HVIDR-a Osijek 91 obilježava trideset godina djelovanja. Na njezinu je čelu već 20 godina Miljenko Kolobarić, koji ističe kako je riječ o udruzi koja ima najviše članova među srodnim udrugama, što, dodaje, govori koliko je ovdje bilo invalida, odnosno koliko su se žestoke borbe vodile za očuvanje istočnih granica Republike Hrvatske.

Prije nekoliko godina izišli su iz sustava HVIDR-a RH nezadovoljni nedosljednošću u socijalnoj i pravnoj zaštiti, posebice pravnoj zaštiti RH i Domovinskog rata. Nisu, kaže Kolobarić, jedini koji su se odlučili na takav potez.

- HVIDR-a je važna, sudjelovala je u donošenju zakona o hrvatskim ratnim vojnim invalidima. Nažalost, godinama smo svjedočili napadima na branitelje i Domovinski rat, posebice nakon 2000. godine, kada se otvorilo pitanje lažnih invalida. Mi u naše redove nismo puštali lažnjake. Sjećam se 90-ih, kad sam i ja bio ranjavan i u bolnici, suosjećanja svih ljudi koji su pomagali nama invalidima i našim obiteljima u tim trenutcima. Bilo je puno posla da se svi zbrinu, socijalno, stambeno, pravno… Sjetimo se kada je ministar Gojko Šušak izišao pred invalide 1997. i obećao da će se napraviti zakon o hrvatskim ratnim vojnim invalidima, što je podržao kasnije i predsjednik Franjo Tuđman. To je bio temelj za dostojanstven život vojnih invalida – kaže Kolobarić.

Ti su ljudi 90-ih godina bili ponos nacije, a tada, kaže Kolobarić, nije bilo upitno tko su invalidi. “Svi su to znali, posebice oni koji su tada bili u Osijeku, Vinkovcima, Vukovaru…” kaže naš sugovornik te dodaje kako je narod patio zajedno s braniteljima.

- Nažalost, od 2000. palo je puno ružnih riječi. Prošli smo veliku katarzu da se izborimo ne samo za invalide već za vrijednosti Domovinskog rata - branili smo integritet i dostojanstvo RH. Bez namjere ikakvog politiziranja, jasno se vidjelo da se htjelo napraviti da je ovdje bio građanski rat, izjednačiti nas s agresorom, prokazivali su našu djecu za njihova zakonska prava. Dovodilo nas se na stup srama. Sjetite se pritisaka, političkih obračuna, zatvaranja generala... Posljednjih su se godina smirile te tenzije, pogotovo prema gradu Osijeku koji je čak bio proglašen “gradom slučajem”. Svima mora biti jasno - Osijek je grad heroj! Da nije bilo Osijeka, palo bi sve do Zagreba. Inicirali smo da se ispišu imena svih žrtava kod Kapelice mira, Osijek ima više od 1700 žrtava; 1327 branitelja i 397 civila. Koji to još grad ima? To se rijetko spominje – kaže Kolobarić.

Žao mu je, kaže danas, što su bili prisiljeni baviti se takvim pitanjima, voditi nove bitke koje nisu željeli, umjesto da im vrijeme ispunjava društveni rad, pomaganje invalidima, zajednici, psihosocijalni programi, sport...

- Imamo boćarski, odbojkaški, šahovski i karataški klub. Naš odbojkaški klub bio je više od deset puta prvak države, išli smo na Paraolimpijske igre... U humanitarnom radu smo aktivni, osigurali smo više od 250 kolica i kreveta za invalide i podijelili sugrađanima. Socijalno smo osjetljivi, pomažemo u svim nedaćama - od poplava do požara. HVIDR-a se bavila svime što je potrebno u društvu, gradu Osijeku. Samozatajno radimo, cijelo ljeto krečili smo u KBC-u, vraćamo zajednici, a posebice medicinskom osoblju koje nas je spašavalo i njegovalo u ratu. Ne možemo se dovoljno odužiti ni vatrogascima ni bolnici ni ljudima koji su ostali u ovom gradu u ratu – kaže Kolobarić.

HVIDR-a Osijek aktivno djeluje u gradskom Odboru za branitelje, a kroz godine objavljivala je knjige, držala okrugle stolove vezano za branitelje, inicirala proglašenje Dana osječkih branitelja, napravila brojna spomen-obilježja po gradu... Upravo je Kolobarić idejni autor spomenika Crvenog fiće i tenka.

- Osim “radijatora”, nismo imali obilježja u gradu, HVIDR-a je dala prijedlog da se “Osijek nepokoreni grad” zaštiti kao urbani spomenik, mislim da je to najdojmljiviji, uz Vukovarski toranj, spomenik o ratu u istočnom dijelu Hrvatske. I Crveni fićo je prijedlog HVIDR-e, inicirali smo spomenik Tuđmanu s GČ Gornji grad, kao i ispis imena na Kapelici, spomenik 3. GBR, Šetnicu 106. brigade, “Kockicu” na Jugu II, spomen-ploču postrojbi, planirali smo, ali nije zaživjelo, spomenik 106. brigadi te trg ili ulicu 3. GBR, koja ima najviše poginulih od svih gardijskih brigada i svih postrojbi HV-a, mislim tu zajedno sa 106. brigadom – kaže Kolobarić.

Ističe da moramo biti ponosni na sve branitelje i Osječane s obzirom na to koju smo žrtvu podnijeli. “Išli smo za Domovinu, nismo bili agresori, htjeli smo svoj mir i to smo s prvim hrvatskim predsjednikom, hrvatskim narodom i Katoličkom Crkvom ostvarili”, ističe Kolobarić. Kaže nam da je napravljen i film “Pobjednici”, suveniri grafit “Osijek nepokoreni grad” i “Crveni fićo”.

- Sada nama braniteljima djeca vraćaju duhovno, istinski ono što smo mi htjeli; državu, naprednu i socijalnu, svih nacija, u kojoj se živi bez ikakvih tenzija – zadovoljno zaključuje Kolobarić.