Nakon pandemijske krize, zemlje EU-a suočavaju se s novom kriznom situacijom. Kao i ona prethodna, tako i ova nova kriza nema ekonomski uzrok. Radi se o energetskoj krizi koja svoje korijene ima u geopolitičkoj sferi i rezultat je ruske agresije nad Ukrajinom te poduzetih sankcija prema Rusiji od strane EU-a. Njezin nastanak bio je objektivno predvidljiv ima li se u vidu da prekid ruskog opskrbljivanja plinom izravno pogađa najsnažnija europska gospodarstva koja su iznimno ovisna o uvezenim energentima, te da na razini EU-a ne postoji zajednička energetska politika - navodi dr. sc. Nikša Nikolić, redoviti profesor u trajnom zvanju pri Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, te u nastavku svoga priloga za Magazin, piše:

- Osim što nemaju ekonomski uzrok, obje navedene krize imaju još jednu zajedničku karakteristiku, a to je inflacija koja ih prati. Međutim, potrebno je naglasiti da se ipak ne radi o istim vrstama inflacija. U slučaju pandemijske krize radilo se je o potražnoj inflaciji. Naime, zatvaranje gospodarstava, koje se koristilo kao mjera borbe protiv širenja pandemije, smanjilo je proizvodnju i ponudu, pa time i potrošnju, odnosno potražnju. Smanjenjem potrošnje došlo je do akumuliranja velike novčane štednje. U situaciji kada se pandemijska kriza smanjila, ponuda se počela obnavljati, ali ne tolikom dinamikom da je mogla zadovoljiti potražnju zasnovanu na štednji akumuliranoj u pandemijskom razdoblju. Postojeća disproporcija između ponude i potražnje rezultirala je neizbježno porastom cijena, tj. inflacijom. Inflacija koja se pojavljuje kao pratitelj ove najnovije energetske krize ima karakter troškovne inflacije. Naime, prekid uobičajenih kanala opskrbe europskih gospodarstava ruskim plinom rezultirao je porastom cijene energenata. Taj se porast posljedično prenio na porast cijena svih ostalih proizvodnih outputa drugih djelatnosti. Sukladno tome rastu cijene prijevoza, hrane i sl. Pri tome, vrlo je teško odgovoriti na pitanje koliko će ova inflacija trajati. Realno je pretpostaviti da će njezino trajanje biti dugo koliko bude trajao njezin stvarni uzrok, a taj se, ponovimo, nalazi u geopolitičkoj, a ne u ekonomskoj sferi.



Da je inflacija ozbiljno prisutna u zemljama EU-a, pokazuju i posljednji statistički podatci Eurostata. Godišnja inflacija u eurozoni u listopadu je dosegnula razinu od 10,7 %, što predstavlja najvišu razinu od uvođenja eura. Pri tome je najveći doprinos porastu cijena dala upravo energija poskupjevši za čak 41,9 %. Naglasimo da čak 11 zemalja EU-a bilježi dvoznamenkaste stope inflacije pri čemu su najviše stope u baltičkim zemljama (22,4 %). S velikim stopama inflacije suočavaju se i najjača gospodarstva EU-a kao što su, primjerice, Njemačka, gdje je godišnja stopa inflacije dosegnula razinu 11,6 %, te Italija u kojoj godišnja stopa inflacije iznosi 12,8 %. Iznimka je jedino Francuska, gdje je stopa inflacije 7,1 %. Nama susjedna država i trgovinski partner Slovenija ima godišnju stopu inflacije od 10,3 %.

Inflacija koja je najvećim dijelom izazvana poskupljenjem energenata nije mogla mimoići Hrvatsku gdje je godišnja stopa inflacije dosegnula 13,2 % i nesumnjivo je među najvišim od kada Državni zavod za statistiku prati te podatke. Na formiranje ovako visoke stope inflacije kao i na njezino potencijalno povećavanje uz kretanje cijena hrane i energenata nesumnjivo djeluju upravo međunarodni inflatorni pritisci pod kojima podrazumijevamo primarno postojeći porast stopa inflacije u zemljama trgovinskim partnerima te mogući daljnji porast cijena sirove nafte i drugih sirovina na svjetskom tržištu. Pozitivno je pri tome naglasiti da još ne postoje izraženi domaći inflatorni pritisci kao što su prelijevanje inflacije u rast plaća, ili pak inflatorni utjecaj na cijene usluga koje se još uvijek formiraju pod dominantnim utjecajem domaće potražnje. Naglasimo da do dodatnog porasta stope inflacije u Hrvatskoj može doći i zbog skorašnjeg uvođenja eura. Uvođenje eura, kako nam to sva dosadašnja iskustva zemalja koje su ga uvele svjedoče, uvijek je povezano s određenom očekivanom inflacijom, te kratkotrajnim porastom cijena roba široke potrošnje. Međutim, u uvjetima postojanja izrazitih inflatornih kretanja, bit će iznimno teško raspoznati koji dio inflacije je posljedica uvođenja eura, a koji je nastao zbog djelovanja ostalih čimbenika.



Kao instrument borbe protiv inflacije ECB (Europska središnja banka) posegnula je za dobro poznatim instrumentom povećanja kamatnih stopa. Pitanje koje se pri tome postavlja je pitanje učinkovitosti ovoga instrumenta, posebno u situaciji kada su uzroci krize u neekonomskoj sferi. Odgovor na njega nije jednoznačan. Ovaj instrument će sigurno pridonijeti smanjenju količine novca u optjecaju, što je svakako značajno ima li se u vidu činjenica da se novčana masa u eurozoni u posljednjih desetak godina utrostručila kao rezultat nastojanja da se stvaranjem veće količine novca postigne brži oporavak gospodarstava nakon kriza koje su ih pogađale. Sve to uz niske kamatne stope, odnosno jeftine kredite. Međutim, ne smije se zaboraviti da se povećanjem kamatnih stopa teret suzbijanja inflacije prebacuje na korisnike kredita. Više cijene kredita stanovništvu predstavljaju trošak koji u uvjetima troškovne inflacije može rezultirati daljnjim proinflatornim djelovanjem. Istodobno, više kamatne stope djelovat će na smanjeni opseg investicija i time na usporavanje gospodarskog rasta, što navodi na zaključak da bi primjena ovog instrumenta mogla rezultirati recesijom. U tom se smislu može govoriti o mogućem nastanku incesije, tj. istodobnom postojanju inflacije i recesije. U slučaju, pak, da vlade interventnim mjerama budu podupirale potražnju nastojeći osigurati kakav-takav gospodarski rast, lako je zamisliti scenarij nastanka stagflacije, tj. istodobnog postojanja slabog ili nikakvog gospodarskog rasta i inflacije. Imamo li u vidu heterogenost snage europskih gospodarstava, realno je pretpostaviti da će se uvijek iz stanja stagflacije prije izvući one razvijenije nego one manje razvijene zemlje.

Od povećanja kamatnih stopa neće biti pošteđena ni Hrvatska, gdje je HNB već dao upozorenje korisnicima dugoročnih stambenih kredita o tome da će se porastom kamata uvjeti kreditiranja za njih drastično pogoršati. Problem nemogućnosti servisiranja uzetih kredita pri tome pogađaju istodobno i banke i korisnike kredita, te se jedini izlaz iz takve situacije nalazi u nalaženju njihova zajedničkog dogovora koji bi omogućio da "vuk bude sit i sve ovce na broju".

Sagledamo li postojeću situaciju kroz prizmu Hrvatske, možemo zaključiti da se suočavamo s inflacijom i potencijalnom recesijom. U prilog tome idu Vladina predviđanja rasta BDP-a u 2023. od skromnih 0,7 %, što je čak manje stope rasta od 1 % koju su predvidjeli HNB i Europska komisija. Vlada je također dala i konzervativniju procjenu stope inflacije od 5,7 % u usporedbi s procjenom HNB-a i Europske komisije od 6,7 %. Sve se ovo reflektiralo kroz prijedlog proračuna za 2023. - prvog koji je denominiran u eurima. Ovaj je proračun, naime, predstavljen i kao krizni i kao socijalni proračun. Krizni jer treba biti u funkciji ublažavanja krize s kojom smo suočeni, te socijalni jer mora omogućiti sigurnost građana, posebno onih socijalno najugroženijih koje će inflacija najviše pogoditi, kao što su primjerice umirovljenici i zaposleni koji pripadaju u najniže dohodovne razrede. Uvid u projekcije njegove prihodne i rashodne strane, te planiranog proračunskog deficita ukazuje na to da se radi o proračunu koji je lišen bilo kakvih nerealnih očekivanja i čija je osnovna karakteristika da je sastavljen na temelju realnih očekivanja i sagledavanja svih rizika koje budućnost donosi. U tom smislu može se konstatirati da se prilikom njegova sastavljanja maksimalno poštovala financijska disciplina. Veliki udio pomoći, tj. novca iz EU-a na prihodnoj strani projiciran je na razini od pet milijardi eura i standardno otvara pitanje stupnja iskorištavanja tih sredstava. Premda se to pojavljuje kao standardni hrvatski problem, činjenica je da će uprihođivanje bar dijela predviđenog iznosa sredstava EU-a predstavljati itekako značajne prihode koji će se moći iskoristiti za suzbijanje ili ublažavanje recesijskih pritisaka. Osim toga, mogućnost njihova korištenja omogućit će ostvarivanje daljnje fiskalne konsolidacije države.

Ono što, pak, ostaje krajnje upitno jest moguće uvođenje posebnog poreza na dobit ili tzv. poreza na ekstra profite, o čemu je javnost nedavno informirao ministar Primorac. Upitno ne samo jer uvođenje novih poreza u vrijeme recesije može biti, kako nas povijest uči, kontraproduktivno, odnosno prociklično, već i zbog toga što bi jedan ovakav porez bio i nepravedan jer bi u isti koš stavljao i one koji su veću dobit ostvarivali na temelju povećane produktivnosti i one koji su je ostvarili zbog postojeće krizne situacije (npr. proizvođači energenata, trgovci i sl.).