Piše: Draško CELING

Već treću godinu zaredom svjedočimo malome kulturnome čudu, i to ne bilo gdje nego u tzv. dubokoj hrvatskoj provinciji. Riječ je o Prandau Festivalu koji su usred pandemije korone 2020. pokrenuli ugledni hrvatski orguljaš i kulturni poslenik Edmund Andler-Borić i Grad Donji Miholjac.

Ideja je bila iskoristiti prekrasnu lokalnu priču o dvorcu Mailáth, jednom od najljepših u Hrvatskoj, te kulturnoj i inoj baštini austrijske i slavonske barunske obitelji Hilleprand von Prandau. Dobri čovjek Edmund Andler-Borić ovdje se još jednom pokazao kao vrlo sposoban kulturni menadžer koji je u Donjem Miholjcu naišao na vjerne suradnike i partnere. Zahvaljujući festivalu taj je slavonski grad postao važna kulturna adresa na istoku Hrvatske, konkurirajući svojim vrlo zanimljivim i vrijednim koncertima nerijetko i obližnjem Osijeku. Naravno da se zbog te činjenice nećemo ljutiti. Miholjac je simpatično mjesto koje zaslužuje sav taj festivalski glamour. Blizina drugih manjih slavonskih gradova poput Valpova, Belišća, Našica, Slatine ili Virovitice, uistinu žednih kulturnih sadržaja, omogućila je dolazak publike koja zajedno s domaćinima daje veliku potporu ovome projektu. Dobro posjećeni koncerti najbolji su dokaz za to. Sam Andler-Borić nam je rekao kako je Slavonija pretjerano zapostavljena u odnosu na središnju Hrvatsku te jadransku obalu kada je riječ o ovakvim događajima. Naime, drugdje postoji cijeli niz festivala ozbiljne glazbe koji se obično vezuju uz turizam ili pak blizinu Zagreba i Varaždina. To mu je bio dodatni motiv da pomogne Donjem Miholjcu kako bi se taj do sada zanemareni slavonski grad obilježio kao zanimljivo turističko i kulturno odredište. Sretna okolnost da je spomenuti festival prihvatila i lokalna publika. Veliku potporu u pokretanju i održavanju festivala orguljaške i komorne glazbe pružio je nekadašnji zamjenik gradonačelnika Donjeg Miholjca Tomislav Brusač. Orguljaš Edmund Andler-Borić našao se sasvim slučajno prije nekoliko godina u tom slavonskom gradu gdje je došao na poziv župnika preč. Josipa Antolovića održati koncert u crkvi sv. Mihaela, arkanđela. Naposljetku se iz svega toga izrodio Prandau Festival orguljske i komorne glazbe, a Andler-Borić je u istoj crkvi snimio svoj sedmi po redu kompaktni disk "Orgulje Donjeg Miholjca" u izdanju Croatia Recordsa.

Ovogodišnje izdanje festivala odlikuje njegov razvučeni i polagani tijek. Na otvaranju, 7. svibnja, nastupio je komorni ansambl Camerata Garestin iz Varaždina, a posljednji koji će na njemu održati svoj koncert, 23. listopada, je Vokalni ansambl Brevis iz Osijeka. U međuvremenu su već nastupili Varaždinski komorni orkestar te Mario Zbiljski (tamburica) i Edmund Andler-Borić (orgulje), a na programu su predviđeni još i koncerti Zagrebačkog puhačkog trija te pijanistice Ane Žgur, inače podrijetlom iz Donjeg Miholjca. Tako je visoka kultura ušla na velika vrata u ovaj slavonski grad.

Ono što festival ozbiljne glazbe u Donjem Miholjcu čini posebnim, osim tamošnjih ljudi i umjetnika koji dolaze iz cijele Hrvatske, jest osebujni ambijent dvorca Mailáth i župne crkve sv. Mihaela, arkanđela. Nevidljiva atrakcija ovoga festivala je duh plemićke obitelji Hilleprand von Prandau koja je od 18. stoljeća pa sve do 1945. i dolaska komunista na vlast imala svoje posjede, prvo u Valpovu i Donjem Miholjcu, a potom i u Osijeku i Podgoraču. Suprotno stereotipima stečenim tijekom školovanja da su slavonski plemići bili otuđena moć i društveni balast koji je trebalo na ovaj ili onaj način ukloniti, a njihove domove opljačkati i obezvrijediti, novija znanstvena vrednovanja govore sasvim drukčije. Austrijski plemići Hilleprand von Prandau bili su nositelji gospodarskog razvitka, veliki poslodavci te velikodušni dobrotvori i mecene. To se itekako odnosi i na glazbu. Najzanimljiviji među njima je rođeni Osječanin Karlo barun Hilleprand von Prandau (1792. - 1865.) kojeg Hrvatski biografski leksikon naziva skladateljem i pijanistom. Osnovnu glazbenu naobrazbu stječe u Osijeku (glasovir i glazbena teorija), a s njome nastavlja i u Požunu, današnjoj Bratislavi, gdje je diplomirao pravo. Živio je uglavnom u Egeru, Pečuhu i Beču. Sačuvano je njegovih 17 izvornih skladbi i obrada mahom za manje komorne sastave koje se nalaze u Muzeju Slavonije, a bečki dio opusa trenutno je izgubljen. Priređivao je brojne koncerte. Osim glasovira svirao je i orgulje. Novčano je podupirao mlade umjetnike. Njegov brat Gustav (1807. - 1885.), upamćen i kao hrvatski političar, bio je utemeljitelj budućeg Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu, a u Osijeku je bio na čelu Gesellschaft der Musikfreunde te predsjednik odbora za uzdržavanje Esseker Zivilkapell. Financijski je pomagao i bečko Društvo ljubitelja glazbe u čijoj se Zlatnoj dvorani održava glasoviti Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara. Kao posljednjeg muškog pripadnika plemićke kuće Hilleprand von Prandau, Gustava su naslijedile kćeri Marijana, udana Normann von Ehrenfels, i Štefanija, udana Mailáth de Székhely. Otuda pojavljivanje i drugih prezimena u kontekstu obitelji Hilleprand von Prandau koja nas ponekad zbunjuju.