Govoreći o ukrajinskom ratu, u svom nedavnom godišnjem izvješću, Ursula von der Leyen naglasila je kako podrška Ukrajini košta, ali da sloboda nema cijenu. Plaća li EU ipak preveliku cijenu zbog sankcija prema Rusiji i obratno, sankcija Rusije prema EU-u, napose u energetskom sektoru, pitali smo dr. sc. Vedrana Obućinu, politologa i teologa iz Rijeke, pročelnika Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije?

- Za sada u EU-u nisu uočene ozbiljne političke komplikacije. Postoje lokalne demonstracije, ali ništa više. Sve su vlade na vlasti, EU se ne raspada. Ključno pitanje jest: je li prosječni Europljanin spreman trpjeti neugodnosti radi zajedničkih zapadnih vrijednosti?

Puno, ako ne i sve, sada ovisi o elokventnosti europskih čelnika, a prije svega njihovoj sposobnosti da brzo nađu izlaz iz krize. U osnovi, zapadni svijet još uvijek ima veliki potencijal, a poznato je da ekstremni uvjeti povezuju ljude. Očigledno je mnogo lakše najaviti mjere za zaštitu kupovne moći nego ih zapravo učinkovito provoditi.

Govor predsjednice Komisije Ursule von der Leyen, koji je izazvao velika očekivanja, nije doveo do većeg pomaka. Opet je obećan niz mehanizama i pregovora za snižavanje cijene energije. Ali za sada su interesi unutar i izvan EU-a još uvijek previše različiti da bi se ostavio dojam da je postizanje jedinstva najveći prioritet. I dok su europski građani i dalje relativno složni, von der Leyen im je mogla reći da će EU učiniti sve što može da pomogne, kao što je to činila tijekom financijske krize i pandemije. Ali očito nije htjela riskirati. Kratak osvrt na proizvođače stakla koji sebi više ne mogu priuštiti plin za pećnice, pola rečenice o samohranim roditeljima koji se boje računa za struju, digresija o cijenama na tržištu električne energije - i to je bilo to. U svakom slučaju, govor von der Leyen sigurno nije odao dojam da je shvatila što je pred Europom i europskim građanima. Ili da joj je stalo.

Gledajući širu sliku, gdje je EU danas kad se radi o "raspodjeli moći i utjecaja" na globalnoj sceni u odnosu na recimo SAD, Kinu, naravno i Rusiju, bez obzira na rat u Ukrajini?

- Već nekoliko godina postoje pozivi da se EU aktivnije uključi u geopolitiku, umjesto da se samo oslanja na meku moć i da nikada ne čini više od izražavanja "ozbiljne zabrinutosti". Reakcija društva i političara zemalja istočne, srednje i sjeverne Europe na rat u Ukrajini (od podrške Kijevu do jačanja njegovih obrambenih kapaciteta), pokazuje da te zemlje EU-a čine jezgru geopolitičke Europe. A "periferija" sada obuhvaća zapadnu Europu, uključujući Njemačku i Francusku. Ovo je nova Europa u dvije različite slike. Nitko ne kaže da EU treba imati unificiranu i centraliziranu politiku, ali bez kohezije u "zajedničkoj" vanjskoj politici ne možemo niti početi sagledavati gdje je EU danas u odnosu na druge zemlje kao multipolarne silnice u svijetu.

Ukupno uzevši, Europska unija u političkom i geopolitičkom, ekonomskom, sigurnosnom smislu, kakva je danas u odnosu na godine prije Brexita, ali i koronakrize i sadašnjeg ukrajinskog rata? Drugim riječima, koliko je Unija i strukturno, "modelski" da se tako izrazim, "potrošena" zajednica europskih država, i je li vrijeme za njezino sveobuhvatno restrukturiranje?

- Ovo je trenutak golemog ubrzanja u oblikovanju zajedničkih politika u EU-u. Rijetko su europske institucije bile toliko usklađene s nacionalnom dinamikom, koja je sa svoje strane na sličnoj valnoj duljini kao javno mnijenje. Javno mnijenje u velikoj mjeri (više od 80 posto) odobrava trenutačnu politiku EU-a prema Ukrajini i razvoj samodostatne energetske politike. Pandemija i gospodarska recesija koja je uslijedila pokrenule su veliki zaokret u gospodarskoj politici EU-a. Reakcija na rusku agresiju sada će zahtijevati slične korake u njezinoj vanjskoj politici koja je uvijek na čekanju. Pod utjecajem populista navikli smo se na ideju da država treba rješavati sve probleme. Nitko više ne pita što oni mogu učiniti za svoju zemlju, svi se samo pitaju što njihova država može učiniti za njih. Socijalna država redefinirana je bez da smo to primijetili. Više nema za cilj zaštititi najslabije od pada u siromaštvo, nego se očekuje da osigura dobrobit svih. U tom smislu, apsolutno svi su slučajevi socijalne skrbi. Ovo treba biti upozorenje, jer društvo s takvim mentalitetom i država s takvom politikom nisu održivi.

Vezano uz prethodno pitanje, a s obzirom na razmjere prvo koronakrize, pa sada i krize zbog ukrajinskog rata, može li Unija iz svih tih golemih problema izići jača i snažnija? Drugim riječima, kakva je budućnost Europske unije, kako u širem kriznom kontekstu očuvati jedinstvo EU-a, EU vrijednosti, demokraciju i pluralizam? Je li objektivno očekivati skoro širenje EU-a na zapadni Balkan?

- Bliži se zima, vrijeme curi, a egoizam raste. Moramo izbjeći "zatvoreničku dilemu" koja je karakterizirala prve tjedne pandemije 2020. godine, kada je panika prevladavala nad racionalnim odlukama i kočila zajednička rješenja. Potrebna je promjena ritma. Hitne mjere usmjerene na smanjenje potrošnje energije i pružanje veće podrške obiteljima i poduzećima moraju se kombinirati s planom ulaganja koji se temelji na modelu Next Generation EU i planu Repower EU za financiranje energetske autonomije s novim cjevovodima i postrojenjima za regasifikaciju. Ako se to postigne, onda možemo govoriti o promjeni na temelju iskustva. Europska unija ponovno se našla u krizi bez kriznog menadžmenta. I dok smo podosta dobri u postkriznim rješenjima, nikako da se zaštitimo od raznih prijetnji koja su nam desetljećima na pragu.

Hrvatska će iduće godine napuniti deset godina članstva u EU-u. Kako biste ocijenili proteklo hrvatsko europsko razdoblje, koja su najveća postignuća, što smo još propustili napraviti, jesmo li i u kojoj mjeri ostvarili sve što smo kao država zacrtali ulaskom u Uniju?

- U deset godina od ulaska do danas, Hrvatska je napredovala i to znatno. Imamo više novca i mogućnosti nego ikada, naša je putovnica među 50 najjačih u svijetu, dajemo mnogo i u zajedničku europsku politiku. Infrastruktura nam jača, mogućnosti za mali biznis daleko su bolje nego prije. Ipak, osjeća se neka gorčina. Masovna emigracija, zapuštenost malih gradova, trajna centralizacija, oslanjanje na turizam kao glavnu granu gospodarstva, opustošena poljoprivreda, opadajuća razina kvalitete obrazovanja, sve su to strukturne stvari koje mogu biti daleko pozitivnije nego što to jesu.

Nije takvo stanje zbog zakona, pa ni zbog ukorijenjenih koruptivnih radnji. To je pitanje cjelokupnog društva u kojemu krivnju ne treba tražiti samo među političkom i gospodarskom elitom, nego i u neaktivnosti i apatiji građana, povlačenju u sigurne zone egoizma i nebrige za drugoga, manjka solidarnosti, osim u najvećim nepogodama, a to znači da je potrebno ojačati participiranje građana, kulturnih institucija, a kao teolog mogu slobodno reći i vjerskih zajednica koje su često u trajnoj šutnji prema ovakvom stanju društva. (D.J.)