Moglo bi se reći da marno pratim romaneskni opus Henninga Mankella [1] (1948. - 2015.), jer ovo je, ako dobro pamtim, već četvrta recenzija o nekom od romana ovog vrsnog švedskog pisca krimića [2]. I ako me sjećanje ne vara, sve tri recenzije bile su i više nego pohvalne. Zapravo sam potvrdio opće mišljenje o iznimnoj kvaliteti njegovih krimića. Ova lapidarna konstatacija odnosi se i na ovaj njegov roman "Peta žena"(Mozaik knjiga, 2022.).
Još uvijek su mi u živom sjećanju predavanja moje gimnazijske profesorice sociologije, koja nas je uvjeravala da u životu ne postoji slučajnost. A da bi osnažila svoju tvrdnju citirala nam je Friedricha Engelsa, koji je negdje jednom zapisao da je slučaj samo očitovanje nužnosti! I moram priznati da sam se i sam u daljnjem životu uvjerio u ispravnost ove tvrdnje. Ništa u životu ne događa nam se slučajno. I kada sam čitao ovaj prilično opsežan roman (575 stranica), često sam se sjetio naše profesorice sociologije i njezinih opservacija o "slučajnostima" u životu.

Na početku ovoga romana događa se svjesno i namjerno ubojstvo u Alžiru, u svibnju 1991. godine, u Kući kršćanskih sestara. Počinitelji ubojstva su četiri mlada muslimana, koji ubijaju četiri kršćanke:

"Četvorica smo - rekao je. - I u ovoj kući su četiri osobe. One spavaju u posebnim sobama s obje strane hodnika. Stare su i neće pružiti otpor.

(…) Samo je on bio nov. Unatoč tome nije osjećao nikakav nemir. Rachid je tvrdio da je Proroku milo to što čini.

(...) - U ovoj kući žive četiri žene - rekao je zatim. - To su strankinje koje su odbile napustiti našu zemlju. Stoga su izabrale smrt. Osim toga, one su kršćanke" (str. 12).

No, kao što to u životu biva, na tom mjestu, u krivo vrijeme, našla se i peta žena, koja će također biti ubijena. Vođa grupe prerezao joj je grkljan! Njezino ubojstvo nije bilo planirano, ali budući da se tamo nekim nesretnim slučajem zatekla, i ona je ubijena. I upravo će to ubojstvo "pete žene", koju godinu kasnije pokrenuti seriju ubojstava u Švedskoj. Doduše, prije toga u Švedsku je stiglo i jedno pismo koje je napisala ta "peta žena" i koje je netko drugi, poslije njezinog ubojstva, poslao u Švedsku, njezinoj kćeri. I upravo će taj događaj, primitak pisama, dramatično promijeniti život te osobe. (Točnije, ono što je ona dugo u sebi do tada, manje-više, uspješno potiskivala, sada će eksplodirati na najgori mogući način: počet će ubijati). Ona je donijela čvrstu odluku - uzet će pravdu u svoje ruke i počet će kažnjavati! To će reći da čitatelji, za razliku od policije, od samoga početka znaju tko je počinitelj svih onih groznih ubojstava.

Majstorstvo ovoga romana treba, prije svega, tražiti u načinu na koji pisac opisuje načine na koji funkcionira složeni "policijski um" inspektora Kurta Wallandera. I u toj činjenici treba vidjeti svu ljepotu i iznimno majstorstvo ovoga romana. Fascinantno je kako iz krajnje nepovezanih detalja, usput nabačenih fragmenata, krhotina nečijih sjećanja, tih "slučajnosti", Kurt Wallander na kraju otkriva počinitelja, motive za okrutna ubojstva baš tih, a ne nekih drugih osoba. Naime, sve žrtve imaju neke "tamne mrlje" iz svoje dalje i bliže prošlosti. Stjecajem okolnosti počiniteljici tih zločina poznate su te "mrlje" i ona je odlučila uzeti "stvar/pravdu u svoje ruke" i kazniti ih kada je već društvo propustilo to učiniti. Konačno, roman i završava njezinim pitanjem - tko će privesti pravdi i kazniti ubojice njezine majke, koja se slučajno zatekla na mjestu na kojem nije trebala biti? Nekako osjećam da je kojim sretnim slučajem H. Mankell poživio [3], da bi možda idući slučaj Kurta Wallandera (ovaj je šesti), bilo putovanje u Alžir i otkrivanje i kažnjavanje ubojica njezine majke.

No, vratimo se romanu. U Švedskoj, u kratkom razdoblju, počevši od jeseni 1993. godine, jedan za drugim bivaju ubijeni Holgar Eriksson, prodavač automobila koji, osim prodaje automobila, voli promatrati ptice i pisati poeziju; Gosta Runfelt, prodavač cvijeća; Eugen Blombererg… Između ove trojice ne postoji nikakva veza. Oni se nisu poznavali, oni se nikada u životu nisu sreli. Ali nešto u njihovim životima postoji što ih povezuje, a to "nešto"/"tamno" poznato je ubojici. I naravno da će Kurt Wallander tu "sitnicu" tek morati otkriti. I taj proces otkrivanja uistinu je fascinantno opisan. Zato sam i naveo da ovaj roman predstavlja svojevrsnu pohvalu logici, deduktivno-induktivnom načinu razmišljanja… Henning Mankell demonstrira da odlično poznaje svoje slavne prethodnike, pisce krimi-romana. A ovaj njegov roman uvelike je i svojevrsni homage tim velikim piscima koji su žanr uzdigli na pijedestal "velike literature", dali mu onaj značaj koji on i zaslužuje. I opet ću ponoviti - iz romana Henninga Mankella, ali ne iz samo njegovih, naučili smo mnogo više o švedskom/skandinavskom društvu negoli iz debelih socioloških i ekonomskih knjiga. Doduše, i u ovome romanu možemo prepoznati ideološke preferencije autora, njegovo koketiranje s maoizmom i komunizmom, njegov jasan stav prema fašizmu, ne samo njemačkom, nego i švedskom…

Stoga ne treba posebno napomenuti da se i u ovome romanu može pronaći čitav niz meandra, usputnih razmišljanja glavnog junaka, o životu, smrti, ljubavi, političkoj i socijalnoj situaciji. Roman, možda, na prvi pogled, i djeluje pomalo razvučeno, ali pisac je svjesno želio pokazati da su njegovi "junaci" ljudi od krvi i mesa, da znaju patiti, da lako padaju u loša raspoloženja, da imaju i čitav niz privatnih problema, i onih ljubavnih, i onih obiteljskih… Konačno, nitko nije otok u svijetu, pa će autor lamentirati i o nekim povijesnim događajima, belgijskim plaćenicima u Kongu, o svom poimanju odnosa bogatih i siromašnih. No, i osim tih "rukavaca", glavna radnja, otkrivanje identiteta počinitelja i njegovih motiva, ni u jednom trenutku neće patiti.

Sve u svemu, roman “Peta žena” zaslužuje biti čitan upravo u ovim ljetnim danima. No to ne znači da se radi o pitkom štivu. Dapače, riječ je o oporoj slici života u društvu za koje su nas učili da je gotovo savršeno.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ