Ivanjski rovaš najmanja je vrsta guštera koja živi u Hrvatskoj, a zanimljivo je da živi na samo dva vrlo udaljena lokaliteta, na južnim obroncima Papuka, gdje je otkriven 2008. godine, i u Iloku. Taj mali gušter naraste do samo 12 cm, od kojih čak oko 60 posto otpada na dugi rep, a ukupna mu je težina od 0,7 do 1,5 g. Ivanjski rovaš naseljava stepe i brežuljke, travnjake s malo šikare, kamenja i biljaka ili rubove šuma. Zbog slabe sposobnosti trčanja traži termofilna staništa s dovoljnim slojem opalog i razgrađenog lišća i niske trave, što mu u opasnosti omogućava da se lakše i brže sakrije između lišća i trave. Razlikuje se od ostalih vrsta guštera po izrazito malim i kratkim nogama u odnosu na tijelo, koje u slučaju opasnosti savija uz tijelo i kreće se poput zmije, i nema očnih kapaka. Rovaši se hrane kukcima i paucima, a njima se hrane neke ptice, sisavci i veći gušteri. Nakon parenja (u proljeće) i uspješne oplodnje, ženka polaže u zemlju dva do četiri jajeta, iz kojih se nakon devet tjedana izlegu mladi rovaši dugi oko tri centimetra.

Istraživanjem ivanjskog rovaša prati se trend populacije kroz duže razdoblje, a trenutačno se istraživanje toga malog reptila provodi na području Parka prirode Papuk. Sa dvije prirodno potvrđene populacije na Turjaku i Plišu godine 2014. obavljene su namjerne translokacije 100 jedinki na još dvije lokacije, na Topličku glavu i na Velički grad, a cilj te akcije bio je povećati broj staništa za život sposobnih populacija ivanjskog rovaša.

Sada se istraživanja provode na sve četiri, ali i na novootkrivenoj lokaciji južnog grebena Papuka Stinicama, gdje su novu populaciju 2019. godine otkrili prof. biologije Frano Barišić i stručni suradnik za biologiju u PP Papuk Marko Doboš. Istraživanje provode prof. Barišić, koji je uključen u istraživanje ivanjskog rovaša od samih početka, zajedno s Laurom Anom Jurman iz poduzeća BIOTA, čiji je direktor također poznati hrvatski herpetolog (specijalist za reptile) Dušan Jelić.

Važno je prikupiti što je više moguće podataka kako bi primjena predviđenih mjera upravljanja i zaštite ove strogo zaštićene vrste bila što učinkovitija.