Objavljeno 13. kolovoza, 2022.
Ekonomska nužnost kojom se stvaraju preduvjeti i za očuvanje planeta na duži rok...
Kad govorimo o pojmu "povrat profita" unutar paradigme neoliberalnog tržišnog modela, isključivo se navedeni pojam odnosi na povrat investicija u procese koji generiraju taj profit. Povrat investicije je prije svega usmjeren na uspostavljanje efikasnog i produktivnog sustava (bilo da se ulaže u tehnologiju ili edukaciju potrebnu za upravljanje tim tehnologijama). Cilj takvog povrata profita je isključivo usmjeren na generiranje novog kapitala te se on neće vratiti u reprodukcijski sustav ako vlasnik kapitala osobno na to ne bude prisiljen (bilo zbog tržišne pozicije bilo zbog nametnutih kriterija iz okružja). No isto tako svjedoci smo da se pod pojmom "povrat profita" vrlo često krije i izvlačenje profita od strane vlasnika te njegovo nekontrolirano trošenje, a da se pri tome samim dionicima u procesu njegova nastanka zadržavaju razine potrošačkog potencijala na vrlo niskim razinama.
KONTROLING PROFITA
Ne dovodeći u pitanje ciljeve poslovanja u tržišnoj ekonomiji, koji su isključivo orijentirani na dobit bez dublje analize kako ju i gdje ponovno uložiti, dolazimo do trenutačnog stanja u kojemu se pod krilaticom (ekonomskih stručnjaka i analitičara zagovaratelja neoliberalnog ekonomskog modela) izlaska sve većeg broja svjetskog stanovništva iz zone apsolutnog siromaštva prikriva činjenica o enormnom razmjeru u brzini bogaćenja malog broja pojedinaca spram obujma i strukture izlaska iz najnižeg stupnja siromaštva.
Analizom tih odnosa dolazimo do jasnog problema današnjeg globaliziranog i informatiziranog svijeta, a to je kontinuirano generiranje nepravedne preraspodjele nikad većeg bogatstva koje se akumulira na planetu. Ta činjenica neizbježno vodi k stvaranju žarišta potencijalnih sukoba koji prijete nesagledivim globalnim posljedicama. Jasno je da "povrat profita" u obliku koji nameće neoliberalna ekonomska doktrina mora poprimiti drugi oblik, tj. on mora poprimiti širi smisao kao ekonomija povrata profita utemeljena na održivom razvoju potencijala šire društvene zajednice. Takva ekonomija nadograđuje se na prethodno iznesene modele nacionalnih gospodarstava i definiciju nacionalnog kapaciteta srednjeg sloja (ovdje se pojam srednjeg sloja odmiče od neoliberalne definicije koja je isključivo usmjerena na potrošačku moć koju ima pojedinac).
Dosadašnje uvriježeno mišljenje neoliberalnog tržišnog modela vlasniku nad sredstvima za rad (kapitalistu) davalo je neograničeno pravo (osim poreznih presija uvedenih radi redistribucije dobiti) nad stečenim profitom (zaradom).
Teza po kojoj maksimalizacija interesa (dobiti) vlasnika sredstava rada (kapitalista) i dionika (dioničara) dovodi do maksimalizacije interesa (dobiti) za neposrednog zaposlenika nije održiva u uvjetima globalizacijskih procesa i razvijene potrošačke kulture. Kontrole preraspodjele profita nameću se stoga kao nužnost zbog više razloga kao što su: kontinuitet povrata profita, neuravnoteženost dugoročnih ciljeva i globaliziranost odlučivanja.
Svi navedeni razlozi posljedica su intenzivnih i kompleksnih promjena unutar reprodukcijskog lanca. Brzina i struktura prohtjeva potencijalnih kupaca za novim i efikasnijim proizvodima nameće potrebu kontinuiranog imanja u reprodukcijskom lancu. U težnji za zadržavanjem svojih visokih profita vlasnici i dionici vrlo često zadiru u troškovnu stranu vezanu za temeljna prava zaposlenika. No sve veći udio "nematerijalnog kapitala" u vrijednosti proizvoda u koliziji je s ovakvim pristupom te nameće potrebu kontrolinga profita [1] i povrata njegova dijela u reprodukcijski sustav radi zadržavanja šireg društvenog potencijala.
A) KONTINUITET POVRATA PROFITA: Važnost procesa povrata profita u materijalnu i nematerijalnu vrijednost tvrtke postaje nužnost te kao takav ne može biti prepušten samovolji neposrednog vlasnika ili dionika. Prepuštanje odluke o povratu profita samom vlasniku, a vodeći se isključivim načelom racionalnosti, može biti "dvosjekli mač" zbog sve snažnijeg utjecaja njegove samodopadnosti i egoizma na motive postupanja. Dosadašnje učenje po kojemu maksimalizacija interesa vlasnika neizbježno vodi k maksimalizaciji interesa svih dionika reprodukcijskog lanca nije više održivo te se u praksi sve češće pokazuje kao iznimka, a ne kao pravilo. Stoga se nameće potreba za pronalaženjem alata kojim će se osigurati kontinuitet povrata profita u materijalne i nematerijalne vrijednosti organizacije. Iako se ovakvim pristupom može narušiti "svetost" privatnog vlasništva, u konačnici ovakvim oblikovanjem alata za upravljanje neposredno se štiti i sam vlasnik. Razlog za provođenje takvih mjera je isto tako sadržan u činjenici da profit koji ostvaruje, tj. kojim raspolaže sam vlasnik, u konačnici predstavlja materijaliziranje aktivnosti koje obavljaju zaposlenici unutar lanca reprodukcije. Zadržavanjem profita te neograničenim raspolaganjem alokacijom istog omogućava se vlasniku možebitna zloraba radi zadovoljavanja vlastitih želja, a koje vrlo često izlaze izvan okvira zdravorazumskog djelovanja te svojim posljedicama ugrožavaju opstojnost cijelih društvenih sustava. Upravo ta činjenica nalaže potrebu nadzora investicijskih ciklusa onih organizacija koje svojim obujmom mogu ugroziti društveno-socijalne odnose.
B) NEURAVNOTEŽENOST DUGOROČNIH CILJEVA: Segment neuravnoteženosti dugoročnih ciljeva vlasnika (dionika vlasništva) i samih zaposlenika postaje sve veći, tj. jaz koji je prisutan potkopava dugoročnu opstojnost samih kompanija. U začetku razvoja kapitalističkog sustava kakvog danas poznajemo, vlasnik kompanije ujedno je bio i menadžer, tj. osoba koja je imala upravljačku i vlasničku ulogu.
Objedinjujući te dvije uloge vlasnik je imao direktan interes održavanja funkcionalnosti kompanije na duži rok, što je u korelaciji s interesom samih zaposlenika koji pokazuju naviku (sklonost) zadržavanja na jednom mjestu cijeli svoj radni vijek. Današnja paradigma životnog vijeka kompanije nameće potrebu kontinuiranog straha za zaposlenika te nesigurnosti koje iz toga proizlaze. U takvom okruženju zaposlenik je prisiljen da suspreže svoje zahtjeve te se prepušta odlukama ne više vlasnika/menadžera, već samog menadžmenta. Evolucijom kapitalizma dolazi do odvajanja ciljeva menadžmenta (koji formalno zastupa vlasnika) i samih zaposlenika, a to dovodi do neizbježnog polariteta interesa koji na dugi rok urušavaju opstojnost kompanije. Stoga se kontroling profita, tj. potreba kontinuiteta povrata profita natrag u kompaniju, nameće kao nužnost, a ne kao neko komunističko ili socijalističko plansko vođenje ekonomije.
C) GLOBALIZIRANOST ODLUČIVANJA: Posljednji faktor koji utječe na nužnost uvođenja povrata profita determiniran je velikim tehnološkim napretkom koji se odvija posljednjih 50-ak godina. Ovaj trend tehnološkog razvoja kontinuirano se nastavlja, što za posljedicu ima utjecaj na svaki segment društvenog, socijalnog, gospodarskog i inog djelovanja. Svijet je postao globalno umrežen te time i odluke koje se donose na svim razinama upravljanja postaju međusobno povezane te podložne utjecaju pozitivnih i negativnih posljedica koje iz toga proizlaze. Upravo ta nemogućnost jasnog definiranja točke upravljivosti, tj. točke odlučivanja, daje mogućnost vlasniku da prikrije svoje krajnje namjere, a time sve dionike unutar lanca reprodukcije dovede pred "gotov čin". Ovakvo stanje dodatno opterećuje zaposlenika te mu podiže razinu nesigurnosti na viši stupanj. Uvođenjem kontrolinga profita, zajamčila bi se potrebna involviranost zaposlenika u perspektivu kompanije te mu omogućila donošenje pravovremenih odluka važnih za njegovu egzistenciju i opstojnost.
Osim prethodno navedenih razloga za provođenje kontrolinga profita, kao nužnost za uvođenje ovog alata nameće se potreba upravljanja utjecajem na okoliš. Sve veća devastacija prirodnih resursa značajno je generirana načinom alokacije profita. Potreba za povratom profita u tehnologije koje su adaptivne s potrebama očuvanja okoliša nije više statusna samovolja vlasnika kompanije, već ona postaje nužnost. Upravo ta činjenica omogućava donošenje zakonskih regulativa kojima će se kompanije prisiliti na značajan povrat profita u tehnološke inovacije kojima se štiti okoliš, a time i stvara preduvjet za dugoročni održivi društveni razvoj. Izbjegavanjem ulaganja u nove tehnologije, vlasnici (kapitalisti) nastoje smanjenjem troškova na investicijskoj strani crpiti sve više profita ne težeći zadovoljavanju dugoročnih ekonomsko-ekološko-društvenih ciljeva.
POTREBA, A NE IZMIŠLJOTINA
Zbog toga nije prihvatljiv model u kojemu nema nadzora nad ovim procesima, jer prepuštanje samom vlasniku da odlučuje o ulaganjima u nove tehnologije vezano za zaštitu okoliša u većini slučajeva nije efikasno jer se teži smanjenju troškova na štetu drugih dionika društva. Ovo prebacivanje troškova na drugog dionika uz maksimiziranje svog profita postalo je praksa današnjeg neoliberalnog kapitalizma. Takvom poslovnom filozofijom dugoročno se potkopava šira društvena perspektiva, a samim time i dovodi u pitanje održivi razvoj kojim teži svaki dionik lanca reprodukcije. Kontroling profita stoga ima zadatak da alokacijom omogući stvaranje dugoročne održivosti za širu društvenu zajednicu, a ne samo za neposrednog vlasnika i dionike vlasti.
Slobodno kretanje kapitala i njegova moć oplođivanja ključna je odrednica neoliberalne doktrine. Biti podložan zakonu kapitala i prepustiti se njegovoj milosti ili nemilosti je ono čemu se teži u ekonomiji koju danas poznajemo, a sve je to pod tezom da on (kapital) najbolje zna gdje se može efikasno samoregulirati, i to u interesu šire zajednice. Nažalost, ta teza daleko je od realnog stanja i rezultata koje nekontrolirani kapital postiže svojim djelovanjem. Nekontrolirani protok kapitala u današnjem globaliziranom i umreženom svijetu prije svega znači kontinuirano gomilanje potencijalnih točaka sukoba, a nesigurnost nametnuti kao svakodnevicu življenja. Ovakav pristup prije svega pogoduje manjoj skupini odabranih koja kontrolira globalnu ekonomiju te se to nastoji prikazati kao jedino i najpogodnije stanje za svakog pojedinca. Svaka težnja za upravljivošću profita od strane šire društvene zajednice energično se osuđuje i nastoji prikazati kao nešto negativno, zaostalo i naslijeđeno od omražene komunističko-socijalističke planske ekonomije. No upravo ta planska ekonomija je sveprisutna i provodi se (gle apsurda) upravo od tih istih kritičara, samo je duboko skrivena kroz tržišta kapitala, tj. burze (koje su pod direktnim upravljanjem moćnih svjetskih institucija MMF-a, Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije itd.).
Sve ovo izneseno navodi na zaključak da kontroling profita, tj. stečenog bogatstva, nije izmišljotina nostalgičara planske ekonomije i komunističkog sustava, već je to nužnost kojom se stvaraju preduvjeti za očuvanje planeta na duži rok. A svjedoci smo da se sve više javljaju teze o potrebi vraćanja kapitala (prema Pikketyju i do 80 %) natrag u sustav radi zaštite kapitalista od njih samih. Današnji ekonomski model postao je svrha samom sebi, a da pojedinac ne bude u središtu svih djelovanja i gospodarskih aktivnosti. (Ekonomija smisla 7/Bilježnica 2)
PIŠE: DOC. DR. SC. MARKO ŠUNDOV Ekonomist, znanstvenik i ekologist iz Splita
Sindrom neograničene moći
[1] Pojam “kontroling profita” odnosi se na nadzor raspodjele dijela ostvarene dobiti kojom raspolažu vlasnici sredstava rada i njihovi dionici, a radi zadržavanja potencijala same tvrtke. Važnost ovakvog pristupa determinirana je sve većim utjecajem korporacija (kao i globalizacijskom umreženosti koja osim pozitivnih efekata donosi i niz negativnih posljedica kad je riječ o neodgovornom i rasipničkom korištenju ostvarene dobiti) čija moć vrlo često nadilazi sposobnost same države da upravlja svojim temeljnim procesima. Gubitkom samoupravljivosti društvenim sustavom država gubi svoj temelj opstojnosti kao takve i pretvara se u isključivog čuvara međuvlasničkih odnosa, tj. očuvanja stvorene vlasničke strukture nad sredstvima rada, što u neoliberalnom tržišnom modelu kakav je danas znači i posjedovanje neograničene moći nad samim pojedincem.