Prije svega, Europska unija nastala je primarno na gospodarskim zasadima utemeljenim stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. godine. U okviru nastanka te zajednice značajnu ulogu ima Schumanov plan iz 1950. godine, kojim se jedna eminentna europska zemlja (Francuska) odriče dijela vlastitog državnog suvereniteta uime nadnacionalne institucije, što je bio primjer i ostalim državama članicama. To je početak sadašnje Europske unije koja je svoj utjecaj postupno proširila i na područje sigurnosti te općeprihvaćena načela demokratskog ustroja i vrijednosnog sustava u državama članicama, podsjeća prof. dr. sc. Marinko Ogorec, stručnjak za sigurnost i predavač na Veleučilištu Velika Gorica.

Koliko je EU danas i strukturno, "modelski", da se tako izrazim, "potrošena" zajednica europskih država, i je li vrijeme za njezino sveobuhvatno restrukturiranje?

- Ta međunarodna organizacija imala je svoje uspone i padove (kao i gotovo sve ostale međunarodne strukture), od samog početka do današnjih dana, među kojima su najveća iskušenja u posljednje vrijeme bili migracijska kriza, Brexit, pandemija koronavirusa i aktualni rat u Ukrajini. Nažalost, ni na jedan od navedenih izazova Europska unija nije adekvatno i učinkovito odgovorila. Migracijska kriza pokazala se jednim od krucijalnih, dugoročnih problema koji nije u pravo vrijeme prepoznat kao ozbiljno ne-vojno ugrožavanje europskog prostora i samim time nije rješavana na odgovarajući način. Sada je taj problem dodatno opterećen tzv. "puzajućom ilegalnom imigracijom" koja je prisutna u gotovo svim zemljama članicama EU-a te za sada nema konzenzusa na razini EU-a kako taj problem riješiti. Brexit je bio ozbiljni izazov na kojeg EU opet nije imao kvalitetni odgovor. Naravno, ako netko želi otići iz vašeg društva, ne možete ga zadržati, međutim, jesu li svi mehanizmi Europske unije da do izlaska jedne eminentne članice ne dođe (ujedno i države koja je sudjelovala u stvaranju EU-a), bili aktivirani na odgovarajući način? Uglavnom, posljedice Brexita u početku su bile podjednako stresne i opterećujuće, kako za Veliku Britaniju tako i za EU, a tko će brže i učinkovitije prevladati posljedice tog procesa tek će se vidjeti. Pandemija koronavirusa možda je bila jedna od izazova na koje je Unija najučinkovitije reagirala, iako su veći dio tog problema ipak snosile i realizirale nacionalne države članice EU-a, svaka u okviru svojih mogućnosti. No, rat u Ukrajini zatekao je cijelu Uniju i rezultirao reakcijom koja se sada pokazuje kao potpuno neučinkovitom - opsežnim gospodarskim sankcijama prema Rusiji koje su izazvale veću štetu onima koji su proglasili sankcije (zemlje članice EU-a), nego meti sankcija. Kako će problem koji je iz toga proistekao pred nadolazećom zimom biti riješen, tek će se vidjeti (naravno, bit će vrlo usko povezan s razvojem ratnih operacija u Ukrajini), ali zemlje članice EU-a imaju opravdanog razloga za zabrinutost. U konačnici, može se zaključiti kako EU definitivno nije "potrošena" zajednica europskih država, kao što nije potrošena ni ideja europskog zajedništva i potreba sve veće integracije, ali da je potrebno njezino opsežno restrukturiranje, vidi se u svakom segmentu djelovanja EU-a.



Rat u Ukrajini već je više od pola godine konstantna sigurnosna prijetnja na tlu Europe. S iskustvom kakvo ima danas, kakva je sada uloga NATO-a? Dojam je da se galama oko ulaska Finske i Švedske u NATO savez smirila, pa o tom "problemu" ni Moskva više ne pridaje mnogo na važnosti?

- NATO se ponovno profilira u međunarodnu strukturu za zadaće za koje je bio svojevremeno i formiran - suprotstavljanje prijetnji s Istoka. U početku ustrojavanja NATO-a radilo se o SSSR-u, i kasnije Varšavskom ugovoru, a sada o ekspanzionističkim ambicijama Rusije. U tom kontekstu NATO jamči sigurnost svojim članicama od simetrične ugroze kakva je pogodila Ukrajinu. Što se tiče ulaska Finske i Švedske u NATO, potrebno je naglasiti kako su te dvije zemlje autonomno razvijale svoje izuzetno kvalitetne oružane snage upravo po standardima NATO-a od samog početka i s NATO-m sudjelovale u cijelom nizu operativnih vojnih aktivnosti. One u trenutku svog ulaska u taj savez u potpunosti zadovoljavaju sve njegove standarde, tako da je samo formalno članstvo isključivo administrativnog karaktera. Naravno, službena Moskva toga je duboko svjesna, zbog čega i nije stvarala veće probleme oko pristupanja Finske i Švedske NATO-u. S druge strane, taj čin navedenih zemalja itekako je jasna poruka službenoj Moskvi.

Islamski terorizam, o tome gotovo da više nitko niti ne govori. Koliko je islamski terorizam uopće neka veća opasnost, napose na tlu Europske unije? Koja su zapravo žarišta islamskog terorizma danas?

- Radikalizacija političkih, socijalnih i ostalih struktura društva sve je izraženija pojava (pa i kod nas, nažalost), što predstavlja najozbiljniju platformu za razvoj raznih oblika terorizma. U tom kontekstu ne bi trebalo samo izdvajati islamski terorizam (koji je nesumnjivo još uvijek dominantan u brojnim svjetskim regijama), jer se sve više iskazuju razni oblici terorističkog djelovanja s ultradesničarskih, ali i radikalno-ljevičarskih ideološko-političkih pozicija. Razni oblici terorizma postoje stoljećima, iako se po Rapportu suvremeni terorizam odvija u nekoliko valova, počevši od kraja XIX. stoljeća pa do današnjih dana. Sukladno tome, teško je očekivati da će jedna takva destruktivna aktivnost, intenzivno primjenjivana gotovo 200 godina (ako se fokusiramo samo na razdoblje tzv. "suvremenog terorizma"), nestati u kratkom razdoblju. Naravno, terorizam je oduvijek bio, i uvijek će biti, iznimno opasna prijetnja svakoj civiliziranoj društvenoj zajednici, jer udara upravo na društvenu suštinu takve zajednice te nastoji relativizirati njezine osnovne društvene vrijednosti. Današnji Afganistan jedan je od najboljih primjera što se događa kada terorističke strukture uspiju realizirati svoje ciljeve na nacionalnom planu. U ne tako davnom povijesnom sjećanju je i Kampučija, za vrijeme vlasti Crvenih Kmera, u kojoj se državni terorizam etablirao na najgori mogući način. Što se tiče suvremenih žarišta, islamski terorizam i dalje je produkt neriješenih odnosa na Bliskom istoku, ali i u brojnim drugim državama, dok ostali oblici terorizma ne poznaju naciju, etnicitet, državne granice ili društveno uređenje - mogu se pojaviti svugdje i u svakoj zajednici, naravno, uvijek s razornim učinkom.

Ni o nekoj novoj velikoj migrantskoj krizi ne govori se niti se piše kao u ožujku i travnju, kada se zbog rata iz Ukrajine masovno iseljavalo na milijune izbjeglica. Postoji li sada neka zamjetnija opasnost od migrantskih valova prema EU-u, kako iz Ukrajine tako i iz Afganistana, Iraka, Sirije, Afrike...? Što je s Balkanskom rutom, postoji li još takva opasnost?

- Prije svega, moramo razlikovati izbjegličke i prognaničke valove koji dolaze iz ratom pogođene Ukrajine od ilegalne migracije iz raznih zemalja tzv. "trećeg svijeta", jer su različiti po cijelom nizu parametara. Ako uspoređujemo strukturu i ponašanje ukrajinskih izbjeglica i ilegalnih migranata, onda je vidljivo kako strukturu izbjeglica čine uglavnom žene i djeca koji satima strpljivo čekaju na legalnim graničnim prijelazima kako bi ušli u sigurnu zemlju. S druge strane, ilegalni migranti uglavnom su muškarci u punom naponu snage, koji u stranu zemlju pokušavaju ući na sve moguće načine, osim na legalnim graničnim prijelazima. Cilj ukrajinskih izbjeglica vrlo je jasan - spasiti vlastiti život i u slučaju potrebe ostvariti egzistenciju u nekoj sigurnoj zemlji do mogućnosti povratka. Ponašanje i djelovanje ilegalnih migranata uglavnom ne ukazuje jasno na njihove namjere i krajnje ciljeve, što izaziva nepovjerenje i rezerviranost domicilnog stanovništva u zemljama u kojima se naseljavaju. Naravno, valovi ukrajinskih izbjeglica dodatno su opteretili socijalne i društvene kapacitete zemalja u kojima su smješteni u većem broju, međutim, izbjeglice imaju razmjerno visoke sposobnosti integracije, što će u dogledno vrijeme biti korisno i zemljama domaćinima kojima nedostaje kvalitetna radna snaga. S druge strane, val ilegalne migracije jednako je intenzivan kao i ranije te se nastavlja i dalje prema zapadnoeuropskim državama. U tom kontekstu je i tzv. Balkanska ruta itekako aktualna te zahtijeva ozbiljno naprezanje policijskih snaga svih zemalja na toj ruti (uključujući i naše).



Osim NATO-a, kao jamca sigurnosti EU-a, treba li Europskoj uniji i vlastita vojska, staro je pitanje koje u sadašnjem sigurnosnom kontekstu iznova postaje aktualno? Kakva je situacija sa sigurnosnog aspekta na području tzv. zapadnog Balkana, odnosno regije u kojoj su BiH, Srbija, Crna Gora i S. Makedonija?

- Mogu samo ponoviti kako je NATO trenutačno jedina relevantna vojna asocijacija europskih zemalja koja može učinkovito zaštititi svoje članice od vojne prijetnje te kanalizirati ekspanzionističke prijetnje pojedinih država. Čelnici većina europskih država članica NATO-a očigledno smatraju kako bi stvaranje europske vojske u ovom trenutku bilo nepotrebno dispergiranje obrambenih potencijala i smanjivanje učinkovitosti postojećeg obrambenog sustava kojeg pruža NATO. Što se tiče sigurnosne situacije na prostorima jugoistoka Europe, za sada se nije u većoj mjeri promijenila, jer fokus međunarodne zajednice usmjeren je na rat u Ukrajini. Naravno, to može imati i negativnu konotaciju, jer se pojedini latentni ili "zamrznuti" sukobi aktiviraju upravo zbog usredotočenosti glavnih međunarodnih aktera na Ukrajinu (konkretnije, svjedoci smo novog oružanog sukoba između Armenaca i Azerbejdžana zbog Nagorno Karabaha).

Potencijal latentnih sukoba na prostoru jugoistoka Europe (u kojem se i mi nalazimo), i dalje je dosta visok zbog ostavštine ratova u bivšoj SFRJ, prije svega neostvarenih imperijalnih težnji velikosrpske politike, ali i ostalih tenzija nastalih tim ratovima. Utjecaj pojedinih međunarodnih subjekata samo dodatno potencira određene zategnutosti, što svakako nije bezopasno. U tom kontekstu mogu se sagledati i određene poruke iz nedavnog posjeta turskog predsjednika Erdogana pojedinim državama ove regije. (D.J.)