Odgovor na pitanje kakva je bila i kakva je danas oporbena scena u Hrvatskoj, koje su joj pozitivne a koje negativne strane, ovisi o tome kako definiramo "kvalitetnu oporbu", što će kod svakog političkog komentatora - što je titula kojom se danas ljudi sve češće razbacuju, pa ona gotovo više ništa i ne znači osim da netko ima svoje mišljenje - ovisiti o tome s kojeg političkog spektra gleda na situaciju, pri čemu mnogi od komentatora zaboravljaju da ni oni ne mogu biti potpuno "neutralni" - naglašava Alen Sućeska, doktor filozofije, profesor u I. gimnaziji u Zagrebu, te u nastavku svog priloga za Magazin piše:

- Osobno smatram da opozicije u Hrvatskom saboru nije bilo dokle god su se izmjenjivali HDZ i SDP jer i jedni i drugi oduvijek predstavljaju - i to vrijedi još uvijek - poziciju desnog, odnosno, lijevog centra, a to načelno znači: obrana neegalitarnih zakonitosti tržišta od bilo kakvih socijalnih zahtjeva za pravednijom raspodjelom društveno stvorenog bogatstva ili zaštite društvenoga dobra od privatizacije. Uostalom, upravo je SDP bio taj koji je provodio neke od najvećih tržišno orijentiranih reformi na polju radničkih prava ili ekonomske politike (primjerice, prvu veću liberalizaciju tržišta rada proveo je još Račan, a Brodosplit je privatiziran 2013., dok je SDP bio na vlasti na čelu s Milanovićem). Vjerujem da se presudan razlog SDP-ova pada nalazi upravo u tome što su glasači s vremenom shvatili da efektivne političke razlike između njih i HDZ-a nema ili makar da SDP u svakom slučaju odavno više nije stranka socijaldemokracije. Dapače, socijaldemokracija tek dolazi na scenu s koalicijom okupljenom oko Možemo! i u tom smislu prvi put imamo opoziciju koja nudi pogled na uistinu drukčiji pristup politici, odnosno organizaciji cjeline društva i principa na kojima ta organizacija počiva. Daleko od toga da su Možemo! komunisti ili anarhisti, kao što ih neki desničari etiketiraju i time više pokazuju koliko su sami politički nesposobni odgovoriti na pravu ljevicu ičim osim "red scare" taktikama. U tom smislu Možemo!, a i Radnička fronta, prva su lijeva opozicija centru i utoliko dobrodošlo osvježenje na hrvatskoj političkoj sceni. Međutim, to im samo po sebi ne garantira uspjeh, što pokazuje i trenutna situacija s Možemo!, koji, kako se čini, unatoč izbornom uspjehu u Zagrebu ne uspijevaju značajno proširiti svoju bazu na nacionalnoj razini, bar zasad. Što se desne opozicije centru tiče, ona se nikada nije ni znala niti htjela distancirati od ekonomske politike centra, već nastoji svoj politički identitet prvenstveno graditi na valovima konzervativnih društvenih zahtjeva i pokreta, bilo da se radi o "zaštiti obitelji" (pod čijom krinkom se krije homofobija i svođenje žene na maternicu) ili zaštiti "hrvatskih nacionalnih interesa" ili "hrvatskog identiteta" (a tu je u pitanju opasna ksenofobija spram migranata i izbjeglica s Bliskog istoga, kao i antisrpska retorika). Ukratko, jedino drukčije što je desna opozicija ikada nudila bila je politika nacionalističkog šovinizma spram bilo čega nehrvatskog, nekatoličkog i neheteroseksualnog.

- HDZ je opstao jer se pokazao kao posve pristojna građanska opcija centra te zbog toga što je u 30 godina uistinu stvorio biračko tijelo koje o HDZ-u materijalno ovisi u obliku pozicija i beneficija, što se pokazuje kroz sada već redovne korupcijske afere na svim razinama vlasti i u svim područjima gospodarstva. To je samo jedan od uzroka demografske katastrofe o kojoj se piše posljednjih godinu dana, jer kako ostvariti dobar život (i pritom ostati čiste savjesti) u državi gdje je najbolja šansa za uspjeh stranačka iskaznica, a ne trud, talent ili znanje. SDP, koji možda nije imao prilike stvoriti takav oblik materijalne ovisnosti svoje glasačke baze, raspao se iznutra jer hinjenje socijaldemokratičnosti više nije "palilo" - i za to je jedini krivac sam SDP.

- Zrelost demokracije ovisi ne samo o samom parlamentu nego i o izvanparlamentarnim institucijama koje čine temelj demokratičnosti društva, od sudstva preko jedinica lokalne samouprave do nevladinih organizacija. Parlamenti mogu biti vrlo stari i "zreli", a vrlo nedemokratični, za što su najbolji primjeri UK i SAD, čiji etablirani dvostranački sustavi danas više predstavljaju prepreku društvenom napretku nego što ga omogućuju. Hrvatska politika donekle je "zdravija" radi spomenutog dolaska prvih pravih socijaldemokratskih opcija na scenu, ali i radi ličnosti poput Katarine Peović, koja istovremeno upozorava na mnoge probleme s postojećom vlasti, ali to čini staloženo, s jasnim političkim ili čak i moralnim argumentima iza kojih stoje jasni principi (što god tko o njima mislio), a ne materijalni interesi (što mnogi od njih pokazuju i odricanjem od svoje saborske plaće, koliko god to načelno samo simboličan čin bio).

- Trenutno se najveća šansa ljevice nalazi u činjenici da je Možemo! u Zagrebu osvojio vlast. S jedne strane, oni pokazuju da su zaista sposobni provoditi bitno drukčiju politiku od dosadašnje, naročito s obzirom na katastrofalnu situaciju s gradskim proračunom i općeraširenom korupcijom koju su naslijedili nakon dugogodišnje vlasti Milana Bandića. No, s druge strane, polet koji su dobili na lokalnim izborima kao da nisu iskoristili nego su sve svoje snage posvetili vladanju gradom. Ako tako ostane, svi novoizgrađeni vrtići u Zagrebu, obnovljene škole, zelene politike oko otpada, nova prometna uređenja fokusirana na pješake i bicikliste i vrlo važne simboličke geste poput konačnog adekvatnog obilježavanja spomen-parka Dotršćina, neće biti dovoljni za rast stranke, tj. koalicije.

Logičnim bi se činilo da Možemo! iskoristi potencijale koje vjerojatno posjeduje kao stranka aktivista, a to je rad na terenu, s ljudima i među ljudima. Međutim, teško ih je osuđivati s obzirom na situaciju koju su zatekli u gradu, kao i na otpor od raznih konzervativnih pokreta i same vlasti na koji nailaze. Unatoč tome, njihov rast, a na njihovim ramenima, i rast potencijalnih budućih lijevih stranaka, ovisi o tome u kojoj će se mjeri pokazati politički snalažljivima u mnogim izazovima koji su pred njima.