozonu i Schengen...? Drugim riječima, širi li se i tzv. medijski populizam više u kriznim vremenima kakva su ova sadašnja?

- Senzacionalizam može dovesti do pojednostavljenih i površnih zaključaka. Zato je poticanje medijske pismenosti važno, zbog razvoja sposobnosti dubljeg i kritičkog razmišljanja o sadržaju javnih politika. Ipak, danas je najveći problem što populizam i dezinformacije narušavaju povjerenje u tzv. mainstream medije. Stoga kod nekih populističkih aktera dolazi i do ignoriranja ili negiranja medijskog izvješćivanja o agresiji na Ukrajinu jer su uvjereni u nekakvu drugu stranu priče.

Također, zna se događati da naslovi ne upućuju uvijek na bitne činjenice - primjerice, da su akteri velikih prosvjeda u Češkoj usmjerenih protiv EU-a i NATO-a bili uvelike pripadnici krajnje ljevice i krajnje desnice. Takva je informacija bitna jer naslov upućuje na dojam kako su Česi, odnosno većina Čeha, protiv EU-a i NATO-a, što nije točno. (D.J.)