Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov oštro je u UN-u kritizirao zapadne nacije zbog rata u Ukrajini, rekavši da SAD i njegovi saveznici žele "uništiti" njegovu zemlju. Usput je napao Zapad zbog "groteskne rusofobije". Uzimajući u obzir širu sliku rata u Ukrajini, dojam je da se EU zapravo nalazi "razapet" između sukoba Rusije i SAD-a, odnosno geopolitičkih interesa Washingtona i Moskve u novom preslagivanju snaga, moći i utjecaja.

Što tu može i kako se treba postaviti Europska unija? NATO je i dalje jamac sigurnosti za EU, no je li dovoljan... - pitali smo doc. dr. sc. Jadranku Polović, politologinju s Međunarodnog sveučilišta Libertas?

- Početkom ukrajinske krize Rusija je još uvijek moguće bila spremna na provedbu sporazuma Minsk II, kojim bi Donbas ostao u sastavu Ukrajine. Međutim, tijekom prvih mjeseci rata zauzeti su veliki dijelovi teritorija u istočnoj i južnoj Ukrajini, nakon čega se počelo učestalo spekulirati o ruskim ratnim ciljevima - želi li Putin cijelu Ukrajinu ili tek promjenu vlasti, odnosno postavljanje Rusiji sklonog režima u Kijevu, hoće li krenuti prema Baltiku ili možda Zapadnom Balkanu. Sve su to bila važna analitička pitanja. Iako su ruski ratni ciljevi značajno prošireni od početka rata, teško da su planovi o obnovi ruskog imperija u ovom trenutku ostvarivi. Sada je već jasnije da će Putin djelovati u granicama mogućeg, odnosno braniti zauzeti teritorij koji je provedenim referendumima anektirao. U kontekstu ukrajinske kontraofenzive potpomognute Zapadom, prvenstveno SAD-om, NATO-om, ali i Velikom Britanijom, Rusija, bez stvarnih vojnih saveznika, prisiljena je napustiti ofenzivnu strategiju te prijeći na defenzivni oblik rata, dakle, sačuvati što može i ako može.

S druge strane, javno se oblikuje zapadni konsenzus o ratu u Ukrajini, službeno ga je najavio američki ministar obrane Lloyd Austin kada je rekao da je američki cilj "vidjeti Rusiju oslabljenu do stupnja da ne može činiti stvari koje je činila invazijom na Ukrajinu". Zapravo, cilj Sjedinjenih Država je iscrpljivanje i slabljenje Rusije kao i njezina fragmentacija na upravljive cjeline pod kontrolom Zapada prvenstveno zbog resursa kojima raspolaže. Stoga bi se trenutni sukob mogao zaustaviti u dugotrajnoj pat-poziciji, situacija koja narušava sigurnost Europe kao kontinenta, sve to s teškim implikacijama za njezinu gospodarsku i političku stabilnost.

S obzirom na referendum koji je proveden na okupiranim područjima Ukrajine, što će on u konačnici značiti za Rusiju, Ukrajinu, Zapad, naravno, i EU? Može li stvarno rat postati jedna dugoročna opcija međusobnog iscrpljivanja, vojnog i ekonomskog, u kojemu ni nuklearna prijetnja nije tek puka ruska retorika...?

- Povijesno gledajući, ruski ratni porazi uvijek su se reflektirali na unutarnju stabilnost Rusije, izazivali su velike raskole, pa i smjene vlasti. Kako bi spriječio ovu mogućnost, Putin mora izbjeći daljnje gubitke, stoga nastoji učvrstiti svoje teritorijalne dobitke aneksijom i referendumima koje, opet, međunarodna zajednica neće priznati. Iako i Washington i Moskva razmatraju mogućnosti eskalacije, smatram da se u javnom diskursu namjerno minorizira takva, zapravo, realna mogućnost. Sjetimo se, II. svjetski rat završio je bacanjem atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki. Uporaba taktičkog nuklearnog oružja jasno je navedena u strategijama nacionalne sigurnosti i SAD-a i Ruske Federacije.

EU ne upravlja ratnim zbivanjima na vlastitom kontinentu, igra se vodi između SAD-a i Rusije koje kontinuirano povećavaju ambicije i maksimalističke ciljeve, bez volje za kompromisom i s potpunim odustajanjem od diplomacije. Bidenova administracija je vrlo odlučna poništiti ruske teritorijalne dobitke i cilj joj je trajno oslabiti Rusiju. Članstvo Finske i Švedske u NATO-u pogoršava geostrateške mogućnosti Moskve, a nedavnim diverzijama na plinovodima Sjeverni tok I i II, kojima se još uvijek traži autor, definitivno su prekinute veze Rusije s Europom. To je veliki udarac za Rusiju, sve zajedno snažno ugrožava Putinov režim koji sebi ne može priuštiti poraz u Ukrajini, stoga trebamo biti svjesni da postoji mogućnost da upotrijebi sva raspoloživa sredstva kako bi se izbjegao poraz. Čak ako se nastavi "samo" konvencionalni rat, postoji mogućnost uporabe vrlo razornog oružja. Poljska je odlučila uložiti golema sredstva u naoružanje, kao i baltičke zemlje, ne zaboravimo da postoje brojne neuralgične točke - Baltik, Moldavija, Zapadni Balkan, Kavkaz i Bliski istok, na koje bi se mogao proširiti postojeći sukob. S obzirom na to da bi posljedice eskalacije mogle uključivati ​​veliki i dugotrajni rat u Europi, a možda čak i nuklearno uništenje, postoji ozbiljan razlog za zabrinutost.



Međutim, europski i američki političari i dalje se pozivaju na sankcije, koje imaju i kontraefekt, najviše za Uniju...?

- Prije nego što sankcije počnu imati "željeni učinak", ispaštat će obični ljudi. Ruska ekonomija još uvijek stoji, ali kriza je bacila dugu sjenu na europska gospodarstva. Čelnici zemalja EU-a suočeni su s niskim rastom i rekordnom inflacijom. Euro je u paritetu s dolarom. Prema izvješću Bloomberga, Europska komisija spremna je upozoriti da bi prekid isporuke ruskog plina u EU potencijalno mogao smanjiti njezin BDP za čak 1,5 posto. EU je u dobroj poziciji da otkrije činjenicu - nije da Rusija ne može živjeti bez Europe, nego da Europa ne može živjeti bez Rusije! EU sankcije prema Rusiji postaju bumerang. Uostalom, europska javnost je ta koja plaća cijenu odluke kreatora takve politike. Europski političari govore o tome koje bi vrste sankcija najviše naštetile Rusiji i da ih usklađivanje sa SAD-om čini sigurnijima. Ali kada građani nemaju benzina, nemaju grijanje ni za tuširanje ili ne mogu kupiti ulje i brašno u supermarketu, kakvo je značenje takve "sigurnosti" koju europski političari hvale...

Govoreći o ukrajinskom ratu, u svom nedavnom godišnjem izvješću, predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen naglasila je kako podrška Ukrajini košta, ali da sloboda nema cijenu. Plaća li EU ipak preveliku cijenu zbog sankcija prema Rusiji i obratno, sankcija Rusije prema EU-u, napose u energetskom sektoru...?

- Naravno da je cijena slobode oblikovane ratom na prostoru Europe te potpunim prekidom gospodarskih i političkih veza između Europske unije i Rusije, prevelika. Europski su političari u sudaru s Rusijom izabrali vrlo čudnu strategiju kažnjavanja vlastitih građana koje lišavaju grijanja i hlađenja, hrane, izlažu do jučer nezamislivim, zapravo nepotrebnim nestašicama svega i svačega, uz enorman rast troškova života. Strategija usvojena nakon 24. veljače, čini se, prirodni je slijed velikog reseta i lockdowna iz vremena pandemije, a ima za cilj povratak Europe u "kameno doba". Vidljivo je da je životni standard naglo opao, da su troškovi prehrane, energije, stanovanja, obrazovanja i zdravstvenih usluga eksplodirali, a s njima i dugovi građana. Rat i recesija su svakako vrlo pogodni za kreiranje straha, predstavljaju moćan alat socijalne kontrole građana, osobito u situaciji kada se država hrpom tiskanog, bezvrijednog novca pojavljuje kao zaštitnica i skrbnica. Neke od izjava predsjednice Europske komisije nemaju veze s pameću, ali slične izjave pojavljuju se svakodnevno. Sjetimo se izjave Macrona "o kraju obilja" ili poziva na "strateško strpljenje naroda" Josepa Borrella. Političari bi trebali djelovati na prevladavanju problema, što podrazumijeva i diplomatsko rješenje rata na prostoru Ukrajine kao i rješavanje energetske krize kojoj svjedočimo. To im je posao i zadatak. Naime, posve je očito da ekonomski troškovi potpore Ukrajini izazivaju političke i sigurnosne probleme u Europi.

Gledajući širu sliku, gdje je EU danas kad se radi o "raspodjeli moći i utjecaja" na globalnoj sceni u odnosu na, recimo, SAD, Kinu, naravno i Rusiju, bez obzira na rat u Ukrajini...?

- Najzanimljivija dosadašnja posljedica rata je urušavanje ekonomije, ali i političkog utjecaja Njemačke. Donedavno aktualni koncept europske strateške autonomije koji je afirmirao specifične gospodarske i vojne interese EU-a marginaliziran je ukrajinskom krizom. Stoga se u kontekstu očekivano "dugog europskog rata" sigurnosna arhitektura kontinenta oblikuje instrumentima američke sigurnosne strategije koja nije uvijek kompatibilna s interesima EU-a. Njezini obrisi - uvođenje sveobuhvatnih antiruskih sankcija ili "totalni ekonomski i financijski rat protiv Rusije", kako navodi Bruno LeMaire, smanjivanje mogućnosti pristupa EU-a kineskom tržištu zbog američkog zaoštravanja odnosa s Kinom, povećanje proračuna i logistike država članica EU-a za europsku obranu (pripreme za "dugi europski rat") te najava Sanne Marin o uvođenju ratne ekonomije bitno određuju geopolitičke mogućnosti Europske unije koja se suočava s najdubljom krizom od Drugog svjetskog rata.

Strategija Sjedinjenih Država ubrzano urušava strateško nasljeđe bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je gospodarski snažnu Europsku uniju predvođenu Njemačkom izgradila "na temeljima euroazijske ekonomske zone čije krajnje polove predstavljaju Njemačka i Kina s Rusijom koja ih povezuje". Naime, rat u Ukrajini okončao je geopolitičku viziju zajedničkog euroazijskog prostora, nakon čega je Njemačka kao i EU prisiljena revidirati svoje odnose s Rusijom, koja je kao dio njemačkog Lebensrauma Europskoj uniji osigurala obilje jeftinih energenata, te s Kinom, s kojom ima najveću trgovinsku razmjenu.

Takva masivna zona slobodne trgovine (koncept Angele Merkel) bila je temelj europskog prosperiteta u proteklim desetljećima, ali i prije, te podloga osnaživanja geopolitičkog utjecaja EU-a u svijetu. Međutim, takav geopolitički koncept marginalizira posthladnoratovski unipolarni svjetski poredak oblikovan prema viziji i interesima SAD-a. Njemačko-rusko savezništvo okončalo bi lidersku ulogu SAD-a u međunarodnom sistemu, zbog čega je ukrajinskim ratom EU vraćen u poziciju podređenosti prema SAD-u. Naime, iako je nakon plinske krize Rusija - Ukrajina - Europa 2006. i 2009. Europa slijedila strategiju diverzifikacije usmjerenu na izgradnju LNG terminala, ipak je plinska i naftna infrastruktura razvijena u razdoblju 2010. - 2020. postala temelj europskog prosperiteta. Međutim, koncept gospodarskog osnaživanja EU-a pod liderstvom Njemačke koji nije uvažio geostrateške interese SAD-a nije mogao uspjeti.



Ukupno uzevši, Europska unija u političkom i geopolitičkom, ekonomskom, sigurnosnom smislu, kakva je danas u odnosu na godine prije Brexita, ali i koronakrize i sadašnjeg ukrajinskog rata? Drugim riječima, koliko je EU i strukturno, "modelski" da se tako izrazim, "potrošena" zajednica europskih država, i je li vrijeme za njezino sveobuhvatno restrukturiranje?

- Europska unija trebala bi za europske narode biti zajednica kojoj teže, ali, nažalost, sve dublji je jaz između EU birokrata i građana, upravo zbog nametanja potrošenih vrijednosnih modela kao i nesposobnosti tzv. briselske elite da razumije stvarne potrebe stvarnih ljudi. Neoliberalni model koji je općeprihvaćen kao dominantna ekonomska doktrina urušio je vrijednosni sustav EU-a - brigu za čovjeka i javni interes. To stvara nepremostive socijalne tenzije u društvu koje postaju ozbiljan sigurnosni izazov za EU. U geopolitičkom smislu, teško da postoji jedinstvo koje se svakodnevno naglašava. Naime, sve su naglašenije razlike između "stare" i "nove" Europe koja sve češće zauzima vrlo euroskeptične pozicije, spremnija slijediti Washington nego Bruxelles.