Istrčala je svoj prvi maraton u 48. godini, i to ni manje ni više nego TCS New York City Marathon, jedan od "šest veličanstvenih". U nedjelju, 6. studenoga, Osječanka Biljana Kumer, programerka, web-master Glasa Slavonije, uspješno je završila utrku pobijedivši, kako kaže, samu sebe.

Njezin je put do cilja u kultnome Central Parku počeo ne tako davno, prije šest godina, dakle u njezinim ranim 40-ima, kada je zaključila da mora nešto poduzeti jer joj se nije sviđala vlastita forma i, s tim u vezi, vlastita kilaža. Kolegica iz redakcije upravo je bila skinula 20 kilograma i Biljana je odlučila krenuti njezinim stopama. Promijenila je prehranu i kilogrami su se počeli topiti, no zaključila je kako bi dijetu trebala kombinirati s nekom tjelesnom aktivnosti pa je počela svakodnevno hodati sve duže dionice. No za hodanje je potrebno poprilično vremena, po dva sata za deset kilometara (a vrijeme je novac), zbog čega je odlučila pokušati trčati. Iako je među IT-jevcima popriličan broj rekreativnih trkača, posao im je sjedilački, a Biljana se i izvan radnog vremena, prema vlastitom priznanju, malo kretala jer je nakon posla, koji je posljednjih godina radila od kuće, najčešće gledala filmove i serije, igrala igrice ili čitala.

- Našla sam na internetu programe trčanja na pet kilometara, koji počinju tako da trčiš 30 sekundi, pa hodaš tri minute... Produžuješ postupno taj trkaći segment dok ne istrčiš pet kilometara u komadu. Za mene, koja sam od bilo kakvih sportskih i rekreacijskih aktivnosti odustala još na početku srednje škole, to je bilo ravno čudu. Naime, sat mi je nedugo prije toga uglavnom pokazivao kako sam u danu prošla od 300 do 500 koraka?! No, kako sam uspijevala bez problema istrčavati tih pet kilometara, počela sam se prijavljivati svaki četvrtak na utrke u okviru tadašnje Lige za djecu superjunake. Nisam imala pojma o utrkama, pa sam čak mislila da će me diskvalificirati ako u utrci počnem hodati (smijeh) - prisjeća se svojih početaka.

Biljana nikada nije imala trenera i nije se uključivala u škole trčanja. Smatra da rade kvalitetno, ali ona je, priznaje, usamljenik i ne odgovara joj kada nešto treba raditi u strogo određenom terminu. Većinu osječkih trkača poznaje s utrka i rado će primiti savjet iskusnijih, ali čak se i za svoj prvi maraton pripremila sama, uz program koji je pronašla na internetu.

- Znam sebe, nema šanse da ću doći trčati ako mi netko kaže da to mora biti u 7.00. Trčim kad mi odgovara, nekada ujutro, nekad kasno navečer. Priznajem, samodisciplina mi zna stvarati probleme, zato sam i ovaj svoj prvi maraton trčala duže nego što sam planirala, jednostavno - nisam dovoljno trenirala i nisam pazila na prehranu koliko sam trebala. No došla sam do cilja u New Yorku, unatoč tome što smo imali peripetija na putovanju (otkazivanje leta, nap.a.) i što su vremenski uvjeti tijekom utrke bili netipični za to doba u New Yorku - temperatura se zraka popela do 24 Celzijeva stupnja, uz veliku vlagu. Srećom, trenirala sam ljeti u Osijeku, kada su navečer zapravo vrlo slični uvjeti - kaže Biljana, čiji su prijatelji bili nemalo iznenađeni kada je postala redovita trkačica. Prijatelj Duško čak joj je rekao kako će joj "službeno" ograničiti vrijeme koliko smije govoriti o utrkama kada je s njim u društvu. Šalu nastranu, Biljana se osjeća izvrsno jer sve svakodnevne frustracije i probleme, umjesto da ih potiskuje i nagomilava stres ili da ih iskaljuje na drugima, jednostavno - istrči. Osim toga, otkad je počela trčati, ne sjeća se da je bila čak i prehlađena, oboljela je jedino od kovida, ali bez ikakvih komplikacija.

- Prije pandemije bila sam u formi života, a onda sam se ulijenila, kao i većina u to vrijeme. Međutim, ipak sam se prijavila na lutriju za 51. TCS New York City Marathon, misleći, iskreno, kako me neće izvući. No, kad sam ipak upala, iz trećeg puta, odlučila sam da ću pokušati. Ako već idem na maraton, onda neka to bude onaj u New Yorku, gradu koji sam oduvijek željela posjetiti. Na putovanju me je pratila moja mama Gordana, od koje sam, rekla bih, naslijedila tu odlučnost, upornost i tvrdoglavost. Naime, i skijati sam počela u četrdesetima na njezin nagovor, točnije, ona je odlučila proskijati u svojim šezdesetima, pa nisam imala izbora (smijeh). Mama je doista fantastična, zajedno smo prokrstarile New York uzduž i poprijeko, a njoj su 72 - otkriva Biljana.

Najveći joj je izazov u pripremi maratona bio istrčavati te dužine. Usamljenički je to i dugotrajan posao.

- Kad trčim treninge, naročito dužine, svako malo pomislim: "Odustat ću!" Zbog toga sam trčala prema Bilju, da ne bih bila blizu kuće. Inače bih mogla završiti na kauču, ispred televizora (smijeh) - šali se na svoj račun. Ipak, umjesto do kauča u vlastitoj sobi, za pet sati i 37 minuta, u konkurenciji čak 50.000 trkača iz cijelog svijeta, stigla je do cilja u Central Parku.

- Start je bio na Staten Islandu (ja sam kretala u četvrtom valu) i trčali smo kroz Brooklyn, Queens, Bronx i Manhattan. Do Central Parka, bome, trebalo je svladati nekoliko uzbrdica, naime, staza je teška jer se prelazi preko mostova, gdje su uzbrdice, iako blage, duge kilometar-dva.

No najveći napor nije fizički, nego psihički, jer tijelo ti stalno daje znakove da bi trebao prestati trčati, to je nešto što je prenaporno za organizam. Na takvoj se utrci zapravo utrkuješ sam sa sobom, moraš pobijediti svoje tijelo i svoje misli, oni su protiv tebe - pojašnjava Biljana, koja smatra kako je svoje karakterne osobine jednostavno prenijela i na trčanje.

Neke su od tih osobina znatiželja, želja za učenjem, hrabost i kreativnost. Zbog toga je u četrdesetima odlučila iskoristiti i svoje dotad "mrtve kapitale". Počela je crtati i slikati, pohađala je i tečajeve na kojima su ju predavači bodrili da nastavi. Svake godine ide na skijanje i sve joj bolje ide iako je na skije prvi put stala prije nekoliko godina. Okušala se i u trailu, službeno je istrčala i desetak polumaratona te, eto, svoj prvi maraton. Putuje kad god ima vremena i kad joj financije to dopuste. New York ju je, recimo, oduševio jer je doista kozmopolitski grad u kojemu se i kao turist osjećaš dobrodošao. U Veliku Jabuku voljela bi bar još jednom, i to ne samo zbog toga što je tu prvi put "zagrizla" maraton, nego zato što je to pravi grad za one poput nje - koji vjeruju u snove i sami ih ostvaruju. U tenisicama i bez njih.