Osječanina Marka Dješku ne treba mnogo predstavljati, njegova uspješna djela učinila su svoje i već je postao poznato ime u umjetnostima kojima se bavi: animaciji, stripu i ilustraciji.

Još otkako je nagrađen kao najbolji mladi strip-autor na Vinkovačkom salonu stripa 2013., i objavio svoj prvi autorski strip-album "Posljednji fan" pri osječkoj udruzi StripOs, pa do danas kad osvaja svjetske festivale svojim animiranim filmom "Sve te senzacije u mom trbuhu". Nedavno je u Osijeku predstavio svoj novi strip-album "24 satne priče", pa smo ga ulovili za razgovor.

Koje su teme obuhvaćene tvojim novim strip-albumom "24 satne priče" i koja ti je od njih predstavljala najveći izazov?

- Teme stripova unutar knjige "24 satne priče" temelje se isključivo na zadanim temama samih 24-satnih maratona. Tako je tema svake godine bila drugačija. Prvi strip je odrađen na temu "bajke", koja je bila zadana još 2012. godine. Zatim je "invazija", "opstanak", "teška odluka", "granice","prava stvar", "mjere" i "novi svijet". Rekao bih da svaka tema predstavlja abnormalan izazov, jer maraton 24-satnog crtanja nije samo nastojanje da završiš 24 stranice stripa prema zadanoj temi unutar 24 sata, nego je to i introspektivan ceremonijalni moment suočavanja sa samim sobom i ispitivanja vlastitih granica psihičke i fizičke izdrživosti. Ne postoji nijedan maraton na kojemu nisam na samom početku bio siguran u odustajanje od crtanja, ili u to da strip jednostavno neću stići napraviti. Svake godine je tako. Na kraju su stripovi završeni i objavljeni u knjizi. To dosta govori o tom naporu i radikalnim promjenama i odlukama koje stižu unutar ta 24 sata, i koje su integralni moment samog maratona. Najveći izazov u smislu naracije predstavljala je tema "prava stvar", koja je, za razliku od ostalih, poprilično sveobuhvatna i može biti bilo što. Doći do radnje za taj strip bilo je najteže, i za to mi je trebalo najviše vremena. Na kraju, strip "Li‘l Shama", kojega sam nacrtao i koji prati kulinarsko-psihodelične avanture mladog šamana i njegove duhovne životinje, meni je ujedno i najdraži strip od svih objavljenih u toj knjizi.

Možeš li našim čitateljima približiti kako zapravo izgleda maraton 24-satnog crtanja stripa, i koja je njegova poenta te koliki je značaj tog događaja za strip u Hrvatskoj?

- Maraton 24-satnog crtanja disciplina je u kojoj sudionici moraju napraviti strip od 24 stranice unutar 24 sata na zadanu temu. Sam projekt osmislio je Scott McCloud, američki strip-crtač, kako bi poboljšavao vlastite crtačke sposobnosti. U Hrvatskoj maraton postoji od 2010. godine, i do danas se odvijao u više gradova u Hrvatskoj: Zagreb, Osijek, Split, Rijeka, Pula, a od 2011. Zagreb i Osijek redovni su gradovi za održavanje maratona. Poenta je svakako trening, kako crtački, tako i u smišljanju priče. Potrebno je pronaći savršeni omjer između pojednostavljenog crteža, tako da bude dovoljno interesantan kako bi zadržao pozornost čitatelja, jer priča mora biti i na isti način interesantna, iako je sve skupa rađeno pod vremenskim ograničenjem.

U tvom je albumu "24 satne priče" sadržano osam priča, no koliko si puta sudjelovao na 24-satnom crtanju stripa, i planiraš li se pojavljivati na idućim izdanjima istoga?

- Dva puta unutar tih deset godina nisam ispunio tu kvotu od 24 strane, pa ti stripovi nisu uvršteni u zbirku priča iz objavljene knjige. Valja napomenuti da postizanje kvote od 24 stranice nije nikakvo pravilo, ni svaki polaznik ili polaznica mora biti maratonac/maratonka. Svatko može nacrtati koliko može i koliko želi, jer postoji i moment networkinga i druženja s drugim autorima i autoricama, zbog čega valja posjetiti maraton. Smatram da je maraton 24-satno crtanje stripa jedno od najvažnijih strip-manifestacija u državi, i iz istog razloga svake godine nastojim sudjelovati u maratonu.

Idu li "Sve te senzacije u mom trbuhu" još uvijek po festivalima? Gdje si sve putovao s tim filmom i što ti ta putovanja donose?

- Animirani dokumentarni film "Sve te senzacije u mom trbuhu" u distribuciji je već drugu godinu, i još uvijek putuje po festivalima. Osim u Europi (Francuska, Španjolska, Portugal, Poljska, Austrija), sa svojim filmom imao sam priliku posjetiti Rusiju (netom prije eskalacije rata u Ukrajini), jedna od glavnih nagrada za film uključivala je i umjetničku rezidenciju u Teheranu u Iranu na mjesec dana, tako da sam bio i tamo. Bio sam i u Meksiku, a netom sam se vratio iz Japana, gdje je također prikazivan film, ali i nagrađen. Sve ukupno, film se prikazao na oko 150 filmskih festivala diljem svijeta i osvojio je 23 nagrade i priznanja.

Svaki tvoj projekt problematizira određeno društveno pitanje. Postoji li takav trend na svjetskoj sceni, i smatraš li da strip, ili film, mogu znatnije promijeniti konzumenta?

- Na svjetskoj sceni festivala animiranog filma često se mogu vidjeti filmovi koji problematiziraju razne društvene probleme. Takvi filmovi bave se ljudskim pravima (ženska prava, prava manjina, prava LGTBQ osoba), rasizam, migracije, klimatske promjene te razni drugi realni problemi koji prijete našem opstanku. Moglo bi se pretpostaviti da takve teme, prezentirane publici, mogu nekoga potaknuti na razmišljanje, ili na veću aktivnost.

Koliko suvremene informacijske tehnologije unaprjeđuju vizualnu umjetnost, ili je, naprotiv, udaljuju od stvarnosti?

- Mislim da nove informacijske tehnologije unaprjeđuju vizualnu umjetnost. Ona je sada dostupnija, mnogo je lakše kontaktirati s različitim autoricama i autorima, lakše je pronaći poslove iz tog područje uz pomoć interneta, lakše je doznati za događanja u gradu koja se tiču one umjetnosti koji te zanima, dakle, prema svemu sudeći, itekako je vizualna umjetnosti unaprijeđena. Uz sve to, tradicionalni pristup nije ugrožen i takav format je i dalje prisutan, unatoč uvjetima koji se brzo mijenjaju.

Nailazi li časopis Strip-PREFIKS na podršku publike? Kako je biti stripaš u Hrvatskoj?

- Prvi broj Strip-PREFIKSa gotovo je rasprodan i može se nabaviti još svega nekoliko primjeraka. Drugi broj dobio je nagradu za najbolji magazin na internacionalnom festivalu animiranog filma i stripa Supertoon u Šibeniku ove godine, dok su, po jedan strip iz svakog broja dobili priznanja na Sferakonu 2022. Mislim da ti rezultati govore za sebe. Trenutačno se u Kulturnom centru u Osijeku održava i velika grupna izložba "stripovi iz Prefiksa", u organizaciji udruge Hrvatski autorski strip, u suradnji s Maticom hrvatskom, Ogranak Osijek, tijekom čijeg su postava održavane i radionice stripa za djecu, crtanja za publiku te promocije strip-albuma.

Što bi, prema tvome mišljenju, trebalo poduzeti da vizualna kultura dobije na važnosti u obrazovanju te da se strip počne tretirati kako i priliči devetoj umjetnosti?

- Treba poduzeti jedino to da mediji, koji imaju najviše utjecaj na to što je baza interesa šireg puka, počnu više pokrivati kvalitetna kulturna događanja u svojim zajednicama i promovirati umjetnost, tako da ista bude zastupljena u tiskovinama, televiziji, radiju, a ne da događaji prolaze ispod radara. Kroz takvu konkretnu i aktivnu podršku pridonosi se vidljivosti i populariziranju različitim događaja na koje će potom doći više ljudi. Što više potražnje, više i ponude. Situacija gdje su ljudi nezainteresirani, ili su neupućeni u to što se događa, rezultira time da su kulturni događaji rjeđi i prazni. Poprilično jednostavna matematika.

Radiš li već na nekom novom projektu, odnosno što te trenutačno zaokuplja?

- Radim na više projekata, kao i uvijek. Trenutačno čekam rezultate Hrvatskog audiovizualnog centra za novi projekt animiranog dokumentarca kojega sam također prijavio putem studija Jadranska animacija (Adriatic animation). Osim toga, surađujem s jednim scenaristom iz SAD-a na njegovom strip-projektu koji ide na crowdfunding. Istovremeno, osim uređivanja magazina OHOHO i Strip-PREFIKS-a, tu su i vlastiti strip-projekti koji čekaju svoje završavanje unutar sljedećih godinu dana. Tu je i moj autorski strip-serijal “Zelena družina”, koji već drugu školsku godinu izlazi u popularnoj Modroj lasti.