Kad smo krajem prošle godine razgovarali s doc. dr. sc. Lucijom Mihaljević s Odjela za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu, glavna tema bila je pandemija koronavirusa. Pandemija još uvijek traje, a prijete i novi sojevi korone, no posljednjih mjeseci aktualnija su neka druga pitanja poput prilagodbe na mjere štednje s obzirom na uznapredovalu ekonomsku i energetsku krizu.

Sa svime time u vezi, jesmo li društvo koje se lako ili teško prilagođava novonastalim kriznim situacijama, pitali smo dr. Mihaljević?

- Na ovo vaše pitanje odgovaram nevoljko afirmativno. Mišljenja sam da se naše, hrvatsko društvo, jako dobro prilagođava kriznim situacijama, upravo zato što je, povijesno gledano, moglo bi se reći, to naše trajno stanje. Ili bar, da ne budemo toliko strogi, dominantno stanje. Sukladno tome, iz socioantropološke perspektive našu epigenetiku bitno obilježava snalažljivost u novonastalim situacijama. Epigenetika kao znanstvena disciplina proučava utjecaj izvanjskih čimbenika na mijenjanje i izražaj odnosno ekspresiju gena, s ključnom tezom da se geni "ponašaju" u skladu s našim navikama i uvjerenjima. Riječ je o nasljednim promjenama koje nisu izazvane promjenama DNK sekvence. U manje preciznom smislu, riječ je o onome što se u svakodnevnom izričaju podrazumijeva pod pojmom mentaliteta određene skupine ljudi. Pritom se pojam mentaliteta misli ne samo kao kulturološka odrednica vrijednosti, normi i vjerovanja, nego kao utjecaj navedenog na biologiju ljudi s određenog područja. Kao antropolog dužnost mi je suzdržati se od sterotipizacija, ali kako bih čitateljima bila razumljivija, primjer navedenog jesu stereotipi o ljudima iz raznih područja Lijepe Naše u kojima im se kulturološke karakteristike pripisuju na temelju same činjenice da su rođeni baš ondje, jer se zapravo opisuje kako se kultura pomiješala s biologijom.

Malo sam se odmaknula od vašeg pitanja, pa da se vratim. Zbog okolnosti u kojima je naš narod kroz povijest živio, smatram da smo morali biti prilagodljivi, te smo razvijali mehanizme suočavanja s promjenama, kako sociopolitičkim tako i ekonomskim, jer sve one zapravo dolaze u paketu. Mjere štednje nisu nikako novi pojam za generacije na ovim prostorima. Ono što se može promatrati kao problematično jest upravo perpetuiranje kriznih situacija istog karaktera. Hoću reći sljedeće, mjere štednje nad osnovnim potrepštinama stabilne svakodnevice jako dobro poznaju nešto starije generacije, koje su ih iskusile u bivšoj državi. Ako se suvremene okolnosti ponovno usmjeravaju na vrlo sličan tip štednje, poput energenata u kućanstvu, odnosno ako razgovaramo o tome hoće li nam preko zime biti hladno u našim domovima, može se činiti da se u proteklih pedeset godina baš i nismo maknuli s mjesta.

Dakako da je razlog ovim pozivima na mjere štednje globalnog karaktera, ali pitali ste me za naše društvo, za našu perspektivu. Čini mi se da naš prosječan čovjek čitav svoj život štedi. S time da ovdje još uvijek govorimo o prisilnoj štednji koja proizlazi iz nedostatka. Ako pak govorimo o dobrovoljnoj novčanoj štednji, odnosno štednim depozitima, prema dostupnim podatcima Hrvati dosta solidno štede. Socioekonomska istraživanja pokazuju da je prvi razlog štednje u Hrvatskoj štednja za "crne dane". Što se pak opet slaže s antropološkim pogledom na našu epigenetiku. Naš mentalitet "računa" na krize. Ono pak problematično jest da kada se radi o štednim ulaganjima, ona u prvom redu obuhvaćaju ulaganje u nekretnine. Poduzetnička ulaganja još su uvijek rezervirana za mali broj onih na vrhu ekonomske ljestvice hrvatskog društva.

Na prilagodbu, odnosno mjere štednje, poziva i papa Franjo, ali i mnogi drugi svjetski lideri i državnici. John F. Kennedy jednom je prigodom rekao: "Ne pitajte što vaša država može učiniti za vas, pitajte što možete učiniti za svoju zemlju." Kad bismo to stavili u hrvatski kontekst, kakav bismo zaključak mogli izvesti?

- Pa mogu vam odgovoriti protupitanjem. Zašto bi čovjeku koji se trudi, obrazuje, usavršava te odgovorno i marljivo radi svoj posao, trebalo ove zime u njegovu domu biti hladno? Biti sit, na suhom i toplom, osnovne su ljudske fizičke potrebe. Krajem devetnaestog stoljeća zbog utjecaja industrijske revolucije i urbanizacije nastala je 1891. godine enciklika Lava XIII. "Rerumnovarum", a bavila se ponajprije socijalnom situacijom radnika toga doba ističući kao imperativ socijalnog nauka crkve da radnik treba moći od svog dohotka uzdržavati obitelj, dapače, da bi razboritim ponašanjem trebao moći štedjeti i doći do određenog imetka. Zatim, sto godina poslije, 1991., papa Ivan Pavao II. objavljuje encikliku "Centesimusannus", u kojoj u ondašnjem kontekstu završetka hladnoga rata obrazlaže pitanja socijalne i ekonomske pravde kao osnove ljudskog dostojanstva. U toj enciklici Papa poziva države da se brinu za siromašne i da štite ljudska prava svih svojih građana. Pa smatram legitimnim pitati kako, ako nam je hladno, možemo nešto učiniti za našu zemlju? Mislim da je hrvatski narod izuzetno rodoljuban narod. Ne mislim pritom samo na Domovinski rat, koji jest neosporan argument ovoj mojoj tezi, nego i na generalnu svijest naroda koja je pak najrecentnije bila očitovana prilikom otvaranja Pelješkog mosta. Smatram da štednja na koju državnici, odnosno preciznije svjetske financijske sile pozivaju nije motivirana razboritošću, nego dapače suprotno - pohlepom. Još gore, u javnom diskursu o štednji ona se prikazuje afirmativno, odnosno kao poželjna i hvalevrijedna praksa, suprotstavljajući ju rasipništvu. Pritom se elegantno zamagljuje kako suprotnost rasipništvu nije štednja, nego škrtost. Rasipništvo i škrtost su dvije strane medalje, dva ekstrema. Prekomjerna štedljivost rezultira akumuliranjem dobara i novca isključivo za sebične svrhe. Ovo je bila i tema Papina nedjeljnog nagovora prije nekoliko tjedana, posljednje nedjelje u srpnju. Pohlepa je zlo koje uništava čovjeka, uvijek željeti više, i to samo za sebe, ističe Papa. Energetska kriza, nazovimo ju tako, jest geopolitički globalni problem. Radije bih čak rekla proces, ne problem, preoblikovanja svjetske moći i odnosa. U svojoj najgoroj varijanti takvi procesi realiziraju se kroz ratove i oružane sukobe, poput rata u Ukrajini. Ono što treba naglasiti jest da narativ o mjerama štednje grijanja nije srž problema. To je rezultat. Rezultat volje za moći koja se prokazuje kao opsesivno inzistiranje na kriznim mjerama štednje.



Zašto su, i jesu li, neki narodi po mentalitetu štedljiviji od drugih, i odgovorniji spram mjera koje propisuje vlastita država? Pretpostavljam da su Švicarci ili Skandinavci po tom pitanju drukčiji od recimo Hrvata, ali i naroda iz tzv. balkanske regije...?

- Pitanje mentaliteta sam već komentirala, smatram da su narodi jugoistočne Europe, da se antropološki našalim, prilično naviknuti gasiti grijanje u kući preko noći! Ono što sigurno čini razliku među državama koje ste spomenuli jest inflacija koja je tek krenula. Iako su svjetske financijske institucije do prije godinu dana prognozirale kratkotrajnu inflaciju, danas je jasno da će do nje doći u punom zamahu. Tu se javlja možebitan odnosno realan problem za nas iz razloga što je hrvatska populacija izuzetno slabo financijski pismena, što je potvrdilo nedavno empirijsko istraživanje mojih kolega s našeg Sveučilišta. Hoće li vam država nametnuti prisilne mjere štednje, na to ne možete utjecati, tu problematiku i javan diskurs o istome sam već opisala. Međutim, kako se snaći, kako efikasno štedjeti u doba ekonomske krize, za to bismo trebali biti financijski obrazovani. A nismo. Tu je razlika. Mislim da većina ljudi nije upoznata s razlikama principa štednje u uvjetima inflacije naspram štednje u uvjetima deflacije. U financijskoj pismenosti najnapredniji su Danska, Finska i Švedska, dakle kako ste i sami spomenuli. Što znači da će njihovi građani razboritije znati što poduzeti u ekonomskoj krizi. I upravo o tome bismo trebali razgovarati ako je tema štednja. Kako optimizirati financijske resurse u različitim ekonomskim okolnostima. Ponavljam, hrvatski građani su po tom pitanju vrlo slabo educirani, obrazovni sustav ni na koji način ne potiče financijsko opismenjavanje mladih te zbog tog razloga doista možemo biti zabrinuti za sebe i svoje obitelji.



Zaključno, gledajući širu sliku, kakva nas budućnost očekuje? Je li nastupilo vrijeme za promjenu ponašanja u okvirima dosadašnjeg potrošačkog društva? I koliko su mladi svjesni problema...?

- Na ovo pitanje ću vam pozitivno odgovoriti. Kao sveučilišni nastavnik u intenzivnoj sam interakciji s mladim ljudima. Moji studenti, studenti Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dakako znaju da u papinskoj enciklici "Laudato si" iz 2015. godine piše kako je budućnost energetike zelena ili je inače neće biti. Ono što je dobro jest da ovaj imperativ, bez obzira na globalne interesne političke procese, sve intenzivnije dominira u javnom diskursu, investicijskim i poduzetničkim težnjama.

Ono što je još izvrsnije jest to da sam se ove akademske godine radeći sa studentima projekt jednog marketinškog inkubatora ugodno iznenadila koliko su mladi danas intrinzično svjesni i odgovorni u pitanju razboritog korištenja prirodnih resursa i smislene potrošnje. Mislim da neke nove generacije dolaze, čija je potrošačka logika mnogo kompleksnija, no sigurno odbacuje maksimu više je bolje. A kada je riječ o štednji kao odgovornosti, i za to se treba obrazovati. (D.J.)