O Hrvatskoj i Osijeku do sredine ožujka ove godine nisam znala baš ništa, a nakon pola godine boravka ovdje ne želim nigdje drugdje. Kaže nam to Svetlana Lingovskaya koja je nakon ruske agresije na njezinu Ukrajinu s dvoje djece 13. ožujka morala napustiti dom, obitelj i rodni grad Krivoy Rog (Kryvyi Rih).

”Suprug, nažalost, nije mogao s nama zbog vojne obveze, a nas troje smo se odlučili poći prema najbližoj susjednoj državi, a to nam je bila Mađarska. Puna smo dva dana putovali kroz ratno područje do granice i moram reći da su nas Mađari zaista srdačno primili i smjestili u organizirani smještaj. No bio je problem s jezikom, teško smo se sporazumijevali, jer je za nas mađarski vrlo teško razumljiv jezik, a iznenadilo me da jako mali broj Mađara govori engleski ili njemački jezik. Bili smo zahvalni što su nas lijepo primili, ali smo tražili druge mogućnosti, posebno zbog djece. Tako sam na Facebooku vidjela poziv jedne prijateljice, volonterke iz Hrvatske da se organizira prijem za nas Ukrajince i odlučila se za Osijek”, prisjeća se Svetlana dana koji su im bili i najteži u životu, jer se obitelj zbog rata morala razdvojiti.

Na prilično dobrom hrvatskom jeziku, koji tek u rijetkim situacijama pri “nedostatku pokoje riječi” zamijeni engleskim, kaže kako su iz Osijeka došli po njih u Mađarsku i smjestili ih u hotel. “I nije nam žao, ovdje svi brinu o nama i imamo sve što nam treba. Hrvati su toliko ljubazni da nas stalno pitaju ‘što vam treba, recite nam’. Djeca su se vrlo brzo prilagodila na hrvatski jezik i sada ga već dobro govore, a ja još učim, privikavam se ali govorim još engleski, njemački i ruski tako da se ovdje nije teško snaći”, tvrdi ova ekonomistica dodajući da joj je prvi tjedan prošao u sređivanju dokumenata i prijava, a drugi u upoznavanju grada. Iako su došli iz grada koji se od sjevera prema jugu proteže 126 kilometara u Dnjepropetrovskoj regiji, smještenog na rijeci Saksahan i Inhulets te je osmi po broju stanovnika u Ukrajini, Osijek im je vrlo brzo prirastao srcu baš zbog svoje “veličine” i jer je sve dobro povezano.

”Kolegica mi je poklonila svoj bicikl i kada god i gdje mogu idem s njim. I sin je dobio novi bicikl, a imamo i besplatan gradski prijevoz. No ono što je važnije su dobri i dragi ljudi. Mnogo ste otvoreniji od nas Ukrajinaca, nekako ste uvijek nasmijani i želite pomoći drugim ljudima. Znam da ste prošli nešto slično što sada prolazimo i mi i nadam se da će i Ukrajinci postati takvi nakon što sve ovo završi”, priča Svetlana.

Nijednog trenutka nije beskorisno gubila vrijeme, jer je znala da će joj samo rad odagnati misli od činjenice da obitelj nije na okupu i da joj je suprug na ratnom području. Nakon što je sina Makara upisala u 3. razred OŠ Svete Ane, a kći Alinu u Opću gimnaziju, pronašla je posao i već 1. travnja počela je raditi u Hrvatskom telekomu. Aktivna je i na događanjima koje organizira Dkolektiv - organizacija za društveni razvoj, ali i na društvenim mrežama gdje lobira za pomoć Ukrajini.

U međuvremenu su se preselili iz hotela u iznajmljeni stan na Vijencu Ivana Meštrovića. “Sin Makar je sada u 4. razredu, a Alina je maturantica gimnazije. Prije podne sluša online nastavu iz Ukrajine, a popodne je na nastavi u Osijeku. Oboje treniraju kickboxing i vrlo su sretni ovdje. No teško je bilo što planirati, jer ne znamo do kada će trajati rat u Ukrajini. Željeli bismo se vratiti kući, dom je uvijek dom, želimo biti svi na okupu, ali je pitanje kada će to biti moguće”, kaže Svetlana, napominjući kako Alina planira upisati Studij za fizioterapeuta u Vukovaru i polako nagovještava da ovdje želi i ostati.

Naglašava da je u Osijeku upoznala mnogo dobrih ljudi kojima je zahvalna za svu pomoć i pažnju koju pružaju njihovoj obitelji. Neprestano ponavlja da iz Osijeka ne planiraju otići i potraje li rat i neizvjesnost u njezinoj domovini, voljeli bi ostati ovdje uz uvjet, naravno, da im se pridruži i suprug. Pokušat će ovdje živjeti kao da im je to drugi rodni grad, biti korisni zajednici i na taj način pokušati vratiti bar dio gostoprimstva koje im je pruženo u najtežim trenucima. No povratak domu za nju je i dalje najvažniji cilj.