Postoji li neka uloga koju Tilda Swinton ne može odigrati? Do sada, kroz niz eklektičnih izvedbi, Swinton se uvijek iznova dokazala kao jedna od najdosljednijih dojmljivih glumica 21. stoljeća - piše Adam Grinwald za portal collider.com. Njegovu analizu prenosimo za Magazin uz neznatna skraćenja i prilagodbe.

Žena naizgled bezgraničnog talenta dobila je uloge u malim umjetničkim filmovima poput We Need to Talk About Kevin i Limits of Control, kao i međunarodnim hitovima poput Avengers: Endgame, koji je zaradio milijarde dolara. Naravno, umjetnik takve vještine mora steći kavalkadu obožavatelja i cijenjenih suradnika, što jasno pokazuje činjenica da je Swinton postala osobni miljenik autora poput Wesa Andersona, Bong Joon-Hoa, Joanna Hogg, između ostalih. Ne radi se samo o tome da je Tilda Swinton jedna od najvećih glumica svog vremena ili da briljira u dugom nizu zapaženih uloga, nego ono što je još impresivnije je koliko je prokleto svestrana ta žena. Ona ima tendenciju zadiviti duboko transformativnim izvedbama koje prelaze kroz žanrove, tonove i stilove bez pogrešnog koraka u procesu.

Osvojila je kinematografiju i okušala se na televiziji, gostujući u epizodi prve sezone What We Do in the Shadows, kao izmišljena verzija sebe koja vodi Vampirsko vijeće. Swinton se čak pojavila kao putnik nalik izvanzemaljcu koji jezivo luta noću istočnim Londonom u glazbenom spotu za pjesmu "The Box" glitchy-electronic grupe Orbital, kao i glumeći suprugu Davida Bowieja u jednom rock-izdanju. Nije nepoznata ekscentričnim glazbenicima, Swinton također posuđuje svoj glas za priču When Björk Met Attenborough, BBC-jev dokumentarac o tome kada je mononimna islandska zvijezda upoznala Davida Attenborougha kako bi razgovarali o svom albumu Biophilia iz 2011. godine.

Filmografija Swintonove doima se kao rulet mogućnosti, sa svakim sljedećim projektom koji glumica preuzima nemoguće je predvidjeti njezin daljnji razvoj. Iako nijedan glumački opus nije potpuno otporan na metke i bez povremenih pogrešaka, Swintonova je bar dokazala da ima istančan ukus. Projekti koje preuzima su uzbudljivi, uloge odvažne, a većina radova u kojima se pojavljuje kreće se od dobrih do izvrsnih. Bez obzira na to o kojoj je ulozi riječ - je li proračun golem ili minimalan - uvijek se može računati na Swinton da će joj donijeti A-igru.



U najranijim danima svoje glumačke karijere, Swinton je glumila modnu entuzijasticu razrogačenih očiju koja biva uvučena (doslovno) u plitki svijet stilskih časopisa u Capriceu, tridesetominutnom kratkom filmu njezine buduće suradnice Joanne Hogg. U Capriceu, Swinton odiše ranjivošću mladosti pune strahopoštovanja i izmučenim razočaranjem zbog suočavanja sa stvarnošću u istoj vezi. Otprilike u isto vrijeme kada je započela njezina prva od nekoliko suradnji s Hogg, Swinton je svoje zanimanje za umjetnost i provokaciju nastavila kroz izvedbu i pronašla idealnog suradnika u queer aktivistu i eksperimentalnom redatelju Dereku Jarmanu (i Swinton će nastaviti pripovijedati dokumentarac o pokojnom filmašu, pod nazivom Derek). Jarmanova djela bila su odvažna, hrabra i inventivna, a često su se fokusirala na teme rodne neusklađenosti, androginosti i queerizma. Istraživanje glavnih uloga u Jarmanovim filmovima kao što su Edward II i The Garden uvjerilo je Swinton da nastavi glumiti (hvala) i pokazalo se točnim prikazom pomalo necentričnog puta kojim je nastavila kroz svoju karijeru.

Možda zvuči klišejski, čak i pretenciozno, sugerirati da je Swinton umjetnica, a ne samo glumica, ali teško je osporiti to pitanje. Izrazila je nezainteresiranost - čak i užasnutost - na pomisao da je "industrijska glumica". Osim Osvetnika i Narnije, Swinton je bio osobito vješta u zaobilaženju tradicionalnih uloga stvaranja zvijezda u korist poslovičnog puta kojim se manje ide. Nakon proboja s glavnim ulogama u izvrsnim filmovima kao što su Orlando i The Deep End, glumica je radila na nekim fascinantnim umjetničkim filmovima nekih od najpriznatijih međunarodnih redatelja. Glumila je u ledenjačkom i prekrasno turobnom filmu "Čovjek iz Londona" (u režiji mađarskog majstora Béle Tarra), glumila je u prvom planu i u središtu u Almodóvarovom kratkom filmu "Ljudski glas", pojavila se u ulogama negativaca u svakom od filmova na engleskom jeziku Bonga Joon-Hoa. Kroz sve to, Swinton je u svojim selektivnim i umjetnički orijentiranim nastupima riskirala daleko više od prosjeka.



No, ono što je najdojmljivije u vezi s Tildom Swinton jest njezina potpuna sposobnost da mijenja oblik iz jednog tona u drugi bez preskakanja ritma. Ona može raditi burnu komediju (ne tražite dalje od njezine briljantne dvostruke uloge blizanaca Thacker u filmu braće Coen "Živio, Cezare!"), psihološke drame (We Need To Talk About Kevin), i horora (ona je naelektrizirana u Suspiriji Luce Guadagnina), sve s jednakom učinkovitošću. Čak je glumila blizanke u više navrata, i svaki put je u stanju hodati linijom između njih dvije suptilne razlike koje svaku sestru čine pojedinačnom, dok dijele manire kako bi pokazala njihov neobičan odnos. Drugim riječima, nijedan žanr nije prepreka koju Swinton ne može prevladati.

Bilo bi lako, ali nepravedno kategorizirati Swintonovu kao čisto ezoteričnu glumicu. Iako je istina da je neobičnost mnogih njezinih uloga ono što ih čini nezaboravnim, vještina i predanost tim likovima čini ih tako uvjerljivima. Suspiria iz 2018 nalazi je u trostrukoj ulozi, od kojih ju je jedna učinila potpuno neprepoznatljivom. U početku je bila tajna da ulogu dr. Klemperera, školskog psihoterapeuta, tumači Swinton. Za ulogu je zaslužan izvjesni Lutz Ebersdorf, nepostojeći glumac kojeg nitko ne bi prepoznao, iako je ime samo pseudonim za Swintonovu. U ulozi starijeg muškarca s naočalama, glumica je transformirana i neprepoznatljiva, čemu podjednako mogu pridonijeti izniman kostim i šminka, kao i Swintonina transformativna gluma. Swinton je bila toliko posvećena tome da postane Ebersforf da je zapravo inzistirala na integraciji "teškog skupa genitalija" u svoj kostim.



Hladna i suzdržana Madame Blanc zapravo izgleda kao Swinton, dok lančano puši i izdaleka ocjenjuje svoje učenike. Majka Markos, s druge strane, jednako je neprepoznatljiva kao Klemperer, a Swinton opet u biti nestaje u ulozi iza kožnih bora i tamnih sunčanih naočala. Slično kao Peter Sellers u Dr. Strangeloveu (ili, da gledamo u novije vrijeme, kao Swintonova kolegica iz Suspirije Mia Goth u filmu X), Swinton glumi vraški sve uloge, čineći svaku jednako zadivljujućom. Njezine dvije jezive uloge u Suspiriji mnogima su dokazale da može biti loša (i zastrašujuća), ali mnogima drugima to je činjenica koja je već bila sasvim jasna kada je glumila psihopatskog arhanđela Gabrijela u "Konstantinu" i legendarnu Bijelu vješticu u serijalu "Kronike iz Narnije". Svaka od tih uloga prikazuje Swintonovu kao legitimno zastrašujuću prisutnost zla. U "Konstantinu" ona izbija prijetnju i okrutnost iz svojih pora, a u "Kronikama iz Narnije", ona privlači pozornost teatralnošću koja se čini gotovo Shakespeareovom ulogom.

Swinton je nastavila svoj "niz zločina" u svakom od filmova Bong Joon-Hoa u kojima se dosad pojavila. U Snowpierceru Swintonova je ministrica mason, krupni drugi zapovjednik titularnog vlaka, dok je film Okja prikazuje kao podmukle blizanke Mirande. Bong se pokazao prokleto dobrim u zamagljivanju komedije s hororom, a Swintonova je njegov voljni suučesnik. Njezini likovi u Bongovim filmovima veći su od života i krajnje apsurdni, i to je ono što ih čini tako sjajnima. Kroz krive zubne proteze koje joj praktički iskaču iz usta, Swinton pljuje minuciozne monologe s jorkširskim naglaskom. Ona je istovremeno smiješna i zastrašujuća, sažimajući vrstu teatralne apsurdnosti kojoj se klaunski diktatori svakodnevno prepuštaju. Oba filma imaju izvedbe koje su potpuno njihove, ali svaki je osebujno Swinton.

U filmu Only Lovers Left Alive, Swintonova glumi stoljećima staru vampiricu po imenu Eve, koja se sa svojim mužem Adamom (Tom Hiddleston) bori prilagoditi otuđujućem modernom svijetu u kojem je ljudska krv kojom se hrane često zaražena i smrtonosna. To je višeslojna uloga koja zahtijeva okrutnost, povučenost neljudskih mrtvih kao i nježnost prastarog romantika. Eve je briljantno obrazovana i dobro govori, luta Tangiersom i Detroitom sa stotinama godina znanja upakiranih u njezinu hladnokrvnu glavu. I ona i Adam su kulturni gurmani koji cijene mnoge genijalne ljudske umove koji su se pojavili (i neke koji su otišli) tijekom dugog vremena, poput Cervantesa, Nikole Tesle, Kafka, i mnogih drugih. To je uloga ogromnog razmišljanja koja se pokazala kao još jedno zakucavanje.

Usporedite to s njezinom ulogom u drugom filmu Jima Jarmuscha, "Mrtvi ne umiru". Suhohumorna komedija o ustanku zombija, film prikazuje nezaboravnu izvedbu Swinton u ulozi Škotlanđanke s mačem i odrubljivanjem glave zombiju koja kupuje pogrebno poduzeće. U filmu Moonrise Kingdom, Swinton premošćuje jaz između negativca i komičara glumeći hladnu i nerazumno okrutnu socijalnu službenicu. Ovo je lik koji je napet i odan svom poslu s tolikom strogošću da se čini da ne shvaća da uništava živote nevine djece.



S obzirom na to koliko Swintonova ima tendenciju biti transformativna, pomalo je suludo da je osvojila samo jednog Oscara. Da, bila je sjajna u filmu Michael Clayton, i da, apsolutno je zaslužila nagradu, ali dovraga, trebam li vas još jednom podsjećati na We Need to Talk About Kevin? To je uloga nepodnošljive težine, ali ona koju Swintonova uspijeva ostvariti s besprijekornom preciznošću. Nikada prenaglašena ni melodramatična, uspijeva biti potpuno intrigantna.

Swintonova je također posudila svoj prepoznatljivi glas brojnim projektima, točnije prije spomenutim Dereku i When Björk Met Attenborough, kao i nekim BBC-jevim specijalima o prirodi i jedinom redateljskom djelu Jóhanna Jóhannssona Last and First Men. Možete je čuti u Isle of Dogs kao duboko mudrog mopsa Oracle ili kratkog voditelja dražbe koji nema strpljenja za Howieja Ratnera (Adam Sandler) u Uncut Gems. Svaki put je lako prepoznati Swintonin jedinstveni glas i zadovoljstvo je to učiniti.

Malo je ili nema uloga koje Swintonova ne može odigrati. Njezin dramski raspon je zbunjujući, a ona ima talent da se može transformirati u nekog potpuno drugog i izgubiti se u ulozi. Njezin nedavni film iz 2022. "Tri tisuće godina čežnje" (Three Thousand Years of Longing, režija: George Miller) onastavlja tradiciju izvrsnih izvedbi, iako je ovaj put posebno nijansirana. Glumi usamljenu intelektualku koja tiho govori i čeznutljivo zuri iščekujući da je obuzme strast.

Sa svojim nedavnim nizom filmova, točnije favoritom filmskog festivala (i stvarno prilično izvrsnim) Memoria, Tilda Swinton nastavlja s uzbudljivim rizicima u odabiru uloga. Njezino širenje na novije međunarodne umjetničke filmaše poput Bonga i Apichatponga nije ništa novo. Uvijek je bila umjetnica. Ono čemu se možemo nadati jest da će nastaviti svojim putem, povezujući se s velikim svjetskim filmašima i stvarajući usput neke jedinstvene, doista nezaboravne likove.

(O AUTORU: Adam Grinwald pisac je članaka u Collideru. Strastveno voli filmove svih žanrova, a posebno strane filmove. S diplomom iz engleske književnosti većinu svog vremena provodi čitajući i pišući. Kao student objavljivao je beletristiku u književnom časopisu Furrow)