Kad je pandemija bila na uzlaznoj liniji, bilo je riječi o tome možemo li se i u kojoj mjeri prilagoditi na "novo normalno", odnosno na "suživot" s koronom. Danas pak o pandemiji malotko naširoko raspravlja, sad su na dnevnom redu neke druge prilagodbe u EU i RH poput mjera štednje (hlađenje, grijanje, potrošnja, uštede u drugim područjima...) s obzirom na uznapredovalu ekonomsku i energetsku krizu.

Sa svime time u vezi pitanje - jesmo li društvo koje se lako ili teško prilagođava novonastalim kriznim situacijama - pitali smo dr. sc. Mirjanu Nazor, splitsku psihologinju i sveučilišnu profesoricu u mirovini?

- Uglavnom se dosta teško prilagođavamo kriznim situacijama, jer nas nitko tome ne uči. Već desetljećima ne vodimo brigu o mentalnom zdravlju. A odgovorni ljudi to rade preventivno, onda kada "cvjetaju ruže". Kao što djecu učimo čitati i pisati, bilo bi nužno od predškolske dobi podučavati ih socijalno emocionalnim kompetencijama kako bi naučili štititi svoje mentalno zdravlje i uspješnije se prilagođavali krizama. Jer bar neke aspekte opterećujućih situacija moguće je prihvatiti kao izazove, kao priliku da se iskaže stabilnost, odgovornost, empatičnost, pa i inventivnost u susretu s različitim teškoćama. Na pandemiju trenutačno nastojimo ne misliti, ignoriramo informacije o rastu broja zaraženih u posljednje vrijeme. Naime, u toj borbi s pandemijom često smo se osjećali bespomoćni, a to je neugodno iskustvo za svakoga i vrlo ugrožavajuće za mentalno zdravlje.

Raznorazne uštede koje nam se preporučaju posljednjih tjedana ipak ostavljaju ljudima mogućnost izbora, što daje osjećaj kontrole nad situacijom. Iako su preporuke jasne, pojedinac ih ne mora poslušati, a za razliku od pandemije, neposluh neće rezultirati nečim opasnim za zdravlje.

Udruženje američkih psihologa u jednom je istraživanju prije šest godina ("Kako prevladati impulzivno trošenje") zaključilo da ljudi koji se fokusiraju na budućnost nisu impulzivni, bez obzira na razinu njihove financijske pismenosti. Oni koji žive za trenutak vjerojatnije je da će trošiti kao da ne postoji sutra. Kako psihologija objašnjava posjedovanje novca i trošenje? U kojoj su mjeri emocije i novac međusobno povezani...?

- Ljudi ponekad troše nekontrolirano jer im se čini da je budućnost vrlo neizvjesna i da je vrlo upitno ima li smisla štedjeti, ponašati se racionalno. Drugi su pak uvjereni da 'nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo!' Pa uživaju danas, a uvjereni su da će se sutra već nekako snaći. Ima i onih koji vjeruju da imati puno novca ujedno znači biti sretan. Međutim, pokazalo se da to baš i nije tako. Naravno, ako smo uistinu siromašni, i ne možemo zadovoljiti elementarne potrebe, pogotovo ako su u pitanju potrebe djece, onda novac znači i sreću. Ali ako imamo dovoljno novca za zadovoljenje svojih svakodnevnih potreba koje nisu nikakav luksuz, onda povećana količina novca više nije povezana s dugotrajnijim doživljavanjem sreće. Dapače, pokazalo se da je znatno povećanje prihoda često povezano s češćim razvodima i manjim uživanjem u svakodnevnim aktivnostima. Jedno istraživanje je pokazalo da je cca 80 % ljudi koji dobiju na lutriji nesretnije negoli je bilo prije.

Može li se uopće povezati opsesivno inzistiranje na sadašnjim kriznim mjerama štednje s mentalitetom pojedinih naroda/država? Drugim riječima, zašto su, i jesu li, neki narodi po mentalitetu štedljiviji od drugih, i odgovorniji spram mjera koje propisuje vlastita država? Pretpostavljam da su Švicarci ili Skandinavci po tom pitanju drukčiji od recimo Hrvata, ali i naroda iz tzv. balkanske regije, kojima se i dalje pripisuje tzv. socijalistički mentalitet...?

- Mentalitet je, kako kaže definicija, 'kombinacija kulturnih, emocionalnih, duhovnih, mentalnih karakteristika, sistema vrijednosti i moralne mreže svojstvene nekoj etničkoj grupi ljudi ili pojedinca'. Dakle, određene razlike među ljudima iz različitih dijelova svijeta sigurno postoje, iako se neke ponekad neopravdano generaliziraju.

Vrlo zanimljiva knjiga 'Danski odgoj djece' jasno pokazuje koliko su njihove odgojne metode različite od naših, (ponekad nama i čudne) kao i prioriteti u odgoju. Ali postoji još nešto što nas u velikoj mjeri razlikuje od sjevernjaka. Oni u načelu poštuju odluke svojih vlada jer su uvjereni da su te odluke usmjerene na njihovu dobrobit. Njihovo svakodnevno iskustvo govori im da se država brine o njihovim svakodnevnim životnim problemima, pogotovo onda kad je to najvažnije. Ne na riječima, nego uistinu u djelima.

Mi, za razliku od njih, često mislimo da nas vladajuće strukture nepotrebno gnjave ili maltretiraju različitim preporukama. Nažalost, takvi stavovi nisu neutemeljeni. Mnogo smo puta bili suočeni s besmislenim odlukama, čak štetnim za nas. Zbog toga, nažalost, pružamo otpor i onda kad uistinu to ne bismo trebali činiti. Redovito smo sumnjičavi kada stižu neki zahtjevi ili preporuke i pitamo se što uistinu stoji u pozadini traženog. Nažalost, iskustvo nas uči da opće dobro u nas baš nije često prisutno u mislima i djelima političara i vlasti.

Gledajući širu sliku, možemo li se i u kojoj mjeri ipak koliko-toliko prilagoditi na promjenu ponašanja? Drugim riječima, jesmo li kao društvo mentalno dostatno jaki da se naviknemo na štednju koju izazivaju krizna vremena kakva su ova sadašnja...?

- Budućnost nam je vrlo neizvjesna, mnogi ne znaju hoće li sutra možda izgubiti posao, hoće li se pridružiti koloni osiromašenih građana te su prisiljeni štedjeti. S druge strane postoji nemali broj onih koji doista plivaju u obilju, kuća, terena, novca, povlastica. Vjerujem da bismo svi podržali mjere štednje kada bi bilo očito da će se oni bogati solidarizirati i dati mnogo veći obol štednji od onih koji i bez štednje jedva preživljavaju. Ali preduvjet je povjerenje u vlast, uvjerenje da su potezi koje vuku uistinu optimalni i usmjereni na poboljšanje situacije koja trenutačno nije nimalo optimistična.

Ali dva detalja koje mediji prenose ovih dana govore da bahatost i neodgovornost caruju i dalje. Navodno su motori automobila kojima su vladajući stigli u Sinj na Alku bili u radu od 14 sati, kao i klima-uređaji u njima, pa sve dok gospoda nisu napustila Sinj! I zamislite, saborski će zastupnici i djelatnici Hrvatskog sabora ručkove od 1. kolovoza plaćati čak 18 kuna, a ne 15 kuna kao do sada! Toliko o solidarnosti u štednji u kriznim vremenima. (D.J.)