Objavljeno 16. kolovoza, 2022.
Obrt je otvorio 1928., a ni u mirovini nije skidao kožnu pregaču, radio je koliko je to ljudima iz sela bilo potrebno
BIZOVAC
Obućari, šeširdžije, svjećari, lončari, kovači, remenari, kožari..., neki su od starih tradicijskih zanata koji izumiru i čije alate i način rada nove generacije danas upoznaju uglavnom u muzejima, ili preko udžbenika. I Bizovac je bio jedno od slavonskih sela koje je vrvjelo takvim zanatima, kojih je iz godine u godinu sve manje. Stoga si je veliki zaljubljenik u staru baštinu, običaje i bogato nasljeđe svoga mjesta, bizovački načelnik Srećko Vuković, dao u zadatak istražiti što je moguće više priča iz povijesti svoga mjesta, a među njima i stare zanate, od kojih posebno lijepe uspomene nosi na poznatog bizovačkog kovača Miju Bacala.
- Nedaleko od bizovačkog Vatrogasnog doma, u glavnoj ulici, blizu moje roditeljske kuće stajala je mala kovačka radionica s drvenim vratima i prozorčićem na pročelju. Uvijek se rado sjećam njezina vlasnika, dobrog čovjeka po imenu Mijo Bacalo. Ispunjen dječjom radoznalošću kada bi s ocem i bratom dolazio tamo, ušavši u kovačnicu imalo se i što vidjeti: veliki nakovanj, mnoštvo kovačkog alata i mijeh za raspirivanje vatre. U toj za mene tada čudesnoj kućici izrađivao je Mijo sve i svašta: šarke za vrata, petice na kojima se vrata okreću, otkivao je sjekire i rajcere, kovao motičice, popravljao kotače s konjskih zaprežnih kola… - prisjeća se bizovački načelnik, ne propuštajući naglasiti kako je netremice gledao kako je u svojoj izlizanoj tamnosmeđoj kožnoj pregači Mijo potkivao konje povezane za čvrstu drvenu gredu, a miris spaljenih kopita širio se daleko niz ulicu.
Prebirući po svojim uspomenama, Vuković priča i da je, dok je radio svoj posao, majstor Mijo uvijek bio u društvu nekoliko ljudi. Svi su oni uz razgovor i malo dobre šljivovice znatiželjno promatrali kako on svoj posao zakivanja potkova na kopito obavlja vrlo spretno. Kažu i da u vrijeme kada je u Bizovcu bilo više od 150 pari konja nije bilo konja kojega Mijo nije mogao potkovati.
- Dugo se u susjedstvu pričalo da je Mijo bio najtužniji kada je na bizovačkom vašaru morao prodati svoju kobilu Micu, jer s njom je obrađivao svoju bašču iza skromne kuće te pet jutara oranice na obližnjim njivama, u Palovcima i Buzimcima - otkriva Vuković.
Mijo Bacalo kovački zanat izučio je u Podravskoj Slatini u kovačnici majstora Marka Drače. Iz rodne Čađavice Mijo Bacalo u Bizovac je došao 25. srpnja 1923. godine, i zaposlio se kod uglednog bizovačkog kovača Ivana Gerlaha. Pet godina kasnije, 6. ožujka 1928., otvorio je svoju samostalnu kovačku radnju koju nije zatvorio ni 1971., kada je uplovio u mirovinu. Nastavio je raditi, ali samo onoliko koliko je ljudima iz sela i okolice to bilo potrebno. Gotovo do posljednih dana života nije skidao dugačku kožnu pregaču i nije iz ruku ispuštao teški kovački čekić.
Lidija Aničić
U vatrogascima komandir i predsjednik
"Neka čudna sudbina Miju je dovela u naše selo. Prvi je put došao kada je, odlutavši od kuće iz Čađavice, došao do Bizovca u potrazi za poslom. Prenoćio je pod krovom kolara Čadeka. Toliko mu se ovdje svidjelo da se u Bizovac vratio i s Agicom Sršić zasnovao obitelj. Podigli su kćeri Slavicu i Anicu te sina Slavka", prepričava Vuković.
Uz kovački posao Mijo je uvijek našao vremena i za vatrogasce, kojima je pune dvadeset i dvije godine bio komandir, a neko vrijeme i predsjednik. Čika Mijin unuk, hrvatski brantelj Vlado Bacalo, poznatiji po nadimku Bac, živi u Dugom Selu, a i dalje ponekad u prolazu navrati u Bizovac - selo u kojem je i za koje je tolika desetljeća živio njegov djed.
Srećko Vuković načelnik Općine
Mijo je bio najtužniji kada je na bizovačkom vašaru morao prodati svoju kobilu Micu, jer s njom je obrađivao svoju bašču iza skromne kuće te pet jutara oranice na obližnjim njivama, u Palovcima i Buzimcima